Naslovnica Premium Kultura premium

Offline: Virtualni rukavci u kojima smo se borili protiv samoće i na kojima smo postali proizvodi

Mi smo špiljski ljudi online svijeta. Odašiljemo samo najbanalnije i najsirovije ideologije
07. veljače 2019. u 13:20 84 prikaza
Facebook
Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

Vjerujem kako sam dio generacije koja se povukla iz realnog, offline svijeta zbog njegova nasilja, agresije i dosade. Povukli smo se u virtualne rukavce kako bismo stvorili sigurne prostore gdje možemo flertati, dopisivati se i spajati u neke globalne zajednice. Te platforme su nam omogućile da se borimo protiv samoće. Spajali smo se po interesima, tajnama, ostajali u kontaktu, dijelili malene detalje iz svakodnevnog života, uvjerili se da možemo pobijediti nasumičnost sudbine. A sada se niz moj ekran slijeva kakofonija, Tunis, terme, ručak, bebe, Tenerife, teretana, reklama, polugoli selfiji, afterpartiji, ilustracije, sniženja, šovinizam, homofobija, izlet u Budimpeštu, invite na prosvjed i neki bijesni komentari. Odlažem mobitel. Srknem kavu. Stvarni svijet se odjednom učini tako tihim. Kao ovo uporno geganje jedne starije gospođe prema tramvaju, jakom vjetru usprkos.

Analiza Dine Pešuta Moja generacija samo čeka otkaz, naoružana do zuba pištoljima iz srca

Internetske platforme jednom su malko pripadale mladima, a sada pripadaju isključivo korporacijama. S toplom se nostalgijom prisjećam naivnosti kada smo mislili da su svi ti profili odrazi naših autentičnih duša, nadanja, jedan ja stvarniji i bolji od sebe samog, pokretni muzeji, monografije i sabrane misli. Ubrzo su pukotine u mrežama počele puniti reklame i biznis. I mi smo postali proizvodi. Društvenim mrežama je jedino postalo važno širiti se i zaustavljati oko još koju sekundu na ekranu. I vraćati se, uporno i ponovno se vraćati, kao na još jedan šut heroina. Vraćanje je jedino moguće ako je korisnik emotivno angažiran. A kao i kod svake droge, s vremenom se mora povećati doza.

Pišem uredniku kako bih volio da idući tekst nema opciju komentiranja. Ipak sam ja superosjetljiv milenijals, krhka mala pahuljica kojoj korisničko ime ZDS stvara stanovitu nelagodu, ako ne i tjeskobu. Ali tko me pita? Jasno je meni da je Autor s velikim A već odavno prestao biti A-utoritet. Pogotovo otkako je postao honorarni content provider. I postmoderne teorije su uprle sve snage da čitatelj/ica dobije svoje veliko Č. Taman kad smo okrunili čitatelja/icu ključnom figurom u umjetničkoj igri, na scenu je došao novi igrač. Komentator (ovdje ne treba inzistirati na rodno neutralnom jeziku jer je K uglavnom muškarac). Komentator tekst ne čita, on ga gleda. I baš poput algoritma, on samo prepoznaje ključne riječi, golu cicu i već se uključi alarm. Ni komentator se ne bi trebao opustiti. Scenu već preuzima Lajkač/ica.

'Poderana koljena' Dino Pešut: I ja sam urbani migrant poput mojeg lika

Nailazim na simpatičnu sliku socrealističke estetike. Dvije žene beru nešto u polju. Glave zamotane u rupce, šest fertuna omotano oko njih. Tko god je imao baku sa sela, odmah je može razaznati u namazima ulja. Ispod piše skupljačice lajkova. Skupljači/ce lajkova više ne trebaju Komentatora pa niti čovjeka. Potreban im je samo jedan palac. Ostalo ide po rutini, na WC-u, dok se čeka tramvaj ili ignorira ženu. Skupljači/ce lajkova krunski su proizvod društvenih mreža. Službena titula im je influencer/ica. Influencer/ica je čovjek-kiborg, pola čovjek, pola mobitel sastavljen isključivo od proizvoda. Influencer/ica je proizvod koji reklamira drugi proizvod. Kiborzi su tu, ali nas ne žele uništiti. Samo nam žele prodati anticelulitnu kremu, pilule za erektivnu disfunkciju i ručno pravljen nakit.

Za sada, virtualni prostor spojen u mastodont teritorij Facebooka (tu spadaju i Instagram i Whatsapp) više djeluje kao robovlasnički radni odnosi. Aplikacija, koju sada orkestrira veoma brz i veoma pametan algoritam, nas je odgojila i dala nam do znanja koju funkciju mi imamo u ekosustavu. Recimo, ako ja želim lajkove, moram stavljati pretenciozne selfije. Netko drugi će se morati slikati polugol u svlačionici. Netko treći će lajk dobiti postajući svog psa i upisujući mu ljudske osjećaje. A netko četvrti će svoju dnevnu dozu lajkanja skupiti objavljivanjem fotografije klanja, ustaškog grba ili nacističke uniforme. I tako svatko od nas radi svoj djelić posla, objavljuje upravo ono što treba kako bismo ostali u sustavu, gledali, komentirali, mrštili se i skupili još jedan lajk. I iako je korištenje aplikacije besplatno, mi proizvodimo njezin profit. S time, naš rad je besplatan. Mi smo radnik, proizvod i korisnik u isto vrijeme. Jedna totalna učinkovitost kojoj teže IT korporacije. Gospođa s tramvajske stanice posrće i pada. U online svijetu ona je glitch, usporavanje, dokaz ljudske tendencije greškama.

Tomislav Tolušić Boris Beck Nevolja je što smo slici navikli vjerovati više nego riječi

Osim besplatnog rada na kojemu se bogate oglašivači i Facebook, mi proizvodimo nešto mnogo vrednije. Tzv. Big data je golema količina podataka unutar kojih se mogu iščitati ljudske navike, potrebe, skrivene žudnje, koga stalkamo (uhodimo online) u dva ujutro, koga prestajemo pratiti, što istražujemo kad imamo nesanicu, na što smo bijesni i najvažnije kada i što kupujemo. Te informacije, tako svakodnevne, bezazlene će jednog dana imati vrijednost veću od nafte ili zlata. Jer sve te naše tajne, fetiši i strahovi mogu postati dostupni ne samo korporacijama već i nekom državnom tijelu, budućem poslodavcu ili diktatorskom sustavu budućnosti. Mi ju trenutačno proizvodimo besplatno, a Facebook će odrediti kolika je prodajna cijena.

Banalnost zla Hanne Arendt je sada online. Anonimna mržnja, u sigurnosti svoje sobe, u blaženom neznanju još je uvijek okrenuta prema velikom, simboličnom vođi, sada aplikaciji koja nijemo (a katkad i novčano) nagrađuje takvo ponašanje. Banalnost je sužavanje perspektive na usko vlastito iskustvo, fokus. Društvene mreže su sužavanje interesa i referentnih točaka jer algoritam probire samo do 10% onoga što smo već sami izabrali. Dakle, društvena mreža bira samo ono na što ćemo trzati. Svakim korištenjem taj odabir postaje sve uži i uži. U ovom trenutku najlajkanija slika na Instagramu je fotografija jajeta. Karte za jedan muzički festival (koji se nikada nije dogodio) su se rasprodale samo zato što je deset supermodela objavilo narančasti kvadrat. Mi smo špiljski ljudi online svijeta. Odašiljemo samo najbanalnije i najsirovije ikonografije i ideologije arheolozima budućnosti.

Ivan Đakić NOVE MJERE Kibernetički kriminal: Zašto nam treba web-policija

Kroz prozor, gledam grupu prolaznika kako pomaže starijoj ženi koja je pala. Online i offline svijet su doživjeli svojevrsnu inverziju. I možda takva nasumična djela dobrote, ljubavi i globalnog humanizma treba ponovo iz(g)raditi offline. Offline je magičan svijet upogonjenom socijalnom tjeskobom, gdje su influenseri/ce nesigurni ljudi željni ljubavi, a opasni/e cyber teroristi/ce briljatni devetnaestogodišnjaci koji žele zadiviti simpatiju. Možda je offline svijet napokon postao dovoljno arhaičan, dosadan i sada ga ponovno treba napučiti. Baš kao kad hipsteri otkriju neki zabačeni otok i tamo naprave festival. I zaista, offline svijet ponovno puni svoje ulice, prosvjede i partije. Offline svijet pokazuje znakove dobrote. Kroz naslage virtualnog smeća kao da šalje tanani, ali vidljivi dimni znak, nismo sami. I još smo uvijek ljudski neučinkoviti, skloni pogreškama, kao recimo ljubavi, tom totalnom glitchu offline svijeta.

Pogledajte i video - Neobična i zanimljiva hrvatska prezimena:

Dobi.hr
BUDUĆNOST U VAŠEM DOMU
Juraj Križanić: „Danas svi mogu unaprijediti i automatizirati kućanstvo postepenom ugradnjom pametnih uređaja koji štede energiju, vrijeme i novac”