Naslovnica Premium Analize i intervjui

Kraj kalifata: Godinama sam gledao uplakana lica dječaka. Jesu li to lica moderne generacije džihadista?

Htjeli su šerijatski zakon na zemlji i tako željeno izbavljenje na nebu. A onda su i nebo i zemlju pretvorili u pakao. Svima
19. srpnja 2017. u 11:33 0 komentara 3604 prikaza
Uspon i pad Islamske države
Foto: Zoran Marinović
Pogledajte galeriju 1/15

Dok prolazim kroz galerije fotografija skupljenih u protekle tri godine, od suhih planina Sindžara, predgrađa Palmire pa do zapadnoga dijela staroga grada Mosula, samo destrukcija i smrt, tek ponegdje i tračak nade. Gledam te fotografije. Biram. Slažem nekakav niz, priču o padu kalifata. Vrtim jedan te isti unesrećeni motiv. Prečesto se ponavlja. Uplakana prašnjava djeca izlaze ispod ruševina, bježe od eksplozija. Gledam te desetogodišnje dječake koji su izgubili očeve, majke, sestre i danima u podrumima, među ranama najbližih, čekali vlastiti kraj. Gledam suze kako ostavljaju trag na prašnjavim licima, izgubljena djetinjstva, velike umorne crne oči. I pitam se, odmah na početku, gledam li u tim dječjim licima buduće samoubojice, teroriste, mučenike, radikale ili sve ono što nas je tri godine u Iraku i Siriji plašilo.

Prekretnice Što će ostati od kalifata "Islamske države"?

Gledam li generaciju još moderniju od ove koja u ratu protiv nevjernika i neistomišljenika koristi dronove, mobitele, 4K kamere, Google Maps tehnologiju u službi smrti, tako nestvarno daleko od talibana koje sam prije desetak godina snimao u planinama Tore Bore kako nose ručne bacače na pretovarenim mazgama. I tako desetljeća borbe za zemlju pravovjernika, usput rušeći onu koja je postojala. Da bi se na kraju slijepa vjera i zanos urušili kao kula od karata vukući u ponor stotine tisuća života.

Tristo heroja

Samo je žrtvovanje mladih, nedoraslih života ostala nepromijenjena konstanta u rukama vođa i generala. Žrtvovanje života koje, uz nebeska obećanja, odnosi desetke drugih života. Najjeftinije oružje, a najveći učinak.

Kobane je prije tri godine u konačni, gotovo smrtni čas branilo tristotinjak kurdskih vojnika. Od toga pedesetak žena. U prljavim i odrpanim uniformama, zbijeni u srušene kućice, stisnuti s civilima, djecom, ranjenima. Bili su u klopci. Samo nekoliko sati dijelilo je taj sirijski grad do trenutka kada se crna zastava trebala zavijoriti na srušenom minaretu.

Sa svih strana prostirao se moćni kalifat, u dvije zemlje, Siriji i Iraku, s ispostavama u Libiji, Maliju, Nigeriji, Indoneziji... Iako se veliki kalif rijetko obraćao puku, njegovi su imami i generali preko YouTubea i Twittera obećavali krv. Krvavo more sve do Vatikana. I bilo je krvavo more. Kada su nedužne Kopte na pješčanoj plaži u Libiji klali kao ovce. Crvenilo se more od nedužne krvi. Ali te dvije-tri srušene, ali obranjene, ulice u Kobaneu, gradu na samrti, danas su herojski čin, kao prkos crnom teritoriju koji ga je okruživao. Od tog trenutka svaku je sljedeću bitku kalifat izgubio. Bio je to početak kraja.

Islamska Država Iraka i Levanta kao oružana grupa naslijedila je Al-Qa’idu. Džihadisti koji su se zrakoplovima zabili u srce kapitalizma, trgovinski centar u New Yorku, činili su se kao predškolci u usporedbi s crnim zamaskiranim bradonjama koji su rezali glave, utapali, palili, bacali sa zgrada, gazili kamionima, pucali i ubijali po redakcijama i klubovima europskih metropola...

Mosul STRAVIČNO Džihadisti tjerali malu djecu da režu udove zarobljenicima

Tri godine od onoga dana kada je Kobane obranjen, kada je pod ogromnim pritiskom međunarodne zajednice Turska dopustila kurdskim borcima pešmergama da dovuku pojačanja, gledam kako se kalifat urušava. Puno sporije i teže nego što je itko očekivao. Nijedan geopolitičar nije mogo ni pretposatviti da će noćna mora postati toliko dugotrajna java.

Danas su u Mosulu prestale borbe. Tri godine ulazim u Mosul i čekam da bar jedan dan ne bude eksplozija ili rafala po izluđenim civilima. Nakon devet mjeseci neprekidne ofenzive, možda je taj dan svanuo. Iako samo prividno, jer će novi strah sijati maloljetni bombaši samoubojice. Kojih još ima i koji čekaju na tajni znak da sa sobom, i plastičnim ključem koji im daju da bi mogli otključati vrata raja, na nebo odvedu i što više drugih ljudi. Mir još dugo neće zavladati ovim ulicama. Ali i ovaj privid je sada puno.

I na kraju se pitam što smo svi vidjeli u Mosulu? Maskirane bradonje koji nabijaju ljudske glave na ogradu, sijeku ruke, pale zarobljene pilote, u kavezima utapaju novinare, masovne grobnice kurdskih vojnika... Ničega i nikada se nismo toliko plašili kao crnih uniformi i govora mržnje s prijeteći podignutim prstom u zrak. I oproštajnih govora novinara, humanitaraca, zarobljenih vojnika, homoseksualaca..., koji su priznavali grijehe, optuživali svoje vlade, opraštali se s obiteljima, sve u zamjenu za kraj patnje i jedva dočekani mir odnosno smrt.

Uspon i pad Islamske države | Autor : Zoran Marinović Foto: Zoran Marinović

Da, to smo svi vidjeli. I oni su se potrudili da to vidimo i ne zaboravimo. Potrudili su se dati obećanje svakom mladom muslimanu u Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj, Engleskoj, svakom autsajderu rođenom u sivim predgrađima velikih europskih metropola, svakom sinu alžirskog taksista ili pakistanskog čistača, svakoj nesigurnoj mladoj duši, koja je slušanje hip-hopa i rime o sportskim autima, kurvama i drogi zamijenila stihovima iz Kurana, o vječnom raju svakome tko podari dušu bogu u svetom ratu. U svetom ratu koji je bio i svima onima koji će biti.

Što sam vidio na prvoj liniji ludila? Mržnju i osvetu. Osvetu i mržnju. I onda kad se ona snimala i onda kad se nije mogla snimati. Ni jedan rat nije crn ili bijel, pa nije ni ovaj. Ubijanje civila, zarobljenika, mučenje, egzekucije, jednako brzo i efikasno s obje strane. Bilo da su ti snimci objavljivani na socijalnim mrežama ili ne. Osveta na mržnju. Mržnja na osvetu. Ide to olako. Čovjeka je dovoljno prepustiti nepravdi, strahu, i onda kad izgubi najbliže, kad izgubi dom, spreman je na sve. I sve i svašta će i učiniti. A uvjerio sam se da najpreciznije savezničke rakete, vođene satelitima i procesorima, znaju toliko tragično pogriješiti da cilj umjesto radikala lako postane bolnica ili pun razred prvašića.

I tako sve do onih golobradih, uplakanih dječaka koji se izvlače ispod ruševina, kojima je od djetinjstva ostao samo strah, koji je tako lako opet upregnuti u službu ludila, u službu bogova i ideologija. Jer ništa nije pokornije od uplašene duše kojoj obećaš mir. Makar i laž. Makar i spomenuti privid da bi se mogla odmoriti na nekom drugom mjestu. I to su ta djeca. Rat će završiti. Rat završava. I kome ćemo ostaviti tu djecu kad se ugase svjetla reflektora, kad prođe pozornost svijeta, kad otiđu novinske ekipe? Kome? Istima onima kojima smo ostavili i ove sada jedva punoljetne, u crnim uniformama, koji mrtvi leže na cestama i vise na banderama zapadnog Mosula.

A man purported to be the reclusive leader of the militant Islamic State Abu Bakr al-Baghdadi has made what would be his first public appearance at a mosque in the centre of Iraq's second city, Mosul, according to a video recording posted on the Internet POTVRĐENO Al-Bagdadi je mrtav: ISIL traži novog vođu

Kako je sve počelo?

Sadam Husein bio je bezumni tiranin? Ništa veći nego deseci sličnih koji su u isto vrijeme kao posebni i uvaženi gosti, uz crvene tepihe i počasne garde, primani u Londonu, Parizu ili Washingtonu. Da je režim stranke Baat tiranija, nitko nije ni sumnjao, ali to nije bio problem u neka ružičasta vremena dok je Sadam bio junak Zapada u ratu protiv iranskih ajatolaha. Je li ugnjetavao manjine, pogotovo Kurde? Da, ali situacija s Kurdima bila je jednako loša i u Turskoj i u Iraku. S time da Sadam nikad nije pokušao uništiti kulturu ili zabraniti kurdski jezik, a niti raseliti dva milijuna ljudi. Turska jest. Turska koja pregovara o ulasku u Europsku uniju.

Irak gomila kemijsko oružje za masovno uništenje? Da, to su bile laži. Da je irački nuklearni program neizvediv tvrdio je službeni UNCOM-ov inspektor puno prije Blairovih laži u britanskom parlamentu ili Bushovih prijevara u Senatu. Dok je Sadam služio Zapadu, kupnja oružja nije bila problem, to je bio samo posao. I to dobar posao na Bliskom istoku.

Dobro, ako ne postoji ni jedan neoborivi argument, gdje je onda uzrok? Zlo negdje drugdje nećemo popraviti ako ovdje propustimo učiniti dobro. Možda je tako počela ta priča? Možemo i pitati je li bolje učiniti jednu stvar na jednom mjestu ili nigdje ništa? Kaznit ćemo zločine svojih neprijatelja, a prešutjeti zločine svojih prijatelja koji onda neće biti zločini. Sve dok nam ne postanu neprijatelji. E, to se dogodilo Iraku.

Sadam Husein i sunitska manjina desetljećima su vladali Irakom provodeći represiju nad većinskim šijitima. Onda su došli Amerikanci, drugi put, svrgnuli Sadama i smijenili sve sunitske lidere. Razgovarao sam na planini Sindžar s Yussufom koji je bio pukovnik u iračkoj vojski, artiljerac, a onda je preko noći postao taksist. Rekao je: Bojao sam se za vlastiti život svaki dan. Bojim se i sada.

Uspon i pad Islamske države | Autor : Zoran Marinović Foto: Zoran Marinović

“Šijiti su nas ubijali kao stoku”

Ili s Abdulhazzizom koji je u Mosulu bio šef policijske postaje, a onda je po kratkom postupku “unaprijeđen” u prodavača paprika na tržnici. Rekao mi je: Nakon pada Sadama, šijiti su nas ubijali kao stoku. Kad god su mogli, zagorčavali su nam život. Nije bilo dana da netko nije odveden i ne pamtim dan da se netko vratio.

Ista priča dosegnula je i kalifa Abu Bakra Al-Baghdadija, profesora islamskih znanosti. Tri godine bio je po zatvorima u Bagdadu, bez optužnice. Upravo ti zatvori okupili su sunitsku većinu, kojoj je bilo dosta. Samo je još trebalo nešto malo novca, stranih interesa kojih u sjeni naftnih bušotina nikada nije falilo, i jaram mržnje se lako upregao u kola osvete. I kola su nezaustavljivo krenula. A kola su ubrzo postali blindirani pickupi Toyota kojima je, uz crne zastave, nešto više od tisuću vojnika slavodobitno ušlo u Mosul. Odakle su nekoliko sati prije nestale dvije iračke brigade, ostavljajući u bijegu kompletno naoružanje, uključujući američke tenkove Abrams, oklopna vozila i kompletan arsenal velikog kalibra.

Vjerujem da je na tome ostalo, sunitska manjina u jednom trenutku od međunarodne zajednice dobila bi veliki stupanj autonomije u Iraku, isto onako kako su ga dobili i Kurdi. S time da su Kurdi desetljećima krvavo plaćali za svaki komadić svoje zemlje, a nerijetko i pod oblacima kemijskih plinova. A arapski vojskovođe voljeli su plinove više nego ijedno drugo oružje, vjerujući u njihovu efikasnost i mogućnost da se odjednom riješi pitanje svih i svakoga. Bakir Sazikurde rekao je da su mrzili čak i njihove životinje.

A najkrvoločnija životinja puštena je s lanca na Bliskom istoku. Kalifu to nije bilo dosta. U pomoć su počela dolaziti braća po oružju, od veterana iz BiH, Afganistana, Čečenije pa do golobradih hiphopera iz predgrađa Londona, Pariza... Depresivnih predgrađa gdje su autsajderi izgubljenih korijena i sive budućnosti zaboravljali priče svojih očeva koji su bježeći od straha bili spremni za bilo kakav mir i komadić kruha biti na dnu društva. Na dnu koje je bilo puno više od suhih sela sjevernog Alžira ili pećina Tora Bore. Ali sinovima ni to nije bilo dosta. Htjeli su šerijatski zakon na zemlji i tako željeno izbavljenje na nebu. A onda su i nebo i zemlju pretvorili u pakao. Svima.

Strah od osloboditelja

– Zamisli – kaže Bakir – da ovdje sjedimo, a bomba padne malo dalje, na našu kuću, i pobije nam cijelu obitelj. Što biste napravili? Reći ću vam jer znam. Uzeli biste pušku i pustili bradu. A oni, takozvani džihadisti, upravo se tako hrane, tako žive i preživljavaju. Našom mržnjom i željom za osvetom. Oni bolje ne znaju. Nitko ih nije naučio što znači bolje.

– Bombe ne ubijaju samo teroriste! Pa ako ih već žele bombardirati, bolje da ih bombardiraju knjigama. Da bar nauče što znači biti musliman i kako se vjeruje u Boga – rekla je Mahar, kurdska žena ratnica koju sam sreo u gorju Sindžar.

Sjećam se kako je prepričavala da su na položajima tijekom noći vikale i pjevale vojnicima ISIL-a tako da znaju da su nasuprot njih žene. To bi džihadiste plašilo kao malo što zbog uvjerenja da neće otići u raj ako ih ubije žena. Pitao sam Mahar je li to istina? Sjećam se odgovora. – Moje je da ih ubijem. Zbog svega onoga što su nam učinili. A onda neka oni odluče hoće li u raj ili u pakao.

Uspon i pad Islamske države | Autor : Zoran Marinović Foto: Zoran Marinović

Kalifat je došao do kraja. Kalifa više nema.

Iračke brigade čiste zadnje ulice u zapadnom dijelu Mosula. Irački predsjednik proglasit će pobjedu. Preostala je Raka u Siriji, ali ona je manje bitna. Srce kalifata stalo je u Mosulu. Oklopni transporteri nadiru i u posljednja uporišta. Bitka koja se vodila ne na život i smrt, nego samo na smrt, došla je do kraja. S kuća i tenkova vijore se šijitske zastave imama Alija. Većina vojnika s kojima sam boravio na ratištu su šijiti iz Bagdada i Sadrcityja ili članovi paravojne skupine Al-Shabi iz Irana. Mrtav grad zaposjedaju osloboditelji, kojih se najviše plaše oslobođeni.

Gledam na fotografijama mirne, crne oči izluđenih dječaka. Iste one mirne oči kojima nas je gledao Jihadi John sekundu prije nego što će zarobljeniku odrezati glavu. Pokazuju prstima znak V (victory - pobjeda). Tako su ih samo nekoliko dana ranije učili očevi. Jedan prijeteći prst zamijenila su dva. Pobjeda. Jer kalif je mrtav. Živio novi kalif.     

Mosul Stara jezgra U ofenzivi protiv ISIL-a Mosul temeljito razrušen Mosul BITKA ZA MOSUL Iračke snage porazile ISIL: 'Njihova izmišljena država je pala' BITKA ZA STARI GRAD Konačnim padom Mosula ISIL-ov kalifat u Iraku nestaje
SPAR
Kako smanjiti unos šećera
Zašto osjećamo potrebu za slatkim i kako se oduprijeti tome?
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.