Naslovnica Premium Analize i intervjui

Napad na manjine - može li mržnja ikada biti ljubav prema Hrvatskoj

Mogla je uvaženog zastupnika srpske manjine trulost društva pogoditi i u bolnija mjesta; rukavica bi opet bila bačena u lice Hrvatskoj, a ne u rame jednog od njenih istaknutijih političara
08. listopada 2018. u 11:12 84 komentara 2005 prikaza
Milorad Pupovac
Foto: Hrvoje Jelavić/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/9

U hrani koja je bačena na Milorada Pupovca nalaze se virusi različitih socijalnih boleština, od nesnošljivosti do mržnje, koje dugo truju hrvatsko društvo, a da država još ne poseže za penicilinima; dovoljni su joj aspirini za spuštanje temperature. Mogla je uvaženog zastupnika srpske manjine trulost društva pogoditi i u bolnija mjesta; rukavica bi opet bila bačena u lice Hrvatskoj, a ne u rame jednog od njenih istaknutijih političara.

Milorad Pupovac i Boris Milošević Zastupnici SDSS-a Na Dolcu gađali Pupovca i Miloševića. Vlasnik restorana: 'To nisu moji gosti'

Policija se oglasila o prekršaju kao poslije neke lakše prometne nesreće. Problem, međutim, nije (samo) policijski, problem je politički i prije svega društveni: kako nasilje uspijeva ulaziti na velika vrata, brže nego što ga kolebljiva politika uspijeva izbaciti kroz prozor. A kad se ono izražava na jednom posebno osjetljivom mjestu, onda bi se očekivalo od politike da svoju obvezu odradi brže od policije i da objavi politički pravorijek, ne čekajući policijske zaključke. Dok je samo verbalno, nasilje je politički opasno; kad preraste u fizičko nasilje, postaje pogibeljno za državu.

VIDEO Pogledajte što je Milorad Pupovac rekao o 'negodovanju braniteljskih udruga'

Nisu ugroženi samo pojedinci, ugroženo je društvo u cjelini. Jer, iza nasilja, u politici i u društvu, obično se skriva mržnja, najviše prema drugome i prema drukčijemu. Može li mržnja ikada biti ljubav prema Hrvatskoj? Može se netko slagati s mišljenjem i s političkim stavovima Milorada Pupovca, može se s istim pravom ne slagati s njima, to uopće nije presudno da se u napadu na glavnoj zagrebačkoj tržnici prepozna agresija na slobodu.

Milorad Pupovac i Boris Milošević SDSS: 'Nevjerojatno da nitko, ama baš nitko, nije vidio napadača na Pupovca i Miloševića'

Svaki je pojedinac društvo za sebe. Slobodno je i legitimno biti u stranci s Pupovcem, slobodno je legitimno također biti protiv njega, ako se i pristaše i oponenti izražavaju na civiliziran način. To nije slučaj s Dolca i s tolikih drugih tržnica. S Pupovcem se smije, u nekom demokratskom smislu i treba polemizirati, kao i sa svakim drugim javnim djelatnikom koji predstavlja određeni tip (političkoga) mišljenja. Naše društvo, nažalost, nije doseglo razinu političke svijesti da se na dijaloški način vode političke borbe.

Da ne bude Srbin

Čim se netko skriva, taj se boji javnosti. Zato se nasilje javlja kao nezakoniti način izražavanja politike. Pokazuje se iznova da nije dovoljno ustavno definirati pluralnost; treba pluralnost i živjeti. Biblijske poruke da treba ljubiti bližnjega svoga i ne činiti drugome što sebi ne želiš najčešće ostaju unutar crkava i ne prelaze lako na politiku. Zato toliko ljudi crkava izvan crkava od bijesa, od jala, od ljubomore, od zavisti i, sve više na žalost, i od mržnje.

VIDEO: Što o Pupovcu kažu ljudi iz njegova rodnog selaju

U dugoj političkoj karijeri Pupovac je pretrpio dosta uvreda i kritika, pa i poniženja, vjerojatno više nego ijedan drugi hrvatski političar. On je dugo jedna od najnepopularnijih političkih ličnosti u Hrvatskoj; znači li to da Hrvati značajnim dijelom očekuju od Pupovca da ne bude Srbin da bi ga mogli prihvatiti? Njegovo je polazište lokalno, on zastupa (srpsku) manjinu, a domet mu je nacionalni. Sasvim je legitimno to što misli vođa hrvatskih Srba, kao što je legitimno mišljenje koje o njemu imaju brojni oponenti, opet pod jednim te istim uvjetom – da se izražavaju nenasilno.

Milorad Pupovac Nepoznati Pupovac U Zagreb je došao u školu kao dječak, vozio je i tramvaj, a u politiku ga je uveo 
Žarko Puhovski

Poželjno bi bilo, četvrt stoljeća poslije posljednjega rata, da se razdaljine između sukobljenih aktera smanjuju i da približavanje ide s obje strane. Ima toliko gladnih, njima je potrebna hrana; i o tome bi se trebalo pitati prije nego što se na nekoga baca iz bijesa i mržnje. Različiti ljudi mogu različito misliti o svemu što se u njihovoj državi događa, ako mišljenje ne potiče na mržnju i na nasilje. Znači li to da o Domovinskom ratu Milorad Pupovac, ili netko drugi, sa srpske, a i hrvatske strane, (ne) može drukčije misliti?

Napadnuta Hrvatska je konačni pobjednik, i vojnički i politički; moraju li se svi osjećati pobjednicima i jednako participirati u pobjedi? Hrvatska je vodila pravedni, obrambeni, oslobodilački rat, s podrškom jednoga dijela svojih Srba. Pobunjenici iz srpskih redova ratovali su za veliku Srbiju, protiv Hrvatske: tko je među njima identificirao Pupovca? Hrvatski su Srbi, ne svi, uglavnom u manje urbaniziranim krajevima, organizirali otpor hrvatskom osamostaljenju, potaknuti iz Beograda olako danim obećanjem da će svi živjeti u jednoj državi.

Doživljaj agresije i oslobođenja s vremenom se bitnije ne mijenja jer dvije politike, hrvatska i srpska, kampiraju svaka na svojoj polovici, bez prave komunikacije. Vjerojatno će i njegovi protivnici priznati Pupovcu da je ozbiljan i pametan političar, štogod tko mislio o njegovoj politici; obrazovan i inteligentan čovjek. Mnogi bi, i političari i nepolitičari, mogli od njega (na)učiti kako se obrazlaže stav i kako se dokazuje neko mišljenje. Ima uz to i jobovsko strpljenje: u stanju je tri dana razmišljati da bi nešto kazao. Rijetko se koji intelektualac održao tako dugo u politici.

Milorad Pupovac i Boris Milošević stigla kazna Zbog bacanja hrane na Pupovca Saša Mučnjak mora platiti 1431 kunu

Osim Ive Josipovića, koji nije skrivao stanovitu averziju prema Pupovcu, i obrnuto, s ostalim hrvatskim vladarima pragmatični Pupovac nalazio je zajednički jezik. Teško je reći da je bio “Tuđmanov Srbin”, jer je prvi predsjednik koketirao s Jovanom Raškovićem, paktirao sa Simom Rajićem, trgovao s Milanom Đukićem, prije nego što je politički žutokljunac s Filozofskoga fakulteta zauzeo slobodni prostor koji ustavno-politički pripada Srbima.

S Ivicom Račanom bio je politički bliži, jer se i Pupovac deklarira ljevičarom, ali niti ga je socijaldemokratski premijer zvao u svoju vladu niti se srpski vođa tamo (nepozvan?) gurao. Zlatno doba srpske politike u Hrvatskoj veže se uz mandat Ive Sanadera, koji je – ostavimo li sve drugo još po strani – europeizirao Hrvatsku. Prema Srbima je napravio slavno “Hristos se rodi”, a da bi umirio koalicijske partnere, dao je demontirati ustaško znakovlje po hitnome postupku, bez komisija i bez oklijevanja.

Kao nenadmašni Stanko Lasić, i Sanader je (po)vjerovao da bi i Mile Budak, da je na životu, od sramote koju je napravio Hrvatima skinuo svoje ime s ploča na ulicama. Do pojave Andreja Plenkovića politički Srbi, s Pupovcem na čelu, održavali su se na površini, češće pod sumnjama nego s laudama: s Jadrankom Kosor iščezla je Sanaderova ljubav, sa Zoranom Milanovićem nije bilo Račanove prijetvornosti.

Prvi čovjek SDSS-a Milorad Pupovac Prekršio red i mir Policija privela 36-godišnjaka koji je bacio hranu na Pupovca

U sadašnjoj vladajućoj konstelaciji, koju nisu verificirali birači, nacionalne manjine, ne samo srpska, predstavljaju nezahvalni uteg na vagi: ne mogu biti sustavno “protiv”, da većini ne (s)ruše vladu, jer bi manjina time uzurpirala pravo koje u nacionalnim državama pripada matičnome narodu; ne mogu, opet, biti ni bezuvjetno “za” pa se Pupovac često kuha u loncu kojem je baš on poklopac. Pupovac je u savezu s HDZ-om, a dio HDZ-ovske većine i braniteljske populacije pod kontrolom Tuđmanove stranke uzdiže ga na rang “državnoga neprijatelja broj 1”.

Nešto je incestno u tome odnosu: Pupovčevi zastupnici podržavaju nepopularne Vladine reforme, poreznu i mirovinsku, a ne mogu dobiti od svoje Vlade da se prema ustaštvu postavi barem toliko odlučno koliko to čini Austrija. Je li moguće da su Srbi u vlasti, a da ustaštvo diže glavu! Izgleda da Plenkovića i Pupovca drži na okupu to što se obojica boje krajnje desnice; može (li) se dogoditi da joj oklijevanjem dadu novi vjetar u leđa?

Jednim okom Milorad Pupovac gleda prema Beogradu, gdje je nacionalna država Srba, s istim pravom koliko je Hrvatska nacionalna država Hrvata. Problemi nastaju kad netko misli da su to države svih Srba i svih Hrvata. Ne bi se smjelo zaboravljati da Pupovac nije dovodio u pitanje pravo Hrvata na svoju državu i da je prihvatio da Srbi u njoj budu manjinski narod. Odrekao se nerealnog prava na konstitutivnost Srba u nacionalnoj državi Hrvata. Izgleda da to pamte više srpski nacionalisti (nego hrvatski). Pobuna protiv Hrvatske, u kojoj on nije sudjelovao, nastajala je najviše zato što u nacionalnoj državi nisu mogla postojati dva konstitutivna naroda.

Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata u Vukovaru Milan Ivkošić Tisuću i pol ratnih zločinaca slobodno šeće Slavonijom i Vukovarom

Srpski nacionalisti i dalje imaju problem sa “strukturom dualiteta”, kako je Lasić preformulirao Teslinu dvojnost između (hrvatske) domovine i (srpskoga) na/roda. Napadali su Pupovca, i napadaju i dalje, hrvatski nacionalisti, zato što teško prihvaćaju da je moguće biti Srbin u Hrvatskoj i ne biti protiv Hrvatske.

Otvoren lov

Njemu su se redovito isporučivali računi za velikosrpske ispade u Beogradu, više nego vladarima Srbije. Ako ima Pupovčeve krivice, ona može biti u tome što se previše oslanja na Srbiju i kad u njoj stoluju političari koji više iskorištavaju njega nego što on koristi njih. U Lasićevu “strukturu dualizma”, on je tako uvodio i treću dimenziju, Srbiju, koja se prema hrvatskim Srbima postavlja pokroviteljski, a prema Hrvatskoj (pre)često neprijateljski.

Lucidni i lukavi Pupovac znade upasti u takvu stupicu. Odnos prema hrvatskim Srbima nije Pupovcu manje složen: u jednome su ratu njegovi sunarodnjaci bili velika žrtva ustaškoga režima, a u drugome veliki krivci za rat jer je značajni dio htio silom zaustaviti formiranje demokratske hrvatske države; na kraju su ispali veliki gubitnici jer nisu znali procijeniti svoje mogućnosti, ni u miru, ni u ratu. U kolektivnom ludilu dijela hrvatskih Srba Pupovac nije sudjelovao. Rat je proveo u Zagrebu, a poslije rata ne odlazi u oslobođeni Knin, da ne bi davao legitimitet ni pobjedničkoj ni poraženoj politici.

Andrej Plenković i Milorad Pupovac Ivan Hrstić Bijes samo prividno usmjeren prema Pupovcu

Kad se Jugoslavija raspadala, a nije se vidjelo kako će se raspasti, pristupio je političkim strankama jugoslavenske orijentacije; kad se u Hrvatskoj vodio dvostruki rat – za hrvatsku državu i za Veliku Srbiju, mudro osniva Srpski demokratski forum, da osigura kakvu-takvu mogućnost za dijalog; kad je rat završio pobjedom Hrvatske, Pupovac osniva političku stranku da hrvatski Srbi nakon Oluje ne budu sasvim bez kišobrana.

Ne može se ni dandanas odlučiti što mu je teže – da stane iza srpskoga poraza ili iza hrvatske pobjede? Prepušta vremenu da slegne emocije, da se pokopaju svi mrtvi i da živi prestanu manipulirati s njima pa da se stvore uvjeti da Pupovac može s Plenkovićem u Knin, Plenković s Pupovcem u Varivode, a zajedno, u istoj koloni, u Jasenovac. Takva pozicija iščekivanja bila bi manje prijeporna, a za Hrvate prihvatljivija, kad politički vođa hrvatskih Srba ne bi na Dan pobjede odlazio u Bačku Palanku, da tamo bude sa „žrtvama Oluje“.

Ni to nije nelegitimno s obzirom na njegovu odgovornost za srpsku zajednicu u Hrvatskoj. Ne bi problem bio u tome što Milorad Pupovac odlazi u Beograd, ili čak i u Bačku Palanku, da se otuda ne mora vraćati kao kurir s Vučićevim otrov(a)nim darovima. Za Slobodana Milošević nikad Pupovac nije rekao da je “veliki srpski vođa”, ali je morao – ili nije morao, i u tome je prijepor – slušati njegova učenika kako veliča “Vožda”. I kad kritizira neke hrvatske popustljivosti prema ustaštvu, Pupovac nije stigmatizirao hrvatski narod niti je Hrvatsku uspoređivao s nacističkom Njemačkom; morao je – ili, ipak, nije morao (?) – slušati ratobornog Vučića kako se otresa na Hrvatsku, kao da je Hrvatska s vojskom prelazila Dunav.

zašto se mrzimo? Gen mržnje ne postoji, mržnja je samo tvrdokorna emocija

Na Pupovca je zbog pasivne krivnje otvoren lov; lovočuvari su pazili više da ne izlože sebe nego da zaštite nezaštićenoga Pupovca, sve dok se napadači nisu osokolili i krenuli izazivati državnu i političku krizu. Tad je bilo dosta. Ako bi se u Saboru uvela rasprava o Pupovcu i o njegovim stavovima (!), i drugi bi morali sjedati na žutu fotelju u seansama javnih ispovijedi. Plan je spriječen u Saboru, ali je izveden stotinjak metara južnije, na jednoj drugoj tržnici, na Dolcu: egzekucija je imala ograničen cilj – da ponizi, prije svega moralno, lidera hrvatskih Srba i da se tako izrazi stav prema srpskoj manjini.

Bio toga napadač svjestan ili ne, on je aktivirao novu minu u hrvatsko-srpskim odnosima. Kad se nekome, s hrvatske ili sa srpske strane, ugrozi njegovo ljudsko dostojanstvo, oduzima mu se i sve drugo što se uz dostojanstvo veže. Ali takvi napadi ruše i dostojanstvo napadača; i to treba uzeti u obzir: dostojanstvu u Hrvatskoj pada cijena!

POGLEDAJTE VIDEO Kronologija afere lažnih SMS-ova

RBA
INVESTIRANJE JE PRIRODNO
Kako je to živjeti pored Dunje? U svakom slučaju, potaknula me na razmišljanje – koji je moj cilj?

A1 izdvaja za Vas

  • Avatar Lovre42
    Lovre42:

    Napad na manjine?Sram vas može biti, kao što može biti sram ovog jugoslavenskog nikog i ništa galića.

  • Kcro:

    Tko to pise? Jugoudbas dopisnik iz pariza.

  • VKSS:

    Večina Srba bi i dan danas nama naše vratiće prerezala,u to sam jako siguran,jer oni nas mrze puno više nego što mi njih,samo što to jalo dobro prikrivaju,jer su u velikoj manjini,pa se prave ljubazni,ali ponovila bi se 91 bez ... prikaži još! problema,nova Ovčara,Velepromet,Škabrnja,Lovas......