Na početku života naša prva stanica sadrži informacije o tome kako izrasti u mnogo veću i složeniju strukturu, napustiti maternicu, a zatim se učinkovito nositi sa svim zamislivim prijetnjama i problemima u vanjskom svijetu tijekom gotovo cijelog stoljeća. Međutim, u svojim prvim danima nismo imali razloga očekivati kako bi se naši životi mogli većinom odvijati izvan naše majke. Njezina je maternica bila naš cijeli svemir, u kojem smo se osjećali sigurno. Ništa nas nije moglo pripremiti na skori izlazak iz tog svemira niti na to da će prvi dan nakon rođenja biti ujedno i najopasniji. I to ne samo za naš vlastiti život već i za život naše majke. Tko god je svjedočio porođaju, morao je zaključiti kako se radi o doista nezgrapnom evolucijskom rješenju. Porođaj je stresan, bolan, naporan i ugrožava život. Za mnoge od nas u zemljama s visokim stupnjem razvoja dan dolaska novog člana obitelji na svijet često je najljepši događaj u našim životima. Međutim, za mnoge žene i njihove obitelji u siromašnim zemljama to je još uvijek dan kojeg se najviše pribojavaju te je prečesto i jedan od najrizičnijih i najgorih dana. Više od pola milijuna žena umire u svijetu svake godine tijekom ili nakon porođaja. Što čini porođaje tako opasnima?
Žene prečesto ne mogu roditi u sigurnom, sterilnom okruženju, čime riskiraju zarazu teškim infekcijama. Zbog nedostatka pristupa vještim i obrazovanim primaljama i potrebnim lijekovima dolazi i do iskrvarenja ili pak do zapinjanja djeteta u porođajnom kanalu.
Nažalost, previše mladih žena i dalje umire zbog pobačaja izvršenog u nesigurnim uvjetima. Zbog toga je osiguravanje sigurnog i sanitarnog okruženja za svaki porođaj, s vještim i dobro obučenim zdravstvenim osobljem, jedno od najosnovnijih ljudskih prava, kojem bismo svi trebali težiti.
Smrti rodilja tek su najstrašniji vrh sante leda. Na svaku ženu koja umre tijekom porođaja i do sedam drugih imat će komplikacije koje će ih nastaviti progoniti tijekom cijelog života kao rezultat loše zdravstvene skrbi tijekom porođaja. Majke koje su rodile u stanju pothranjenosti imaju oslabljen imunitet i iscrpljene sve zalihe u organizmu. To ih dovodi u opasnost od dugotrajnoga lošeg zdravlja. Osnaživanje žena u siromašnim zemljama i davanje kontrole samim ženama nad odlukom kada će imati djecu pomoći će u sprečavanju mnogih spomenutih problema.
Što je pak s djecom? Na prijelazu tisućljeća znali smo da oko 11 milijuna djece predškolske dobi umire svake godine diljem svijeta. Ali gdje, kako i od čega točno? Bilo je teško prihvatiti činjenicu kako to nitko nije mogao dovoljno točno reći. Trebalo je pomno proučiti medicinska istraživanja prikupljana tijekom 40 godina u svijetu, u razdoblju između 1960. i 2000. godine, kako bi se pronašlo tek 200 studija koje su ispravno dokumentirale uzroke smrti djece. Sofisticirana analiza dostupnih podataka, provedena tek početkom 21. stoljeća, počela je otkrivati doista neočekivane i zabrinjavajuće činjenice.
Prvo, tipične zarazne bolesti ranog djetinjstva, poput ospica, hripavog kašlja ili tetanusa novorođenčadi, zajedno s HIV-om i malarijom, mogle su zajednički objasniti tek svaku šestu smrt djece. Koji su onda uzroci bili odgovorni za preostalih pet? Pokazalo se da je gotovo polovina smrti djece u svijetu uzrokovana dvjema drugim zaraznim bolestima, koje je vrlo malo ljudi proučavalo ili ih uopće smatralo prioritetima za financiranje – upalama pluća dječje dobi i proljevima.
Drugo iznenađenje zateklo je istraživače kada su shvatili kako pitanje o tome što se dogodilo s djecom koja bi umirala nije bilo jedino važno, već je to bilo i pitanje kada su umirala. Svaka druga smrt predškolske djece u svijetu dogodila se već u prvom mjesecu njihova života, a mnoge već i prvoga dana. Očigledno, opasnosti s kojima su se majke suočavale tijekom porođaja često su bile smrtonosne i za dijete.
No u još jednom iznenađujućem zaokretu naknadna su istraživanja pokazala kako broj smrti djece u svijetu i dalje nije bio potpuno objašnjen. Velik broj beba, pokazalo se, umirao bi i prije samog porođaja. Mrtvorođena je beba koja bi preživjela u majčinoj utrobi najmanje 28 tjedana ili pak dosegla težinu od jednog kilograma, no umrla bi prije kraja trudnoće. Procjenjuje se kako se svake godine u svijetu bilježi 2,6 milijuna mrtvorođenčadi, od toga velika većina – njih oko 98% – u zemljama s niskim i srednjim stupnjem razvoja. Svi navedeni uzroci zajedno objašnjavali su, napokon, veliku većinu smrti djece u svijetu. Ipak, još jedan uzrok bio je udružen s mnogima već navedenima: pothranjenost. Nedostatak hrane imao je barem neku ulogu u najmanje trećini svih smrti dječje dobi. No šteta koju pothranjenost djece uzrokuje nije samo u umiranju, već nedostatak hrane ostavlja i mnoge druge posljedice. Ona u djetinjstvu dovodi i do usporenog rasta i razvoja, a može imati i važne dugoročne posljedice za gospodarski i društveni razvoj čitavih država. Tako pothranjenost ne utječe samo na pojedince i njihove obitelji već i na cijele države, pa čak i kontinente.
Sprečavanje smrti majki i djece najveći je problem, ali ne i jedini. Mnoga su djeca izložena višestrukim čimbenicima rizika koji ometaju njihov optimalan rast i razvoj. Život u krajnjem siromaštvu, zanemarivanje u nestimulirajućem kućnom okruženju te nedovoljna prehrana i trošenje energije na borbu protiv životno ugrožavajućih infekcija mogu imati negativan učinak na razvoj djeteta. Procjenjuje se kako gotovo jedno od svako troje djece predškolske dobi ne ispuni svoj fizički, mentalni i društveni razvojni potencijal.
Konačno iznenađenje, na temelju provedenih analiza, bilo je što smo čitavo vrijeme imali na raspolaganju zdravstvene intervencije kojima su se brojne smrti djece mogle izbjeći. Mogli smo spriječiti infekcije cjepivima, liječiti ih uz pomoć jeftinih i pristupačnih antibiotika, kao i oralnih rehidratacijskih vrećica. Potrebno je bilo pronaći novac za spomenute intervencije, ali i pronaći najbolji način kojim bi ih se moglo dostaviti djeci koja ih najviše trebaju.
I tada smo, ponovno, shvatili kako stvari nisu jednostavne. Neki od mikroba koje smo namjeravali držati podalje od naše djece predstavljali su naše očigledne neprijatelje. No mnogi drugi mikroorganizmi, koji bi završili kao kolateralne žrtve u ovoj borbi, pomagali su nam tijekom naše evolucije i bili su nam lojalni, nevidljivi prijatelji. O najvećim neprijateljima, ali i najboljim prijateljima nas ljudi, bit će više riječi u idućim nastavcima.
Ovo je samo uvod u ono više, potpunog uništenja života! Zaključak bi mogao biti kako je teško roditi da je bolje ne rađati, a eventualno začetu djecu ubiti u majci. Moji opasni dani su svaki dan jer sam mogao poginuti iz tisuću raznih razloga, ali težak je suživot sa ovakvim novinarstvom!