Kad je nedavno Udruga Franak objavila da je nekoliko banaka u ugovore o kreditu počelo unositi odredbe prema kojima će dužnici preuzeti troškove eventualnih poreza koji bi im mogli biti propisani u budućnosti, i banke i HNB zborno su odvratili da nije posrijedi nikakva novost – takva je klauzula, kažu, u ugovorima otprije. I nije sporna. I nisu je se banke sad sjetile kao inovacije kojom bi trošak prijetećeg poreza na imovinu prebacile na klijenta.
Splitska banka, jedna od tri prozvane, uz Zabu i PBZ, jedina se očitovala; kažu da već godinama u svojim ugovorima o kreditu koriste formulaciju kojom se definiraju plaćanja u neto iznosu uz napomenu da, potpadnu li takva plaćanja tijekom otplate kredita pod obvezu plaćanja poreza – teret snosi korisnik kredita. U obrazloženju ih podupire i regulator: HNB argumentira kako Zakon o potrošačkom kreditiranju propisuje da u ukupni trošak koji plaća korisnik kredita, uz kamate i naknade, ulaze i porezi.
– Određene troškove kredita nije moguće kvantificirati u trenutku sklapanja ugovora, primjerice ukupan trošak kamate ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odnosno trošak poreza ako u tom trenutku nije uveden. Međutim, ako porez bude uveden i tako postane poznat vjerovniku, on sukladno navedenim zakonskim odredbama postaje dio ukupnog troška kredita koji plaća potrošač – pojašnjavaju u središnjoj banci.
Čini se da je sve zakonito. Barem po ovom zakonu. No, je li ovo samo meni čudno? Još od izricanja bračnih zavjeta nisam se nikome obvezala na neviđeno... u dobru i zlu, zdravlju i bolesti... A banka upravo to traži od svojih dužnika; bianco potpis da će platiti nešto što još ne znaju. Još gore, što još i ne – postoji. Porez kojeg još i nema.
I upravo to derogira jedan drugi zakon; prema Zakonu o obveznim odnosima u ugovorima se smiju primjenjivati samo oni opći uvjeti koji su ili ugovoreni ili bili poznati u vrijeme ugovaranja. A ono što još ne postoji, logično, ne može valjda ni biti poznato.
Nije ovo prvi slučaj da se hrvatski zakoni slažu kao rogovi u vreći. Posebno oni koji se odnose na prava potrošača i stranaka u financijskom poslovanju. A upravo bi oni trebali biti jasni i razgovijetni, bez upitnika koje ostavljaju iza sebe kao tragove nepovjerenja. Jer, iako ne počiva na onakvoj vrsti povjerenja na kakvoj se gradi brak, ugovorni bi odnos između klijenta i banke uistinu trebao počivati na partnerskom povjerenju. I to ne samo kad banka uzima na čuvanje i upravljanje novac svog klijenta, nego i kad taj novac daje dalje, novom klijentu. Jer, podsjetimo – to nije njezin novac, ona ga ne proizvodi, niti tiska, samo je posrednik između svoja dva klijenta – jednog od kojeg uzima i drugog, kojem daje. Oba zaslužuju – ferplej.
>>Prihodi proračuna u siječnju porasli 4,8 posto, rashodi pali
Imam kredit i vezan sam jos 18 godina. Ali nikad, ama bas nikad ne razmisljam da je banka moj partner i da smo mi ravnopravni. Ja sam dosao traziti nesto u banku. Ona je meni rekla uvjete i ja sa pristao. Svjestan da je buducnost iducih 25 godina neizvjesna i da mi se moze dogoditi i lose i dobro. Znajuci sve to, pristao sam na uvjete koje je nudila. Banka jest posrednik, ali njen cilj je zaraditi nesto za svog deponenta i zaraditi nesto za svog vlasnika. Tu funkciju sigurno nece postici prebacivanjem troskova na sebe u situaciji gdje je, tehnicki gledano, sve cisto. U situaciji gdje kupujem svoj stan odabrao sam sve pogodnosti i sve nedostatke koje vlasnistvo stana nudi. S jedne strane ne moze mi doci najmodavac i reci da imam 7 dana da se iselim ili da ne mogu zabiti 5 čavala na zid, a s druge strane hvataju me negativne stvari vezane uz vlasnistvo> ja moram popravljati sve sto se pokvari, ja moram plaćati poreze koja drzava nametne i slično... Ima pozitivnih i negativnih strana. Ali ideja je da mi je sloboda bila bitnija od ovih negativnih strana. Stan za zivljenje kupljen na kredit nije investicija, to je , ekonomski gledano, veliki trošak. Uz kamate, na kraju otplatiš dvostruki iznos, dakle, ne možeš profitirati. Ali sad cviliti svaki put kad se nešto dogodi i siktat na banku da treba ovo ili ono, malo mi je besmisleno. Kredit u banci je cijena slobode.. Ako nisi spreman na to da se u 30 godisnjem razdbolju promjene brojne stvari u zivotu, možda je ipak bolje unajmljivati a ne plakati što čovjek koji ti je dao novac nije 'ravnopravan' s tobom....