Naslovnica Premium Analize i intervjui

Hrvatsku od loše srbijanske glazbe koja trešti iz hrvatskih narodnjaka štiti porez na šund, a ne branitelji

Da je Jugoslavija bila pravna država, upletanja SUBNOR-a u umjetnost i kulturu ne bi poprimala groteskne razmjere. Ni branitelji ne mogu biti arbitri u tim pitanjima, nepozvani selektori koji će određivati što je dobro za Hrvatsku, a što ne
21. kolovoza 2018. u 18:50 10 komentara 2017 prikaza
Foto: Robert Anić/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/10

Otkriće da se Adolf Hitler skriva negdje u Hrvatskoj, i da nacizam, dakle, nije mrtav, kako se službeno tvrdilo od završetka rata, potaknulo je novu potragu za sablastima prošlosti u hrvatsko-srpskim odnosima. Čudno je što na hrvatskoj polovici nema jače psihoze koja bi, u drugim prilikama, pratila takvo senzacionalno otkriće.

Ivan Čehok ČEHOK PORUČIO: Bajaga nastupa na Špancirfestu: Varaždin nije Karlovac!

Svakom je, valjda, jasno da je nacizam pokopan s Hitlerom, osim Aleksandru Vučiću, koji ga nalazi u današnjoj hrvatskoj politici; upućeniji znadu i to da je Hrvatska dala znatan doprinos pobjedi nad nacizmom, i da s te strane ne treba primati lekciju od susjeda, lakog na teškim riječima. Najnovija agresija iz Beograda postigla bi svoj cilj da je izazvala veću paniku u Hrvatskoj, da je stvorila osvetničk(ij)u atmosferu kod ljudi i da je poremetila funkcioniranje države. Krivo bi bilo upuštati se u dokazivanje da u Hrvatskoj ne stanuje Hitler, moglo bi sugerirati da se negdje ipak skriva; gore bi bilo kad bi svatko uzimao pravdu u svoje ruke, moglo bi značiti da se u groznici gubi glava; a najgore kad bi netko pomislio da su Führeru ostali brčići i da ih stvarno treba skrivati; moglo bi upućivati da u Vučićevoj podmetnutoj vatri ima nekog suvislijeg dima. U svakom slučaju, posljedice bi, kad bi se otkriće uzimalo ozbiljno, mogle biti gore od uzroka: za pet minuta nepravde može se srušiti cijela konstrukcija pravde, to je puno puta dokazano.

1 / 24
Popularni pjevač Momčilo Bajagić Bajaga nastupio je u pulskoj Areni.

 

Ne može se Hrvatska praviti da nije ništa čula; usporedba današnje države, sa svim njezinim slabostima, s nacističkom Njemačkom bila bi strašnija optužba da ju je izrekao netko vjerodostojniji od sadašnjeg predsjednika Srbije. Nije produktivno ni Hrvatima, ni Srbima, koji bi se htjeli angažirati na pomirenju dvaju naroda i dviju država, da ih netko, bilo tko, huška na nove sukobe. Zar će opet graditi rovove, čistiti oružje, spremati jurišnike? Kocka je, na žalost, bačena, još jednom: tko će o čemu, a Vučić o fašizmu! Pa, mogao je, dok je 90-ih držao bokove Miloševiću, vidjeti tko je počeo s osnivanjem logora, protjerivanjem stanovništva, prekrajanjem granica, osvajanjem teritorija. To je sukus Hitlerove politike. Nije Hrvatska idealna država, ima ona Ahilovih peta, pa i na savjesti, nije ni ona nedužna u tragediji Srba koju su skrivile njihove elite. Ali, barem iz pristojnosti, ako ne iz političke odgovornosti, državnik koji je ponikao iz velikosrpskog inkubatora morao bi paziti da ne otkriva da se nije promijenio, kad se već ne plaši što tako prostački izaziva susjeda (a ponizuje sebe).

Bajaga i Instruktori Zvonimir Despot Opasna tendencija zabrana: Braniteljske udruge ponašaju se kao SUBNOR, treba reći 'dosta'

Morao bi znati što je Dostojevski mislio pod „materijalom“, da olako kreše šibicama. S Vučićem je teško išta dugoročnije graditi, a Hrvatska se ne može praviti da ne zna tko vlada Srbijom. Osuđena je, dakle, surađivati, a nije primorana prihvaćati sve izazove za nove dvoboje o tome čija je prošlost bolja ili gora. Hrvatska je predsjednica i takvom apsolutistu išla ususret do pola mosta iako je mogla pretpostavljati da će svi darovi pasti u Dunav prije nego što se vrati na svoju obalu. Kolinda Grabar-Kitarović je riskirala i drugi put da bude remorker u izvlačenju srbijanskog predsjednika iz živoga blata u koje se ukopava nemogućnošću da se dogovori s Kosovom i nesposobnošću da se pomiri s Hrvatskom; i opet je povuci-potegni diplomacija bacila u vodu i prve, i druge mačiće. Šef Vlade Plenković nešto je oprezniji u otvaranju prema Beogradu, pa odlaže i ono što bi mogao pokušati; njemu je, zacijelo, kristalno jasno tko drži vlast u Beogradu, da bi s Anom Brnabić obnavljao mostove koje njen „gazda“ po danu ruši, a po noći sanja. A hrvatska diplomacija, ako se o njoj u ovome slučaju može govoriti, uglavnom se zadovoljava time da odgovara ratobornom Ivici Dačiću, koji je u sebi ujedinio Miloševićevu ideologiju i Vučićevu politiku.

Nema na Zrinjevcu dovoljno kreativnosti da Hrvatska pokrene takve inicijative koristeći se prednosti svoga europskoga položaja, da ih Srbija ne može odbiti. U partiji s Beogradom, Zagreb uglavnom igra s crnim figurama. Mogla je povrijeđena Hrvatska zaoštriti odnose sa Srbijom, ako još ima prostora za zaoštravanje. Što bi time dobila? U politici vlada pravilo psihologije – da slabijem pucaju živci. Vučić je, očito, izgubio živce kad je pustio „filosofiji“ palanke da se nečuveno grubo izrazi prema Hrvatskoj. Mogli bi iz Zagreba uzvratiti istom mjerom, i napraviti istu pogrešku: klin se klinom ne izbija. Za Hrvate ne može svaki Srbin biti četnik; tko bi tako rezonirao, tjerao bi vodu na Vučićev mlin stigmatizacije cijelih naroda. Za Srbe bi, u toj logici, svaki Hrvat bio ustaša. U prakticiranju kolektivne krivnje, srbijanski vladar nema premca: s njim je zbog toga teško ikakve tikve saditi.

Bajaga i Instruktori Oglasile se PUME Bajaga nepoželjan i u Varaždinu, za branitelje njegov je nastup uvredljiv

On se toliko udvara biračima u Srbiji, ne samo zato da ih pripremi za iznenađenje koje sprema u nekadašnjoj „južnoj pokrajini“, da je postao (ne)predvidiv za sve druge. Vjerojatno tako iz njega govori iz uvjerenja, koje ga je i prije krivo vodilo, da susjedu ne možeš vjerovati. Vučić ćud, ipak, ne mijenja lako. Anatemiziranje jednog naroda i njegove države ne služi ni pomirenju ni povjerenju. Njegov napad nije moguće ignorirati, previše je prašine digao, ali ga se može relativizirati. Moglo bi ga se usporediti s poznatom tautologijom o Krećaninu koji optužuje sve Krećane da lažu. Kako je i on Krećanin, pa i on laže, lažu li Krećani, ako je laž da laže svaki Krećanin!

S Vučićem je stvar nešto zamršenija, on je političar, neskriveno četničke orijentacije: kad on optužuje Hrvate da udomljuju Hitlera, dakle, da su nacisti, sve što on govori mora se uzeti sa zrncem soli. Deklarirani četnik, i kad vidi neke ostatke ustaštva, ne razlikuje dovoljno ustaše od Hrvata, pa u svakom Hrvatu vidi ustašu. To je nastavak doktrine o „genocidnosti Hrvata“, s kojom su se opremale jurišne horde za napade na Hrvatsku. Nema s hrvatske strane boljeg odgovora nego da se potvrđuje moralna dimenzija nacije i pravna vrijednost države. Kolektivizacija krivnje, kod Hrvata ili kod Srba, svejedno, moralno je neprihvatljiv, a politički štetan postupak. Dolazila ona iz Zagreba, ili iz Beograda, svejedno. Padnu li u tu zamku, hrvatske će vlasti slomiti sebi kičmu na istome mjestu na kome je (sebi) slamaju Vučićeve vlasti; neće poticati otvoreno, pluralno, tolerantno društvo, nego će ga zatvarati za ono što je drukčije, što je različito i što je posebno. I stalno će nametati prošlost kao put u budućnost. Bude li smanjivala te granice, Hrvatska neće širiti prostor slobode. Na Vučićeve bi ispade najlakše bilo odgovarati restrikcijama, po lošem sistemu oko za oko, zub za zub. Ali, hoće li hrvatske standarde u Europi, i europske standarde u Hrvatskoj, određivati radikali iz Beograda ili demokrati iz Zagreba?

Ivan Jakovčić Ivan Jakovčić: 'Thompson namjerno čini štetu Hrvatskoj. Jadno je kako zarađuje na mladima'

I države oprez spašava od zalijetanja u pogreške. Ako je Momčilu Bajagiću uskraćeno gostovanje u Karlovcu u sklopu (neslužbenog) odgovora na Vučićeve uvrede Hrvatskoj, onda je to potencijalno metoda odmazde, kojom se obično ne kažnjavaju (pravi) krivci. Tko u mislima ima veliku ideju o pomirenju među narodima, taj u odnosu prema pojedincu ne bi trebao potiskivati poznatu platformu iz rimskoga prava – da je bolje pustiti stotinu krivaca nego kazniti jednoga nevinoga. Dosad je beogradski pjevač hrvatskih korijena (rođen u Bjelovaru) slobodno nastupao po Hrvatskoj, nisu ga, koliko se zna, pratile sumnje da je bio vezan uz Miloševićevu politiku; nije se, sve dosad, nigdje spominjao obavještajni podatak da je nastupao Kninu, i da se tako ogriješio o interese Hrvatske. Jest ili nije, može (li) se provjeriti? Dok se ne dokaže suprotno, Bajagić nije četnik, da zbog toga ne bi smio pjevati u Hrvatskoj. Samo toliko o politici.

1 / 21
Dugo očekivani koncert Thompsona dočekali su stanovnici Koprivničkih Brega.

A što se uvoza glazbe tiče, tu bi bilo posla, ne za Davora Božinovića, nego za Zdravka Marića: porez na šund bolje je sredstvo zaštite od loše srbijanske glazbe koja trešti iz hrvatskih narodnjaka. A to nikoga ne brine. Kako je Momčilo Bajagić dosad mogao nastupati u Hrvatskoj, a sad ne može? Ništa se, u međuvremenu, nije ispriječilo, da pjeva i da zlo ne misli, osim te skandalozne Vučićeve izjave, zbog koje svi Hrvati, demokratskih i antifašističkih uvjerenja pogotovo, imaju puno razloga biti pogođeni. Ali, smije li se reakcija kanalizirati u krivome pravcu, da ispadne da se Hrvatska brani zatvaranjem? Hitlera mogu skrivati samo njegovi sljedbenici; je li to htio reći „pjesnik“? Državnik, ili samo političar, koji bi trebao poticati procese pomirenja, pa i zbog vlastite odgovornosti za rat i agresiju na Hrvatsku, svako toliko pokazuje svima svoju škorpionsku narav, kad se ne može obuzdati da ištrca otrov na „žabe“ koje ga prenose na drugu obalu. I tko od toga najviše strada?

Milan Bandić Odnosi sa Srbijom Bandić citirao srpskog pjesnika: 'Ko ne ume da sluša pesmu, slušaće oluju'

Više Srbi nego Hrvati; u tu vrstu hrvatske krivnje ne mogu vjerovati oni koji znaju za doprinos Hrvata europskome antifašizmu; Srbi, pak, s takvim neumjerenim izjavama figuriraju u ozbiljnoj politici kao zajedljiv i ljubomoran narod. U odnosu prema susjedima najbolje se očituje biće jednoga naroda; i hrvatskoga i srpskoga, podjednako. Može se kažnjavati Momčila Bajagića za nepoznate „zločine“ koji se svode uglavnom na to da je Srbin. A Srbin je obvezno četnik, kao što je Hrvat automatski ustaša! Kamo bi to opet odvelo?

Dani piva su tržišni događaj: što više ljudi, što više prometa, što više zarade. Nema u tome druge politike. S nastupom Marka Perkovića u Glini je, pak, druga stvar, to je eminentno politički događaj, najmanje iz dva jaka razloga: prvo, jer je organiziran u sklopu proslave obljetnice „Oluje“, dakle, zbog važnosti datuma, i drugo, jer je organiziran u Glini, dakle, zbog osjetljivosti mjesta. Tko može zaboraviti, i smije li se, s moralnog i političkog gledišta zaboravljati što je bilo u Glini na samome početku NDH-azije kad su ustaške vlasti u tamošnjoj crkvi sakupile i pobile 260 Srba? Nadbiskup Stepinac je zbog toga pokolja pismom prosvjedovao kod šefa NDH-a Pavelića. U sjajnoj knjizi o Vladku Mačeku, Zvonimir Berković pretpostavlja što je vođa HSS-a na odlasku iz Zagreba 1945. mogao reći duhovnome vođi Hrvata: kad od Poglavnika nije dobio nikakvi odgovor, zašto nije, pita ga, uputio pastoralno pismo vjernicima i dao ga pročitati s oltara? U Glini je počinjen „neisperivi zločin“ kakav je ponovljen u Francuskoj tri godine kasnije, u mjestu Oradour-Sur-Glaine, nedaleko od Limogesa: nacisti su tamo, iz odmazde, sakupili cijelo selo, muškarce u sušari, žene i djecu u mjesnoj crkvi, i sve pobili i zapalili.

Ivan Jakovčić Ivan Jakovčić: 'Thompson treba dobiti sve moguće kazne. Nisi pjevao u Areni, bogami niti nećeš!'

Od 640 mještana, spasilo se troje ljudi! Ge Gauule je nakon oslobođenja odlučio da selo ne obnavlja, vlasti su konzervirale Oradour kao zastrašajuću kulisu jednoga zvjerstva, u autentičnom i nedirnutom izdanju (kao što će Hrvatska sačuvati vodotoranj u Vukovaru). Stotine tisuća ljudi hodočasti u to zapaljeno selo u središtu Francuske; prije nekoliko godina, posjetio ga je i njemački predsjednik Joachim Gauck, da se, kao prvi Nijemac, pokloni žrtvama nacističke zločinačke politike. Ako je Glina hrvatski Oradour, je li itko razmišljao što znači da u tome gradu koncert za dan pobjede počinje s pokličem „Za dom spremni“! Ako niži sudovi mijenjaju odluku Ustavnoga suda, po kojoj se ZDS ne bi nikad smio koristiti, jer ni pravno ni politički nije reprezentativan za današnju hrvatsku državu, ako se na mala, ili čak na velika vrata, vraća u javni prostor, je li se u Glini smio koristiti i po povlaštenoj formuli „od prilike do prilike“. Ne mora biti najvažnije, ali nije nevažno, jesu li branitelji imali presudnu riječ i u jednom, i u drugom koncert-slučaju, da Momčilo Bajagić ne nastupi u Karlovcu, jer je postao četnik, a da Marko Perković počne u Glini s „Bojnom Čavoglave“, zato što je Hrvatina. Zašto se uopće stvara mit oko Thompsona, ako ga sam ne potiče, iz komercijalnih razloga, koliko iz domoljubnoga uvjerenja. Slučaj je, zapravo, jednostavno riješiti: nastup – da, to je smisao pravne države, prijestup – ne, to je zadatak njenih institucija!

1 / 23
Kolinda Grabar-Kitarović i Aleksandar Vučić na Velikoj skupštini SNV-a

 

Problem je, ne samo njegov nego i hrvatski, što ZDS ima tri interpretacije, s kojima prijestupnici lakše žive: „stari hrvatski pozdrav“, čak i za predsjednicu Republike; ustaški poklik, za antifašistički korpus zemlje, HOS-ov slogan, za krajnju desnicu. Političke vlasti mogle su, i trebale stati, iza stajališta Ustavnoga suda, i staviti van snage jedan politički slogan koji ne služi drugome nego da dijeli zemlju i pred svijetom „banalizira zločin“. Svi su borci u jednome isti – vezani su uz svoje djelo; u prirodi je čovjeka da čuva ono što je stvorio, pogotovo kad je izlagao život, i kad je nebo bilo granica opasnosti. No, velika, povijesna djela, kao što je država, pripadaju svima, i arhitektima, i projektantima, ne samo izvođačima.

Aleksandar Vučić Marinko Jurasić Jesu li 'teške riječi' Aleksandra Vučića pomogle žrtvama Oluje?

Hrvatski su branitelji osigurali sebi počasno mjesto u panteonu domovine: oni su obranili i oslobodili državu. Time su završili svoju ulogu; državom dalje upravljaju one koje birači odrede. Branitelji su moralna snaga koja bi se mogla politički aktivirati kad bi netko ugrožavao opstanak države. Dosad su pokazivali da politički podržavaju jednu polovicu države više nego drugu: kad je ljevica bila na vlasti, onda su u Splitu izlazili agresivno na Rivu, a u Zagrebu kampirali ispred vlastitoga ministarstva, za interese tadašnje oporbe. Branitelji se postavljaju kao čuvari domovine, isto onako kako su se njihovi prethodnici iz Drugog svjetskog rata postavljali kao branitelji revolucije.

Bili su revniji čuvari i od same Partije. Da je Jugoslavija funkcionirala kao pravna i demokratska država, upletanje SUBNOR-a u suptilna pitanja umjetnosti i kulture ne bi poprimali groteskne razmjere. Ni branitelji iz Domovinskog rata ne mogu biti arbitri u pitanjima kulture, nepozvani selektori koji će određivati što je iz kulturne ponude dobro za Hrvatsku, a što nije dobro. Antička tema o roditeljima koji iz velike ljubavi guše vlastito dijete nikad nije iscrpljena; hrvatska kinematografija još se nije oporavila od udar(c)a braniteljskih udruga da smijene čovjeka (Hrvoje Hribar) koji je osmislio model financiranja hrvatskoga filma na osnovi višegodišnjeg proučavanje najboljeg europskog iskustva (tj. francuskoga). Ako se radilo o kriminalu, kako se opravdavao braniteljski pritisak, postoje institucije koje to istražuju; koliko se zna, nikakva istraga nije pokrenuta.

Aleksandar Vučić tomislav krasnec Vučićeva laž koja ne smije i neće proći

 

Je li jedini cilj bio da se makne nepodobni Hribar? Ako jest, cilj je postignut. Ali, na štetu regularnosti pravnoga sustava i umjetničkih interesa hrvatskoga filma. Tako su svjedočili najbolji „filmaši“. Od sukoba umjetnosti i politike iz vremena socijalizma mogla bi se napraviti crna – ne samo bijela – knjiga, iz koje bi mogli učiti svi oni koji u današnjoj demokraciji pokušavaju neovlašteno utjecati na umjetničke slobode. Nije Jugoslavija bila najgora crna ovca u tome stadu; književni autoritet Miroslava Krleže, i njegove političke veze i Titom, na Ljubljanskom su kongresu pisaca ublažili kruti ideološki monolit koji je vladao do 50-ih godina. Ipak, borački red bio je zakon, jači od zakona.

Pamti se kako je prije tridesetak godina Krsto Papić imao grdne muke s tadašnjim „policajcima duha“, organiziranim u SUBNOR-u, dok je pripremao snimanje filma „Život sa stricem“. Ideološka je stega popuštala, ali čuvari revolucije nisu mogli propustiti da se veliki hrvatski režiser služi književnim predloškom Ivana Aralice, tada proskribiranog pisca, koji se poslije sloma Hrvatskoga proljeća počeo s pohvalama vraćati u književni život („Duše robova“, „Psi u trgovištu“, „Graditelj svratišta“). Nije tadašnje samozvane cenzore zanimao sadržaj scenarija, ni tip filma koji je Papić trebao snimiti; teško da su o tome dovoljno znali da bi mogli kompetentno suditi. Zanimao ih je pisac, Aralica, koji je u kratkom vremenu doživio da mu izdavači objave nekoliko, uglavnom hvaljenih romana, da mu romani priskrbe književnu nagradu, i da, kao bonus, dobije veliki intervju u „Danasu“, prvi poslije ‘71. Ukratko, da se na velika vrata vrati na hrvatsku i jugoslavensku kulturnu scenu.

Lakše je Papić snimio svoj (naj)slavniji film „Lisice“, na omiljenu temu staljinizma, nego light-izdanje na istu temu, izvučeno iz Araličina „Okvira za mržnju“. Vlastima je Mirko Kovač, scenarist „Lisica“, bio manje sporan, iako je budući hrvatski pisac surfao na crnom valu, koji se visoko dizao u Beogradu, i u filmu i u književnosti. Kod zaštitnika režima, lakše je prolazio antikomunizam, nego nacionalizam. Aspiracije na osamostaljenje, na izdvajanje iz Jugoslavije, kažnjavale su se oštrije od ambicija za demokratizacijom. Mogao je Ivan Aralica koristiti i vlastiti primjer da konstruira sintagmu o „mentalnome komunisti“; može se govoriti i o mentalnome domoljubu?

Aleksandar Vučić IVAN HRSTIĆ Vučićeva Srbija ne može i nikada neće ući u EU
 

Generacija hrvatskih branitelja, sa slavom pobjednika iz Domovinskoga rata, izvodi svoj legitimitet iz države koju su oslobodili (veliko)srpske okupacije, i doveli na njene priznate granice. Oni su svoj legitimitet gradili i na tome što su rušili ono što su prethodni borci stvarali – Jugoslaviju i socijalizam (vlast KP). Vodi li to dvije braniteljske generacije u trajnu i nepomirljivu konfrontaciju, ovisi najviše o tome da li se antifašizam priznaje kao jedna od povijesnih karika u stvaranju današnje hrvatske države, ili je samo „floskula“ kojom se prikrivaju kasniji zločini komunističkih vlasti? SUBNOR je bio na lošem glasu, čak i u vrijeme Jugoslavije, što se neovlašteno, i najčešće nekvalificirano, petljao u pitanja duha, kulture i umjetnosti, prije ostaloga.

Ako hoće opravdavati takve negativne usporedbe, slavni borci iz Domovinskoga rata zaslužit će ih najviše time i po tome što i oni počnu arbitrirati u pitanjima filma, književnosti, glazbe, gdje su najmanje, i oni, pozvani da određuju kapu prema svojoj glavi. Slobodna država, za koju su se borili, temelji svoj smisao i na autonomnoj i slobodnoj kulturi; što je u njoj više politike, to je manje kulture. Dokazano je da kultura povezuje i kad su političke veze u kvaru. Zato kultura zaslužuje da slobodno drži svjetlo da u balkanskim krčmama ne nastane mrak. 

VIDEO BAjaga na Špancirfestu u Varaždinu

[video: 26355 / ]

VIP izdvaja za Vas

  • mikrogrizzly:

    Tekst je zamorno predug i nema poantu braniteljskog negodovanja, a to bi bilo - da u momentima kad Vučić svako malo žestoko "opatrne" nekom svojom izjavom po RH, mi Hrvati "pripustimo" na gostovanja, da beru hrv. novac, čak i protagoniste ... prikaži još! iz nedavnog rata, koji su zabavljali protivničku stranu. Pri čemu Bajaga, kao prvo apostrofirani, je dijete oficira JNA, pjevao znanu pjesmu (i) o očevoj armiji (armija srpska sve će da vas smrska) u Kninu, a tko ne vjeruje da je bio angažiran nek na YT se osvrne na "Zaboravljeni asevi", elegičnu pjesmu o palima (sa srpske strane) u vukovarskoj ratnoj epizodi, praćenu snimkama ratom razrušenog grada iz helikoptera, ili pak "sprašite im metak u čelo" (dobro nije baš takav umjetnički naslov) spot 99. godine u koprodukciji s Čorbom (Gledat ću vas u oči i pucat bez oklevanja). Nitko nije dovoljno bogat da bi kupio vlastitu prošlost! Dok Hrvatska služi Vučiću kao oteretni kanal za frustracije i verbalnu agresiju, u momentu kad se bliži definitivna amputacija Kosova, ima valjda i braniteljski dio stanovništva neko pravo negodovati... Ako njih vrijeđa, ima i onih koji su poslušali i prekrojili lokalne festivale (slučaj Petrinja). Lako je sada, iz komotne pozicije kad je RH cjelovita i pol. stabilna naginjati nekim velikim raspravama i toleranciji - kako bi bilo braniteljima da im 91. rekao netko da će Šerbedžija, koji otišao u Srbiju i davao protuhrv. izjave i snimao film na ruševini Vukovara, jednom se vratiti u RH i sa svom rodbinom imati Brijune

  • tajo777:

    Drug Galić je u ovoj papaizaniji nadrobio svega i svačega, uglavnom onog što odgovara njegovu mentalnom sklopu. Naglašava ustaški zločin u Glini 1941 a prešućuje četnički 1991, naglašava kritiku braniteljskih udruga (branitelji nisu nikada nikome nigdje zabranali pjevanja) a ne ... prikaži još! spominje zabranu hrvatskom pjevaču da pijeva u Hrvatskoj................. Da ne nabrajam dalje. Selektivno pamćenje i selektivno mišljenje tipično za neka prošla vremena!

  • bakulušić:

    Dobra fotografija iako je pored Mirjane trebalo staviti i Galića. Bilo bi - neopisivo!