Naslovnica Premium Analize i intervjui

Povjesničar objavio novu knjigu u kojoj je popis 7500 članova OZNE i UDBE

Ozna i Udba bile su efikasan i zastrašujući alat za učvršćivanje partije, koja je konačno slomila građansku opciju i demokraciju u Hrvatskoj
20. listopada 2019. u 14:39 140 komentara 20502 prikaza
Foto: Wikimedia Commons/White House Photo Office
Pogledajte galeriju 1/5

Jedan je akronim posebno spominjan posljednjih nekoliko godina, iako je služba koju označava začeta prije gotovo 80 godina. Udba, kratica za Upravu državne bezbjednosti, postala je uobičajenom u javnom diskursu, sama Uprava i danas kao simbol, pa i krivac, za puno toga lošeg što se danas ovdje događa, za neke čak i isključivi krivac. No, što je Udba, tko su bili ljudi koji su je sačinjavali, zašto i tko ju je utemeljio, odgovori su koju nudi ugledni naš povjesničar dr. sc. Zdenko Radelić s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu u svojem dvotomnom izdanju Obavještajni centri, OZNA i UDBA u Hrvatskoj (1942. – 1954.).

Kolinda Grabar-Kitarović Branimir 
Pofuk Revizionistički ispit savjesti: Jesmo li zaista odrasli i živjeli u zločinačkom režimu i državi?

Radelić je, kaže, na ovom istraživanju radio deset godina, prošavši uz pomoć kolega praktično sve hrvatske arhive da bi rekonstruirao povijest jugoslavenskih obavještajnih službi u Hrvatskoj onoliko koliko je to bilo moguće. Jer, kako bi se već i dalo pretpostaviti, dokumentacija nije najbogatija, ponegdje je i neočekivano štura, no iz svega se može jasno iščitati metamorfoza strukture koja je zamišljena kao potpora općem antifašističkom oslobodilačkom pokretu, a pretvorena u osnovni alat represivnog aparata koji je do kraja učvrstio vlast komunista u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Kruna je cijelog ovog istraživanja popis od nekih 7500 članova Ozne i Udbe u Hrvatskoj u obrađivanom razdoblju. Nije to tek jednostavan popis imena, nego i pridruženi životopisi od desetak redaka.

Popis je sastavljen od više relevantnih, ali i provjerenih izvora. Primjerice, u “Popisu udbaša osuđenih zbog Informbiroa prema ‘Pregledu’ i ‘Popisu’ s dopunama iz ‘Podataka o historijatu resora (Udbe)” pronaći ćemo ovakav unos pod brojem 62: Vučković Ivan Nikole, r. 27. 1. 1927. u Brnazama kraj Sinja. Hrvat. Iz seljačke obitelji. Završio 6 razreda OŠ i 1 razred gimnazije u JNA. Zemljoradnik. Razveden. Član KPJ od 1. 12. 1945. U JNA od 20. 8. 1944. Potporučnik Udbe za kotar Sinj. Uhićen 4. 11. 1950., osuđen 31. 3. 1951. na 4 godine na Vojnom sudu u Zagrebu zbog nesavjesnoga obavljanja službene dužnosti u vezi s IB-ovcima. Kazna istječe 4. 11. 1954.

Služba, kako je neki često nazivaju, bila je i alat konačne demontaže demokracije na ovim prostorima te je i stoga jednostavno bila nadnacionalnom. Kako je služba nastala, bilo je prvo što smo pitali dr. Radelića.

Ilustracija, Cessna 172 Žrtva Udbe? Ostaci aviona i tijelo Nicholasa Begicha nisu pronađeni, a dvije su teorije o njegovoj pogibiji

– Dakako, glavna inicijativa išla je od vodstva KPJ koji je i organizirao partizanski pokret i sve što je vezano uz njega. Može se govoriti o postupnom stvaranju obavještajnih centara. Od prvih dana nastanka partizanskog pokreta bila je prisutna ideja o važnosti obavještajnog i protuobavještajnog, tj. sigurnosnog rada. Trebalo je otkriti namjere i snagu neprijatelja i zaštititi svoje redove, a to znači članove KPJ i partizanske jedinice. U počecima to je bila zadaća svih komunista, dok su postupno za te zadaće bili zaduženi samo određeni partijci. Bitno je naglasiti da je u početku glavni cilj obavještajnog rada bio prikupiti podatke vojne prirode, da bi postupno sve veću važnost imali i podaci političke prirode.

Drugim riječima, u samim počecima 1941. godine obavještajno-kontraobavještajna djelatnost bila je uglavnom vojnog karaktera, da bi s vremenom ta djelatnost poprimala sve više političku, tj. revolucionarnu notu kontrole i obračuna sa svim političkim protivnicima i suparnicima koji su bili ili su mogli biti smetnja revoluciji. Već tijekom 1942. godine nastaje široka lepeza obavještajno-sigurnosne djelatnosti, od uvođenja obavještajnih i informativnih oficira u partizanskim jedinicama do stvaranja obavještajnih centara (OC) koji su u Hrvatskoj bili uvedeni krajem te godine. Svaku je buduću federalnu jedinicu karakterizirala određena specifičnost obavještajno-sigurnosne djelatnosti, napose u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Sloveniji gdje je partizanski pokret bio najrazvijeniji – kaže naš povjesničar.

Iz objavljenog popisa može se izvesti i statistika prema kojoj se gotovo pa može oblikovati lik pripadnika službe u njezinim počecima.

Tito i Tuđman Stare snimke otkrivaju VIDEO Kako se Tito spontano obratio Amerikancima na engleskom i Tuđman Rusima na ruskom

– Osnovni uvjet bilo je članstvo u KPJ ili SKOJ-u. Rijetke iznimke bile su dopuštene samo u počecima stvaranja OC-eva ili, pak, u zaduženjima na marginalnijim i stručnim položajima poput šifranata, vozača ili kuharica. Međutim, postupno je i za takva mjesta preduvjet bilo članstvo u KPJ. Po mojoj procjeni, kadrovi Ozne bili su najsposobniji ljudi kojima su KPJ i partizani raspolagali. Također je bitno istaknuti mladost tih ljudi. Prosječna dob članova Ozne i Udbe 1945. bila je 26 godina – kaže i nastavlja s podrobnijim tumačenjem statistike nacionalnog sastava koji je posljedica nacionalnog sastava NOP-a, ali i, šire gledano, različitog odnosa Hrvata i Srba prema Jugoslaviji, od načina kako bi trebala biti uređena do njezine negacije.

Obračuni s neistomišljenicima

– To će se, osim tijekom 2. svjetskoga rata, potvrditi i poslije, napose 1970-ih i 1990-ih. Te podjele izražavaju se i u „sklonosti“ ustašama, četnicima ili partizanima, često ne zbog nekakve „ljubavi“ prema fašizmu ili komunizmu, nego, ponavljam, velikim dijelom zbog odnosa prema Jugoslaviji, velikoj Srbiji ili, pak, samostalnoj Hrvatskoj. Dakle, razlog veće naklonjenosti Hrvata i Srba prema određenim autoritarnim i totalitarnim sustavima, koji su nudili radikalna i brza rješenja, krio se u neriješenim nacionalnim odnosima i svim sukobima i nepravdama koje su iz toga proizlazile. No, to ne znači da treba zanemariti i socijalne prilike i neravnopravnosti. Uz nesumnjivo važnih širih međunarodnih okolnosti, navedeno je bio razlog kratkog trajanja NDH, i nešto duljeg, ali u konačnici također neuspjelog SFRJ.

Titov bunker ZNALO SAMO ČETVERO LJUDI Najstrože čuvana tajna Jugoslavije: Titov bunker sagrađen je za nuklearni napad

Podaci govore da je 1941. godine udjel Hrvata u NOP-u bio 12,5 posto, a Srba 85 posto, dok je 1945. udjel Hrvata bio 61 posto, a Srba 28 posto. U sigurnosno-obavještajnim službama, tj. u OC-evima, Ozni i u Udbi, nacionalna struktura bila je još manje razmjerna udjelu Hrvata i Srba u ukupnom stanovništvu Hrvatske. Tako je, prema mojim nepotpunim ali, uvjeren sam, reprezentativnim podacima, u razdoblju od 1942. do 1954. u partizanskoj obavještajnoj službi, odnosno Ozni/Udbi na području Hrvatske, udjel Hrvata bio je 53,28 posto, a Srba 42,59 posto. Da podsjetim, Srbi su 1948. činili 14,5 posto stanovništva Hrvatske – objašnjava povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest koji je navedene podatke izračunao na temelju dostupnih podataka o nacionalnoj pripadnosti 16,46 posto od 7504 pripadnika sigurnosno-obavještajnih djelatnosti i službi, koliko ih je ukupno popisao u svojoj knjizi na temelju izvora i literature.

Uloga Tita u osnivanju obavještajne službe nije do kraja jasna, no on sasvim sigurno nije kontrolu nad njom prepuštao nikome drugome.

– Nema podataka da se Josip Broz Tito posebno posvetio toj specifičnoj djelatnosti, ali je sigurno bio među inicijatorima ideje da treba izgraditi obavještajno-sigurnosnu službu. Vjerujem da je imao presudnu ulogu u izboru najviših, rukovodećih kadrova OC-eva i Ozne, a od ožujka 1946. godine Udbe. U osnivanju Ozne važnu ulogu imali su i sovjetski instruktori koji su stigli u Narodnooslobodilačku vojsku, a na temelju iskustava iz Sovjetskog Saveza. O tome nema sačuvanih dokumenata, ali ima posrednih pokazatelja. Pri svemu ovome moram naglasiti da za brojna važna pitanja, kada je riječ o Ozni, nisu sačuvani dokumenti ili, barem, nisu dostupni javnosti. Moguće je da, osim dokumenata koji su dostupni u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i drugim arhivima u Hrvatskoj, postoje još neki dokumenti u nekim ustanovama u Beogradu – kaže autor povijesti geneze Udbe.

Josip Broz Tito Ispovijest partizana 'Tito je rekao: 'Kad seljaci vide da ja idem u crkvu, doći će u partizane''

Naravno, ono o čemu se puno raspravlja u kontekstu Udbe jesu obračuni s neprijateljem, odnosno neistomišljenicima i političkim protivnicima. Iako je nova vlast proglasila 1944. godine čak dvije amnestije, te se tražilo humano postupanje sa zarobljenicima, a suditi samo “krvnicima”, situacija je mijenja u jednoj točki. Jer, navodi Radelić u knjizi, pokazat će se da su kažnjavanje ratnih zločinaca, obnova jugoslavenske države, proširenje njezinih granica i uvođenje federalizma, a napose uvođenje komunističkoga sustava, motivirali partizansko vodstvo na primjenu drastičnih represivnih sredstava u osiguranju svoje pobjede i jednostranačke vladavine. Milovan Đilas, dugogodišnji član Politbiroa CK KPJ, ustvrdio je da su i prije „ulaska u Beograd”, dakle u listopadu 1944., određeni kriteriji po kojima je trebalo „odmah”, tj. „na licu mjesta” poubijati pripadnike neprijateljskih snaga, a spomenuo je „pripadnike nedićevskih i ljotićevskih formacija”.

Zapisao je da je odmazda bila nemilosrdna, a da su obuhvaćeni i oni koji su bili krivi isključivo prema revolucionarnim kriterijima, dakle prema kriterijima KPJ: “Dakako, bilo je među streljanima i onih koje bi takve sudbine poštedeo i najgori, najnepravedniji sud. Ali ratovi, pogotovo revolucionarni i kontrarevolucionarni, vrše se po šematskim, ideološkim kriterijumima koji tokom istrebljenja postanu strast i praksa, navika i vrlina: neko je kriv ne samo što je nešto učinio nego i što je nečem pripadao”, navodi se u knjizi Đilasov citat.

Neprijeporno je kako je Tito znao za egzekucije, no također prema Đilasu, uskoro je uvidio kako egzekucije ne daju željeni učinak te je krajem 1945. zaustavio daljnja smaknuća bez suđenja. No, ta se odluka mogla odnositi samo na masovna smaknuća zarobljenika, a ne na sva smaknuća. Naime, nastavljala su se strijeljanja bez suda, napose pobunjenika i njihovih pomagača.

Igor Alborghetti 'Mračni dosjei' Zašto je SFRJ otkazala ambiciozni plan gradnje deset nuklearki?

Jednostavnu logiku nemilosrdnoga obračuna s neprijateljem objasnio je 1988. Ivan Maček Matija, načelnik Ozne za Sloveniju, i to naglašavajući opasnost od intervencije zapadnih Saveznika: “U takvim okolnostima mi si nismo mogli dopustiti da pustimo na životu izdajice i zločince koji bi u slučaju vanjske vojne intervencije mogli poslužiti kao kadar za rat protiv nove Jugoslavije”, Mačekov je citat naveden u knjizi.

Jasno, na području Hrvatske riječ je o poraženima, domobranima i ustašama prema kojima nije bilo previše obzira. Jedan od rijetkih pripadnika Ozne i Udbe u Hrvatskoj koji je napisao svoja sjećanja jest Josip Boljkovac. Opisao je slučaj smaknuća na karlovačkom području u drugoj polovini 1947., kada je bio šef Opunomoćstva Udbe za grad i kotar Karlovac. Skupina milicionera i udbaša, među kojima je bio i autor, opkolila je dvojicu „ratnih zločinaca” u Tončić selu. Nakon što su se predali, unatoč obećanju da će im se suditi po zakonu, Boljkovčevi kolege ubili su ih na licu mjesta. O tome je Boljkovac obavijestio Veljka Drakulića, šefa Udbe za Hrvatsku, „koji je odmah obojicu suspendirao”. Jedan je poslije vraćen u službu, a drugi je nakon rada u sindikatu ubrzo umirovljen.

Arhivi govore i o sablasno minucioznom vođenju statistike. Tako se u knjizi navodi kako je osim neprijatelja Ozna u Slavoniji strijeljala i neke domobrane koji su se pridružili partizanima. O tome govori spomenuti Spisak likvidiranih domobranskih oficira od 15. IX. do 1. I. 1945. godine i Spisak likvidiranih od 15. IX. 1944. godine do 1. I. 1945. (osim domobranskih oficira), koji je Ozna za oblast VI. korpusa JA poslala III. odsjeku Ozne za Hrvatsku 25. siječnja 1945. godine. Popis sadržava 127 imena, ali spominje se ukupni broj od 198 smaknutih osoba. Osim domobrana bilo je i nekoliko četnika te pripadnika Srpske državne straže. Pogotovo ovdje treba istaknuti oficire koji su bili smatrani kao najveća prijetnja realizaciji revolucije. “U NDH bilo zadnje vrijeme 5-6 hiljada aktivnih i oko 8000 rezervnih domobranskih te oko 2500 do 3000 ustaških oficira. Svi su većinom zarobljeni u Sloveniji i ukoliko nisu odmah riješeni, transportirani su u Srijem. Sada ima u Hrvatskoj oko 300 domobranskih oficira po logorima na prolazu za Srijem i isto toliko pod istragama. Ustaških oficira najviše do 50. U Zagrebu se prijavilo u maju 2882 domobranskih oficira. Od toga 1607 aktivnih i 1275 rezervnih. Polovica je već riješena, dosta poslano u logore”, govori Izvješće načelniku Ozne za Hrvatsku od 3. srpnja 1945., vjerojatno upućeno od njegova II. Odsjeka, jedan od rijetkih takvih sačuvanih dokumenata.

Ivana Šojat Pohlepa, taština i oholost

Očito je kako je riječ “riješeni” čest sinonim za smaknuće. Jedna je od karakteristika ponašanja Ozne zapravo potpuna anarhija, odnosno djelovanje mimo regularne zapovjedne strukture Narodnooslobodilačke vojske. Nezadovoljstvo stanovništva bilo je toliko da su sredinom srpnja 1945. na savjetovanju Ozne za Hrvatsku Ivan Krajačić Stevo, načelnik Ozne za Hrvatsku, i Dušan Brkić, član Politbiroa CK KPH i ministar pravosuđa hrvatske vlade, zahtijevali od svojih podređenih da prestanu sa smaknućima i da se „neprijatelj odstrani” na legalan način, odlukama vojnih sudova i sudova nacionalne časti. Međutim, nekontrolirano nasilje i ubojstva nastavljali su se i idućih mjeseci. Ivan Krajačić Stevo dugogodišnji je vodećih hrvatski obavještajac također je osoba o kojoj se često raspravlja, no o njemu i njegovom djelovanju ima zapravo relativno malo dokumenata. No, to je uobičajena situacija za pripadnike zloglasne obavještajne službe.

– O Krajačiću iz dokumenata, uostalom, kao i o većini rukovodećih kadrova Ozne i Udbe, ali i običnih članova, iz dokumenata gotovo ništa ne možete saznati. Postoje brojna izvješća Vojnoj komisiji KPH koja je potpisao Krajačić, kao i brojne depeše koje je potpisao, ali to je nažalost gotovo sve. Uvjeren sam da bi bilo nužno napisati Krajačićevu biografiju, ali svaki povjesničar koji će se toga prihvatiti suočit će se, kada je riječ o dijelovima njegova života, s nedostatkom izvora da bi zadovoljavajuće ispunio takvu specifičnu historiografsku zadaću. Inače, posebno su zanimljivi zapisnici partijskih ćelija, tj. osnovnih organizacija KPH koja su djelovala pri opunomoćeništvima Udbe u kojima se mogu pronaći barem neki detalji iz rada i života njezinih oficira i činovnika. Primjerice, pod točkom dnevnog reda „kritika i samokritika“ krije se nešto više „safta“ o svakodnevnom djelovanju udbaša – upućuje dr. Radelić.

Slučaj Ivana Šubašića

Na kraju, ondašnja Ozna, a buduća Udba i KOS, pretvorena je u efikasan i zastrašujući alat za učvršćivanje Komunističke partije Jugoslavije na vlasti. Na koji se način konačno slomila građanska opcija i demokracija u Hrvatskoj vidi se u postupanju prema Ivanu Šubašiću koje je u knjizi opisano u jednom od najvećih poglavlja.

Messerschmitt Bf 109 POVIJESNA PRIČA Njemačka avijacija sagrađena je boksitom iz Širokog Brijega

– Upravo na slučaju Ivana Šubašića i Jurja Šuteja može se vidjeti način djelovanja Ozne i Udbe. Riječ je o prisluškivanja telefona, kontroli putem brojnih doušnika, koji su, dakako, u slučaju HSS-a bili pripadnici te stranke, do fizičke pratnje od oficira Ozne i Udbe koji su danonoćno držali pod kontrolom Šubašića i Šuteja. Važan je i slučaj Ivana Andresa kojemu sam posvetio posebno poglavlje jer je, po svemu sudeći, bio doušnik Ozne i Udbe. Udba je onesposobila HSS kao prijetnju političkom monopolu KP-a, putem kontrole, internacija, redovnih saslušavanja i pritvaranjima, te sudskim procesima članovima vodstva, ali i običnih članova HSS-a. Takvi postupci, kombinirani sa stvaranjem Izvršnog odbora Hrvatske republikanske seljačke stranke, na čelu s prokomunističkim HSS-ovcima, svojevrsnom „komunističkom sekcijom“ HSS-a, dalo je izvrsne rezultate za KPJ. KPJ je kroz politiku Narodnog fronta formalno i taktički proklamirao pluralizam, ali je vrlo brzo ostvarena njegova potpuna diktatura. Svi koji su pokušavali politički djelovati mimo Narodne fronte, a to znači mimo ili nasuprot politici KPJ, marginalizirani su, a najuporniji su završili u zatvorima. Najbolji primjer je Božidar Magovac, koji je bio i potpredsjednik Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, dakle formalno jedan od najviših predstavnika Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP), koji je nakon uhićenja 1947. na političkom procesu 1948. osuđen na šest godina zatvora – kaže dr. Zdenko Radelić.

Gorenje gastro radionica
Gorenje gastro radionica
U suradnji s Večernjim listom i Gorenjem još je jednom otvorena Kuhaona
  • zoki_bijela:

    Najbolja knjiga o udbi i tkoje radio za nju,zove se cuvari Jugoslavije.. Pogledajte koliko vasih susjeda je u njoj..

  • Avatar DveriBG
    DveriBG:

    Vidili smo dobro gdje su se okupili i prikrivaju kad se radio Lex Perkovic, njihova leva i desna ruka sve svaljuje na HDZe, (imaju i svoju desnicu)"drz lopova" onda i danas.

  • marinkova10:

    Komunizam zlo demokratskog drustva