Točno na kraju odlično prihvaćene biblioteke Europom u 30 knjiga VBZ je objavio kratki roman slavnog albanskog pisca Ismaila Kadarea “Lutka”.
Riječ je o autobiografskom romanu koji je Kadare objavio prije nepune četiri godine i u kojem je središnji lik njegova majka. Roman je na hrvatski s albanskoga preveo Shkëlzen Maliqi, a uredio Stjepan Ravić. Vremensko razdoblje koje u romanu pratimo starije je od samog Kadarea, rođenog u Gjirokastri 1936. godine. Kadare nas u ovoj kratkoj prozi tako minuciozno upoznaje s dolaskom svoje majke iz obitelji Dobi u veliku kamenu kuću osiromašene i slavne obitelji Kadare u albanskom gradiću strmih, planinskih ulica i strogih narodnih običaja koje nije moguće mijenjati ni prilagođavati. Odnos pritajene i prestrašene nevjeste i svemoćne svekrve u kući Kadare, koja je u gradiću bila znamenita i po tome što je imala i tajanstvenu tamnicu, bitno je utjecao na život Kadareove majke koju sin pisac poetično i dirljivo, ali i metaforično naziva Lutkom.
Svoj doista nevelik ali gusti roman Kadare započinje scenom umiruće majke, sitne po građi, koja se doista doima poput papirnate lutke i od tog trenutka bavi se njenim kratkim sudbinskim rečenicama i dubokim strahovima koje je ta žena domaćica preživljavala u svom i ne baš tako kratku životu. Istina, ima u “Lutki” i Kadareova oca i drugih rođaka iz čudnovate obitelji Kadare, podosta stranica posvećeno je baš njihovoj obiteljskoj kući-tvrđavi koja je doživjela tužnu sudbinu pa ju je Kadare morao više nego temeljito obnavljati, tu su i Kadareove ljubavi, pa i zanimljiva priča o supruzi Heleni i njezinu upoznavanju s obitelji, zarukama i svadbi.
Ali okosnica romana baš je majka, neuka i tradicionalna žena koja je doslovno iz feudalnih stega jedne zapuštene europske brdske zemlje morala uskočiti u one tvrde komunističke i iz mirnog gradića i velike raskošne kuće preseliti se u mali i skromni stančić u prijestolničku Tiranu. Na majci lutki iživljavali su se i stari tradicionalni način života opterećen nevjerojatno krutim patrijarhalizmom (nad kojim, doduše, kao prvosvećenice bdiju okrutne svekrve), ali i sveprisutna svjetovna religija incestuoznog socijalizma. Ali na toj istoj majci iživljavao se i vlastiti sin koji je nečinjenjem ili ljutnjom hranio njene predrasude i strahove i koji je nije na vrijeme zaštitio od zločestih i osvetoljubivih rođakinja i njihovih lažnih i zlonamjernih informacija.
Zapravo, Kadare je vlastitu majku pretvorio u lutku, objekt svoje nadmoćne intelektualističke igre isključujući je i iz svog bračnog i intimnog života, a onda i iz svojih literarnih interesa i poriva, ali i statusa koji je zasluženo uživao u Albaniji. Ono čega u ovoj obiteljskoj surovo-toploj ispovijesti knjizi nema, to je, zanimljivo, religija.
Nema baš ni politike osim u trenutku kada Kadare sa svojom ženom napušta još uvijek komunističku Albaniju 1990. godine pa policija dolazi u pretragu stana gdje nalazi piščeve rukopise za koje nježna i prostodušna majka misli da su svetinje nad svetinjama nad kojima čak ni svemoćna država nema nikakve nadležnosti. I mladi policajac sažalio se nad staricom koja se nije nimalo promijenila od one djevojke koja ulazi u gotovo plemenitašku kuću Kadare 1933. godine iako je otada prošlo šezdesetak burnih godina pa joj je tiho prišapnuo rečenicu: ??Ne plači, majko”. Kadareova majka znala je sinu gotovo cijelog života postavljati kratka, ubojita pitanja koja tek na prvi pogled djeluju jednostavno i naivno. Zbog tih je lucidnih pitanja ostarjeli Kadare vjerojatno i napisao ovaj roman u slavu svih onih majki koje strpljivo iščekuju da ih vlastita djeca ne zaborave i da primijete njihovo postojanje i njihovo pravo na neznanje i pitanja.
Što je pri tome otkrio o sebi? I što je sve ostavio nedorečeno ili totalno prešućeno? U svakom slučaju u svojoj je majci našao zahvalni lik s kojim se na svoj način hrvao cijelog života i hrva se još uvijek, kada je majka već odavno pokopana. Ali postoji kuća uz koju je Kadare vezao majčin lik, postoje uspomene koje nisu ugašene i postoji sin koji ima pravo na autonomni zaborav kao i na fikcionalizaciju vlastite biografije.
