Kao u “Priči o dva grada”, koju Charles Dickens otvara rečenicom “Bila su to najbolja i najgora vremena”, izbori za Europski parlament najvažniji su i najnebitniji izbori na kojima Europljani imaju priliku sudjelovati. Najvažniji, jer nijedan parlament u Europi ne odlučuje sâm, niti može odlučivati sâm, o temama koje su šire od ijedne države članice Europske unije samostalno, ali nisu šire od EU kao zajednice sa snagom razvijene demokracije i najvećeg jedinstvenog tržišta na svijetu.
To su teme poput zabrane plastičnog otpada za jednokratnu uporabu: odluke poput te, koja je nedavno donesena u Europskom parlamentu, zaista imaju potencijal spasiti sva naša mora i oceane od zagađenja plastičnim otpadom koje već sada ide u tom smjeru da, ako se ništa ne promijeni, jednog dana u moru bude više plastike nego ribe. Hrvatski sabor, naravno, nema ni približno tu snagu da bude pokretač takve promjene kontinentalnih i globalnih razmjera. Na neki način, birači koji biraju zastupnike u Europski parlament odlučuju o stvarima od nevjerojatne važnosti za oblikovanje budućnosti nas i naše djece.
Pamela protiv Angele
A opet, s druge strane, to su i najnebitniji izbori na kojima Europljani imaju priliku sudjelovati. Sudeći prema odzivu birača, u mnogim zemljama građani ih upravo tako doživljavaju. Ne postoji jedan europski “polis”, europsko biračko tijelo, nego postoje nacionalna biračka tijela u svakoj pojedinoj državi članici koja imaju različite preferencije, različite brige i različite nade koje ih vode kad izlaze na birališta. Osim toga, Europski parlament nije pravi parlament u smislu da je potpuno jednak nacionalnim parlamentima suverenih država. To je zaključio i njemački Ustavni sud u presudi iz veljače 2014. godine, kada je rekao da “Europski parlament ne bira vladu Unije, koja bi bila ovisna o njegovoj kontinuiranoj podršci”, pa stoga nije pravi parlament. EP ne bira europsku vladu, odnosno Komisiju, nego je potvrđuje, ali činjenica jest da EP kontinuirano, a posebno u proteklih pet godina, ide u smjeru sve većeg utjecaja na izbor predsjednika Komisije i cijelog tima europskih povjerenika.
Ta presuda njemačkog Ustavnog suda ticala se, inače, pitanja treba li za izbor zastupnika u Europski parlament postojati izborni prag kakav postoji za izbor zastupnika u Bundestag. I sud je presudio da ne treba, ukinuo je izborni prag za EP upravo s argumentom da EP nije isto što i Bundestag, pa je tako u Njemačkoj moguće da za europarlamentarca bude izabran netko čija je lista dobila 0,5 posto glasova. Zato nije sasvim nemoguće, premda ankete i projekcije to zasad ne predviđaju, da jedan Hrvat bude izabran u Europski parlament u Njemačkoj: filozof Srećko Horvat, koji je kandidat na listi pokreta DiEM25 (Demokracija u Europi), zajedno s bivšim grčkim ministrom financija i buntovnikom iz euroskupine Yanisom Varoufakisom.
Obojica su, iako Hrvat i Grk, registrirali boravište u Berlinu, zadovoljivši time zakonski uvjet da prebivaju u Njemačkoj barem šest mjeseci prije nego što se kandidiraju na izborima za EP, oblijepili grad predizbornim plakatima s kojih se, umjesto njihovih lica, smiješi njihova američka simpatizerka Pamela Anderson (“njemački politički plakati su grozno dosadni”, objašnjava Horvat za Guardian razloge zbog kojih su se odlučili za Pamelu na posteru), ali u korist im ne ide samo stara slava zvijezde Baywatcha i Playboya, nego i njemački ustavni suci sa svojom presudom da, pošto EP nije pravi parlament, nema izbornog praga.
Pamela u Berlinu, a Angela u Zagrebu. Inovativnosti u političkim kampanjama na ovim se europskim izborima ne događaju samo na marginama političkog spektra (jer kampanja Varoufakis-Horvatova pokreta DiEM25 ipak je priča s margine), nego i u mainstreamu. A pojavljivanje njemačke kancelarke na predizbornom skupu u drugoj državi članici zaista jest nešto što se događa prvi put i što pomiče granice vođenja kampanje za Europski parlament. U tom smislu jest inovativnost. Barem je tako doživljavaju, i otvoreno tako nazivaju, u stožeru Manfreda Webera, “spitzenkandidata” Europske pučke stranke (EPP), odnosno vodećeg kandidata najsnažnije političke grupacije u Europi za novog predsjednika Europske komisije.
– Ovo je prvi put u procesu demokratizacije Europske unije da šef vlade jedne države članice ide u drugu državu članicu i pridružuje se predizbornom događaju na kojemu je i vodeći kandidat za predsjednika Komisije. To je inovacija. U Europi premijeri ne idu baš u kampanji samo tako po drugim državama, a ovo je nešto što pomiče granice vođenja kampanje – kaže jedan izvor iz Weberova tima, koji je govorio pod uvjetom anonimnosti.
Angela Merkel će, dakle, biti danas u Zagrebu, prvo u radnom posjetu kolegi premijeru Andreju Plenkoviću, a potom i na skupu HDZ-a i EPP-a na kojemu će biti i Manfred Weber. Ključna poruka koju Weber želi poslati iz Zagreba je poruka jedne, ujedinjene EU, koja se izdiže iznad pokušaja podjela između sjevera i juga, ili istoka i zapada. Iz najnovije države članice EU Weber želi poručiti da su za nj nove države članice jednako vrijedne kao i stare. No, postoji još jedna poruka koju Weber očekuje u Zagrebu. Možda je skrivenija, ali je za Webera od životne važnosti.
To je poruka Merkeličine potpore njegovoj kandidaturi. Kancelarka Merkel je već, naravno, dala potporu Weberu kao “spitzenkandidatu”. Bavarski demokršćanin ne bi ni mogao postati kandidat EPP-a bez takve potpore. No, cijeli taj način izbora predsjednika Europske komisije između unaprijed istaknutih vodećih kandidata europskih političkih grupacija još je na klimavim nogama. Prvi je put predsjednik Komisije tako izabran 2014. godine i dosad samo jednom, Jean-Claude Juncker, a ovo je drugi pokušaj vodećih političkih grupacija u Europskom parlamentu da preuzmu glavnu ulogu u procesu biranja šefa Komisije. Točnije, da preuzmu tu ulogu od šefova država i vlada okupljenih u Europskom vijeću koji su prije birali predsjednike Komisije po svom slobodnom nahođenju, iza zatvorenih vrata, bez unaprijed istaknutih kandidata koji se predstavljaju biračima uoči izbora.
Weberu je u Zagrebu nužna ponovljena i, ako je moguće, malo snažnijim riječima elaborirana potpora njemačke kancelarke Angele Merkel. Svojevrsno obećanje, makar u obliku signala, da mu neće priuštiti film “Baci Webera iz vlaka” nakon što izbori za Europski parlament završe, rezultati se prebroje, a francuski predsjednik Emmanuel Macron i drugi članovi Europskog vijeća iz redova liberala ili socijalista počnu lobirati za povratak na staro: na sustav u kojem su oni sami, u Europskom vijeću, nametali novog predsjednika Komisije parlamentu, a ne obrnuto.
Europski pučani, prema anketama i projekcijama rezultata novog saziva EP-a, mogu očekivati da će ostati najsnažnija grupacija, ali s relativnom većinom, i s potrebom za još dva ili čak tri koalicijska partnera na putu do apsolutne većine. Te partnere tražit će, prirodno, među proeuropski raspoloženim grupacijama, dakle socijalistima i demokratima kao vjerojatno drugoj najsnažnijoj, i s liberalima kao vjerojatno trećoj najsnažnijoj grupaciji (moguće je da će i zeleni ući kao četvrti partner te velike koalicije). Problem za Webera je u tome što liberali, koji se planiraju nakon izbora povezati s Macronovom strankom u jednu novu liberalno-macronovsku grupaciju u EP-u, više ne podržavaju sustav isticanja “spitzenkandidata”, pa su umjesto jednog vodećeg kandidata istaknuli tim od njih sedmero, s Dankinjom Margrethe Vestager kao njihovim potencijalnim rješenjem za šeficu Komisije.
Weberov je problem i to što “spitzenkandidat” socijaldemokrata, Nizozemac Frans Timmermans, u svim dosadašnjim sučeljavanjima nastupa i zvuči uvjerljivije i bolje od njega, što dovodi do toga da socijalistima rastu apetiti (premda im ne rastu baš i brojke u anketama i projekcijama rezultata). Weberov je problem, naravno, i to što se Europskoj pučkoj stranci već sutra, nakon izbora, može dogoditi osipanje izlaskom mađarskog Fidesza, stranke Viktora Orbana, koja je već suspendirana iz članstva zbog odstupanja od europskih vrijednosti do kojih EPP drži, i koja je jednom nogom već vani, u taboru s talijanskom populističkom desnicom, Ligom i Matteom Salvinijem. On, pak, ima ambiciju okupiti desničare, nacionaliste i populiste u jedan novi politički klub u EP-u. Vjerojatno s Marine Le Pen, francuskom desničarkom koja se, po anketama, tijesno bori s Macronovom strankom za osvajanje najvećeg broja francuskih mjesta u EP-u.
‘Baci Manfreda iz vlaka’
Ništa, dakle, još nije sigurno. Kad su gledatelji pratili sučeljavanje “spitzenkandidata” u izravnom prijenosu Eurovizije u četvrtak navečer iz Bruxellesa, šestero njih predstavljalo se kao kandidati za novog predsjednika ili predsjednicu Komisije, no lako je moguće da novi predsjednik ili predsjednica Komisije uopće nisu ni bili na pozornici. Da će ta osoba biti netko tko sada nije istaknut kao kandidat i ne sudjeluje u sučeljavanjima, nego će isplivati u političkim pregovorima koji počinju već 28. svibnja, dva dana nakon izbora, na posebnom sastanku Europskog vijeća na kojem će lideri država članica raspravljati što i kako dalje.
Predsjednik EV-a Donald Tusk poručio je da je spreman otvoriti i glasovanje o toj odluci, što možda neupućenima ne zvuči kao velika stvar, ali treba znati da su dosad odluke o takvim stvarima bile donošene konsenzusom, bez potrebe da se zaista dižu i prebrojavaju ruke. Preglasavanje u stvarnom dizanju ruku moglo bi biti neugodan prizor koji bi mogao obilježiti cijeli mandat budućeg saziva Komisije. Pogotovo preglasavanje država članica kao što je Francuska.
Sve to stvara apsurdnu situaciju. Istaknuti “spitzenkandidati” ponašaju se i govore kao da pokušavaju osvojiti vašu naklonost, vaš glas kao jednog od 426,828.171 birača, koliko ih je registrirano u Europskoj uniji. Ali, na neki način može se reći da zapravo pokušavaju osvojiti naklonost premijera i predsjednika 28 država članica koji sjede u Europskom vijeću; pokušavaju njih uvjeriti da su imali neku kampanju, dobili neke glasove na temelju svojih programa i svoga lika i djela, te da su, ukratko, na terenu među biračima stekli svoje demokratsko pravo na mandat predsjednika Komisije. I pokušavaju uvjeriti Europsko vijeće da ne bi bilo pametno, baš zbog tako dosegnutog demokratskog standarda, uskratiti im to pravo.
Oko toga se možda zapravo vodi najveća borba u ovoj kampanji i na ovim europskim izborima.
U Weberovu izbornom stožeru, međutim, uvjeravaju nas da taj film “Baci Manfreda iz vlaka” nećemo gledati.
– Pa nije ovo tek neka vrsta teatra, predstava na koju, kad završi, članovi Europskog vijeća mogu odmahnuti rukom i krenuti drukčijim putem. Time bi samo potvrdili predrasude, već raširene diljem Europe, da Europska unija nije dovoljno povezana s građanima. Kampanje “spitzenkandidata” nisu samo nekakav show – kaže jedan sugovornik. Ipak, špekulacije o tome da Weber neće imati otvoren put prema dobivanju mandata za sastavljanje nove Europske komisije i dalje su prisutne u Bruxellesu i drugim glavnim gradovima Unije.
Ne pomaže ni to što Michel Barnier, iskusni francuski političar koji trenutačno obnaša dužnost glavnog pregovarača EU za Brexit, izgleda kao da vodi paralelnu, prikrivenu kampanju za šefa Komisije u slučaju da Weber otpadne, iako su obojica iz iste stranke, EPP-a. Barnier je nedavno bio i u Zagrebu, na “dijalogu s građanima”, u društvu premijera Plenkovića. Špekulacije o sumraku “spitzenkandidata” jednostavno odbijaju umrijeti. Ali, u Weberovu stožeru su uvjereni: – Te ćemo špekulacije konfrontirati scenom na pozornici u Zagrebu, s Weberom u društvu i s potporom Merkel i Plenkovića.
