Dane Draženović mladi je hrvatski glumac ovjenčan nagradom u Cannesu, autor slikovnica koje se uspješno prodaju na webu, hipster koji je utočište našao u Berlinu, homoseksualac u potrazi za savršenom ljubavlju koja ne postoji, dječak iz provincije kojega su vršnjaci maltretirali jer je drukčiji, mladić koji odlazi iz Hrvatske da svoju sreću pronađe negdje drugdje... a uz sve ostalo i heroj koji je spasio dijete usred terorističkog napada.
On je glavni junak “Poderanih koljena”, prvog romana najnagrađivanijeg mladog hrvatskog dramskog pisca Dine Pešuta.
Naravno, prvo pitanje koje je na predstavljanju knjige u kinu Europa autoru postavio urednik izdanja Seid Serdarević bilo je o prelasku u novi žanr.
– To je treći put da danas odgovaram na ovo pitanje, kao da sam kardiolog koji se odlučio okušati na mozgu – nasmijao je odmah publiku 28-godišnji Pešut, da bi potom otkrio da su mu upravo Serdarević i Fraktura dali važan poticaj za pisanje romana, u što se upustio nakon dugih pregovora ponajprije sa samim sobom. Govoreći o glavnom liku, Pešut je rekao da je od samog početka o njemu znao jedno: da će biti umjetnik koji je preživio teroristički napad. Za glumca se odlučio shvativši da je biti glumac danas jedina umjetnost koju javnost, odnosno mediji uvažavaju i primjećuju, pa zato glumci i postaju supstitut i za javnog intelektualca, sveučilišnog profesora i aktivista. Uz to, glumačka profesija stavlja glumca u samo središte duha današnjeg vremena.
– Roman sam najprije zamišljao u Parizu, ali onda sam se odselio u Berlin i bilo mi je glupo izmišljati Pariz iz sjećanja kad živim u središtu Berlina – objasnio je Pešut situiranje svojeg junaka u glavni grad Njemačke.
– Kao i većina debitantskih romana koje poznajem i cijenim, moj također kreće iz nekog neposrednog životnog iskustva, s tim da bih tu ipak razdvojio autobiografiju i refleksiju – govori Pešut.
– Mnogo više nego moju autobiografiju roman nudi neko moje viđenje svijeta, a i sama umjetnost za mene je zapravo specifičan pogled na svijet – kaže Pešut objasnivši i odabir trećeg lica kao pogodan za ulogu pisca kao osamljeničkog promatrača koji do svojih spoznaja dolazi sam i onda ih nasamo dijeli s jednim po jednim čitateljem.
– Treće lice daje mi i odmak da sve ispitam, od tipa rečenice do osjećaja za humor, i daje mi puno veću slobodu da se koristim metodama koje sam volio i u svojim dramama, poput skakanja iz jedne svijesti u drugu – kaže autor, već neko vrijeme i sam urbani migrant kao i glavni junak njegova romana. Uz to, njegov je roman i generacijski.
– Kada bismo podijelili ovu prostoriju na dvije dobne skupine, dobili bismo dva potpuno različita ekonomska aspekta odrastanja, osjećaja sigurnosti i pogleda na svijet. Naša generacija, kojoj pripada i moj junak, doista odbija odrasti, ali ako ja konstantno živim kao student, a jako puno radim, taj disbalans između osjećaja sigurnosti i mojeg doprinosa svijetu uzurpira sve drugo. A da ne govorim o mladima koji rade u korporacijama, s mogućnošću da ih netko u srijedu ujutro otpusti, bez ijednog radničkog prava koje većina ljudi ovdje uzima zdravo za gotovo. U svemu tome naši roditelji nimalo ne pomažu misleći da mi još uvijek živimo u njihovu svijetu, ali s puno više mogućnosti – kaže Pešut opisujući svoju generaciju, koju predstavlja i Dane Draženović, kao uhvaćenu između sjećanja na drukčiju prošlost i neizvjesne budućnosti, dok se paradigma očito mijenja, što dobro osjećaju i sve histeričniji konzervativci.
