Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kultura premium

Elitu je nekada zanimala visoka kultura. A ovu našu jadnu elitu zanima samo nizak rang estrade

Pratim neprekidnu degradaciju nastavničkog zvanja, a sam veoma poštujem prosvjetnu struku koja je prva na udaru nove barbarizacije, bez njih će nas preplaviti samoučka relativizacija obrazovanja, znanje ignoranata, kaže Radaković
29. studenoga 2018. u 15:02 2 komentara 516 prikaza
Foto: Grgur Žučko/pixsell
Pogledajte galeriju 1/8

Ugledni hrvatski prozaik, dramatičar, urednik i prevoditelj Borivoj Radaković nedavno je objavio četvrti roman “Hoćemo li sutra u kino”. Intrigantni roman objavio je zagrebački VBZ, već je predstavljen u Zagrebu, a čeka ga i predstavljanje na pulskom sajmu knjiga i autora, i to 2. prosinca u 17 sati u Domu hrvatskih branitelja. Radaković je bio i jedan od pokretača Festivala alternativne književnosti.

Borivoj Radaković 'Ne želim pisati o migrantima. To bi mi bilo poput ratnog profiterstva'

Može li se vaš četvrti roman “Hoćemo li sutra u kino” nazvati osebujnim erotskim trilerom?
Može, dakako, premda sam ipak namjeravao napisati roman o gubitku identiteta, preuzimanju tuđeg identiteta i dramatičnom osvješćivanju, o možda kobnom nesnalaženju u svijetu promjena u kojem nema spokoja i u kojem se neprekidno živi u strahu od vlastite krivnje i potom moguće kazne. Da, svjestan sam da me doživljavaju kao erotskog pisca, ali meni erotika svejedno nije u prvom planu. Eros jest, eros koji se očituje u energiji ispisanog, brzini i raznolikosti. U strasti pisanja koja valjda izaziva i strast čitanja. Ipak, erotika je važna jer je (još) uvijek provokativna, jer nam pokazuje koliko se kao društvo i vrijeme zatvaramo ili otvaramo, koliko robujemo predrasudama, koliko smo i kako smo voljni komunicirati s drugima. Gdje je erotika suprimirana, suprimirani su i građani, bili toga svjesni ili ne. Erotika je u ljudskim odnosima. Mene u književnosti zanima brzina, makar sam kao pisac spor i dugo pišem, no želim da čitaoci brzo čitaju, da ih znatiželja koja pita što će biti s likovima vuče naprijed. To može imati sličnosti s trilerom. A drago mi je zapravo da sam napisao takozvani „page turner“, roman koji tjera da se okrene novi list i nosi prema svršetku.

Hanif Kureishi Denis Derk Neobično čedan i umiven roman koji ponajviše ironizira piščevu poziciju sličnu onoj manekenki i nogometaša

Zašto vam je glavni lik baš srednjoškolski profesor, i to geografije?
Pratim neprekidnu degradaciju nastavničkog zvanja, čitam ružne vijesti o nasilju i prijetnjama nastavnicima, o prijeziru prema njihovu zvanju i znanju, o pritiscima na njih učenika i roditelja i osjećam tjeskobu. Tu sam tjeskobu i rezignaciju prenio na svog junaka. Ja veoma poštujem prosvjetnu struku, koja je, čini mi se, prva na udaru nove barbarizacije, bez njih će nas preplaviti samoučka relativizacija obrazovanja, odnosno, oksimoronski – znanje ignoranata. Nažalost, moj junak (gimnazijski profesor zemljopisa) nije baš neki čovjek od (društvenog) angažmana, more ga osobne, što stvarne što utvarne, brige, a unatoč želji da svoj život promijeni prema nekim svojim zamislima, doživljava to da život neprekidno mijenja njega.

Ima li ljubomora o kojoj pišete u romanu i nekih pozitivnih strana?
Svi smo bar u nekom razdoblju života ljubomorni jer to nekako ide uz ljubav, egoizam, nesigurnost, zaštitu uspostavljenog načina života, čuvanje svoje društvene pozicije koju u nekim sredinama „prijevara“ izvrgava ruglu..., no u nekih ljudi ljubomora malo više uzme maha, prelazi u patološko stanje iz kojeg je vrlo teško, ponekad nemoguće izići, a događa se i najstrašnije – ljubmornici katkad idu do kraja i dokidaju svoj, partnerov ili život treće osobe. Ponekad čak seksualnog prijestupa i nema, ali vjera u vlastitu utvaru zna biti takva da vodi do dokidanja nečijeg života. Kako bilo, u (recimo) „pojačanoj“ ljubomori, istodobno djeluje vrlo logička svijest (pri istrazi, uhođenju, skrivanju, tumačenju), ali i svijest sumanuta i krajnje nelogička, sklona vjerovanju u privide. Takve ljubomornike ponekad obuzima opsjednutost vrlo slična onoj u kojoj se koprcaju pobornici teorija zavjere. Blaga doza ljubomore simpatična je potvrda ljubavi i naklonosti pa može biti od koristi. Ali samo blaga. Inače, nisam sretao baš mnogo knji??evnih djela o ljubomori, a svakako bih istaknuo dramu „Veličanstveni rogonja“, Fernanda Crommelyncka, te romane „Jalousie“ (ljubomora, ali i žaluzija) Alaina Robbe-Grilleta i „Tri“ Drage Glamuzine.

Zagreb, 01.12.2015 -  Novi roman istaknutog književnika i prevoditelja Borivoja Radakoviæa Denis Derk Glavni lik romana u rimama nije sisata Lili, nego uštogljeni Zagreb koji je autoru ipak inspirativan

Ako vaš roman metaforički gledamo kao neki sudski proces, vidimo da je na kraju romana presuda izostala. Je li sve bio samo privid?
Meni je najvažnije da su svi glavni likovi doživjeli transformaciju, da ih u početku zatječemo u jednom stanju, a iz romana izlaze promijenjeni. A presude nema jer zapravo nema ni krimena. Nema ni motiva. Nema ni osude ni presude. A nešto se dogodilo i ostavilo posljedice. Rodilo se novo iskustvo, novi identitet s kojim se moj junak ne zna nositi.

Na naslovnici knjige je fotografija bicikla. Bicikl je i glavno prijevozno sredstvo u romanu. Odakle fascinacija biciklima?
O da! Bez bicikla – ništa! E, svjedočim da je postavka „sve se može zaboraviti, ali voziti bicikl i plivati – ne!“ istinita. Desetljećima nisam vozio i onda, kad sjedoh – hop! – išlo je, a potom sve bolje. Danas mi je samo žao što sam puste godine pješačio i drndao se u tramvaju. Ne propagiram biciklističku „ideologiju“, zdrav život, ekologiju... Samo radost kretanja, sam ili udvoje. U posljednjih nekoliko godina upoznao sam Zagreb bolje nego u cijelom dosadašnjem životu... I sada sam beskrajno zahvalan svojoj partnerici koja me nagovarala, poticala i bodrila. Kao, „Kamo ću ja“, „Što ću ja?“, „Kako ću ja?“... Dok mi nije dala svoj bicikl i rekla: „Sjedni i vozi!“ Ne skidam se više s bicikla. A mogao sam nekoć u gimnaziju, na fakultet, sve niz nekadašnju Ulicu proleterskih brigada, danas Ulicu grada Vukovara. I padao sam, i ukrali su mi dva bicikla, ali ne odustajem.

SPECIJAL OBZOR 07.12.2015., Zagreb - Knjizevnik Borivoj Radakovic. Photo: Grgur Zucko/PIXSELL Intervju Borivoj Radaković Plaši me što se ni Crkva, ni političari, ni puk ne odriču zločina i onih koji ih čine uime nacije

Vi ste jedan od poznatijih literarnih fajtera u Hrvatskoj koji voli tumačiti znakove vremena. Kako to da ste sada napisali ljubavni roman pomalo distancirani od radikalnije društvene kritike?
Nekako sam se zasitio „velikih“ tema današnjeg vremena. Rat, migranti/izbjeglice, seksualno ugrožavanje, feminističke teme... Kad vidim takve romane, uvijek pomislim na profitere. A nebrojeno ih je mnoštvo. Sve je manje iskrenosti. Romani s temom, romani s tezom (kako se to nekoć zvalo), a doseg mlitav jer nema izvornog ni poriva ni cilja. Instrumentalizacija književnosti je uvijek postojala, ali se ipak bavila i sobom, svojim sredstvima. Postojali su pisci kao Jevgenij Jevtušenko koji su reagirali na nepravde u ovome svijetu, ali poznavatelji književnosti sjećat će se Vladimira Visockog, pisca bez talambasa i pompe. Ali pisca!

Hoćete li se ikada kao pisac vratiti nogometnim temama?
Više ne. Devedesetih me zanimao svijet navijača, a naročito njihov govor – urbana kajkavština i žargon. Sve se spojilo u jednom akutnom trenutku sredinom devedesetih kad su se navijači suprotstavili do tada nedodirljivom autokratu na vlasti. A poslije mi se nogomet, a s njime i vrhunski sport uopće, smučio. Kriminal, politika, nacionalizam i potpuni kič u jednom kolopletu, garniranom fotografijama goluždravih i botoksiranih supruga i djevojaka nogometaša kao roll modela i uzora kao da smo u nekom sveopćem bordelu dok se država već pomalo bjesomučno naoružava i troši novac. S time ide i militarizacija sporta. Zato sportske stranice u novinama preskačem, ne želim biti informian o toj djelatnosti. Ne znam više ni koji je svjetski rekord u troskoku.

grupa (1) PREMIJERA Ima li još koji živ novovalac s prostatom?

U kojoj je fazi vaša glazbena karijera?
Ne bih to baš nazvao glazbenom karijerom, ali... Nakon nekih razgovora i planiranja, Piko Stančić prekinuo je mudrovanja i snatrenja te nas organizirao u projekt u kojem ja pišem tekstove i govorim ih, a on i Marino “Udo Barracudo” Pelajić prave glazbu – bubanj, bas, tehnika i sve što za pravljenje glazbe treba. Pozvali su i sjajne suradnike, Tonija Markulina (iz nekadašnjih Animatora) i Sašu Novaka (nekadašnjeg člana Psihomodo popa). To su poznati i sjajni glazbenici. Dakako, ja spadam u to društvo ne kao muzičar (jer to i nisam), nego kao tekstopisac i interpret teksta. Zasad nam se na jednoj stvari pridružila i zadivljujuća Iva Visković, glumica i izvrsna vokalistica. Stvar se zakuhala i zahuktala i na koncu smo još samo dugo mozgali o imenu i za potrebe upravo ovog intervjua skratismo sebi muke i objavljujemo da se zovemo „Interpretes de los sueños“. Nismo bend u standardnom smislu, stoga rekoh da se okupljamo u projektu koji nam bez neke zadane jednoznačnosti omogućava da sviramo i rock i blues i što nam god u kojem trenutku odgovara. A meni je davnašnji san da napravim valcer i upravo pišem tekst u daktilima. Inače, tekstove ne pišem na reperski način, osim ako ustreba, tekstovi su angažirani, ali ne pod svaku cijenu, oštri su, grubi, mili, distancirani ili strastveni – kako u kojoj stvari. A valjda povremeno i duhoviti. Ne želimo da sve ide iz istog registra.

Treba li našoj literaturi neki novi FAK?
Nešto novo, novi ljudi, nove ideje, novi stil nužni su, ali nikako ne na fakovski način. FAK je bio radostan, podigao je zanimanje za književnost, stvorio živost koju smo osjećali kao u vrijeme novog vala početkom osamdesetih. No, vrijeme se promijenilo, književnost je opet pala u zapećak, a mediji i izdavači se trse da stvore neko novo ime. A zapravo – staromodno govoreći – treba podržavati pisce. Ali tko bi to uopće radio kad se sve češće čuje glas barbara za koje su pisci besposličari i neradnici. U prijašnjim vremenima elitu je zanimala takozvana visoka kultura. A ovu našu jadnu elitu zanima nizak rang estrade. Ha, sjećam se kad je prvi „demokratski“ saziv Sabora bio natjeran u Lisinski da gleda Parsifala... To je zbilja bila smijurija! Više im nikada nije palo na pamet da se kolektivno upute na takvo mučenje. Tuđman je uvijek mislio da se utakmice i predstave igraju za njega, ali nikada mu nije palo na pamet da istrči na teren ili se popne na pozornicu. Još manje da ljubi tuđi pehar... Pomanjkanje kulture završava u groteski koja uvijek nasmijava i plaši.

Amateri Amateri Smijeh na predstavi s okusom gorčine zbog smrti Petra Večeka

Ako se ne varam, niste član ni jednog književničkog udruženja. Zar vam ne treba ponekad i zaštita kolektiva?
Zaštitu od neke institucije ne mogu očekivati, a nisam je nikada ni imao – ni u Jugoslaviji ni u Hrvatskoj. A bio sam u jednom društvu, radio na osnivanju drugoga. Odstupio sam jer mi se nisu nimalo dopadale krajnje nacionalističke ili diskreditirajuće izjave čelnih ljudi i jednog i drugog društva prema nekim kolegama. Da ne griješim dušu: u samom početku rata pozvao me pokojni Ante Stamać i rekao otprilike: „Gadna su vremena, glave padaju. Javi se da te primimo u Društvo hrvatskih književnika. Možda to članstvo nešto znači.” Nikada neću zaboraviti tu njegovu romantičnu misao da status književnika, člana književničkog društva može spasiti pisca u ružnim vremenima. Nije baš preporučljivo biti izvan tih društava, čovjek ostaje lišen dobra dijela takozvanog književnog života, ne sudjeluje, nema ga. Pomalo mi je već dosta takve usamljenosti.

Kada ćemo neko vaše djelo moći gledati na kazališnim daskama?
Radim veoma zdušno (loši prevodioci bi rekli radim naporno) i nadam se da ću uskoro dovršiti dva započeta teksta.

benedict Zadnji vezni Mislio sam da će Vatikanu najbolji rock album biti Boy

U Hrvatskoj se gotovo trideset godina nakon pada Berlinskog zida još govori o lustraciji kao poželjnom lijeku koji bi ozdravio očito bolesno društvo. A čime biste vi liječili naše društvo?
Ne znam zašto mnogi misle da predstavljaju kraj povijesti te da poslije njih ostaje njihovo „djelo“ kao trajno stanje. A tome nije tako i tako neće ni biti. Kako su se ideali proteklih razdoblja srušili u prašinu, tako će biti i s idealima ovog vremena. A svi se zaklinju na vječnost. Vrlo je to nezrelo i primitivno. Srećom, i neistinito. Lijek za naše društvo? Takvog lijeka nema apoteka. Koji melem, eliksir ili panaceja mogu izliječiti te kraste, gubu, tumore, žive rane i psihoze... uh, malo me ponijelo. Mislim, zapravo, da je trebalo stvarati društvo, a ne državu. I to je sve.

Pogledajte intervju s Borivojem Radakovićem

MSC Cruises
PROMO
MSC Grandiosa je osvijetlila rijeku Labu na svečanosti krštenja
  • rotuutor:

    Samo cetnici,o njima se stalno pise,pa nije ovo Blic,doduse na njega sve vise lici.

  • Aedes2017:

    Ne može vas zanimati nešto čime niste došli u kontakt i nemate o tome svoje mišljenje .Ne mogu težiti nečemu za koje ne znam da postoji.