Točka Nemo. Ništa. Mjesto na kojem, eto, nema ništa. Najudaljenija točka od civilizacije, gdje nema žive ljudske duše. Nemo je negdje na Pacifiku između Antarktike, Australije i Južne Amerike. Mjesto gdje tisućama kilometara nema baš ništa, pustoš oceana kojoj je i Bog rekao laku noć. To je groblje svemirskih brodova, mjesto gdje su deseci letjelica spuštenih iz svemira, jer kad ondje padnu nikoga ne mogu ozlijediti. Pa tko ide tamo?
– Idem ja! – kaže smiješeći se Nebojša Petrović (44), taksist sa zagrebačkih ulica, vozač Cammea. Čovjek koji je navikao na gužvu, čekanje u koloni, na neznance koji mu neprestano ulaze i izlaze iz automobila. Na njihove priče o nesretnim ljubavima, na potrage za razmetnim muževima, na kašnjenja na avion, na bake koje idu liječniku, na mlade koji se vraćaju iz noćnih izlazaka recimo iz NEC-a, Ritza ili Močvare... Čovjeka koji je navikao na – ljude.
– Ondje ih neću sresti... – priča na zagrebačkoj Trešnjevci dan prije nego što će se ukrcati na jedrilicu “Hir 3”.
Tko udari u kita, gotov je
Jedriličar Saša Fegić, njegov prijatelj, putuje oko svijeta već pet mjeseci. Krenuo je Saša iz Maloga Lošinja, prešao prvu dionicu, od Europe do juga Afrike. A sad, na najteži dio puta, na plovidbu u kojoj je glava u torbi, na kultnoj jedrilici koja je već napravila krug oko svijeta pod kormilom Mladena Šuteja, stiže mu kompanjon. Član posade za posebne zadatke. Čovjek koji se, eto, jedini usudio otići s njime u nepoznato, ni u šta. Dvojica jedriličarskih amatera, dakle ne profesionalaca, idu preko točke – Nemo.
Iz Afrike će se otisnuti na put kojim godišnje prođu tri-četiri broda rutom koju svi izbjegavaju.
– Nebojša se ne boji. Što mi i ime govori. Nema straha, ili ću proći, ili neću. Nema trećeg – kaže taksist rođen u Zemunu.
– Na put nosim tisuću eura. I imam karticu za bankomat na koju će mi svaki mjesec sjesti renta od stana koji iznajmljujem. I to je to. Na brodu ti novac ne treba. Mjesečno možda 250 eura. I to je to. Hrana, vezovi, ma tamo nemaš što potrošiti usred oceana. Dugo već plovim, deset godina, i znam kakav je život na brodu. Ne moram izlaziti na kopno. Nije mi to bitno. Kad si jedriličar i ploviš, treba ti tjedan dana da se sabereš i prilagodiš životu na pučini. Nakon toga živiš na brodu. Eto, Saša, da ga pitaš, ne bi nikad izlazio s broda – kaže taksist i nastavlja:
– Iskreno, nikad nisam čuo za taksista jedriličara. Ni kod nas ni vani. A poznajem puno ljudi koji plove... Evo, čak poznajem i čovjeka koji je dao ime točki Nemo. To je hrvatsko-kanadski istraživač Hrvoje Lukatela koji ju je tako nazvao u čast kapetana Nema iz romana Julesa Verna. No, vratimo se na put. Kad se ukrcam, neću vidjeti nikoga osim Saše Fegića najmanje 45 dana. Računamo da ćemo prelaziti 100 nautičkih milja dnevno, to je sad njegov prosjek, a imamo 4500 milja do Australije. Ako je vjetar slabiji, trebat će nam i više. No, najopasniji dio će tek slijediti, to je plovidba od Novog Zelanda prema Rt Hornu, prelazak preko južnog Pacifika, od Wellingtona do Ushaije. Ondje prolazimo pokraj te slavne točke Nemo. To je najusamljenije mjesto na svijetu, 1451 milju udaljeno je od prvog kopna. Bit ćemo 2335 kilometara udaljeni od prve civilizacije. Takvu izolaciju poznaju samo astronauti na Međunarodnoj svemirskoj postaji. A da stvar bude bolja, oni će nam biti pet puta bliže kad će prolaziti iznad nas nego bilo koji drugi čovjek na kopnu! ISS leti na 240 milja ili oko 400 kilometara iznad Zemlje.
Zašto je točka Nemo toliko opasno mjesto sasvim je jasno, no koje opasnosti ondje vrebaju?
– Stvar je u tome da ondje nema pomoći, izvan doleta smo helikoptera, a da tko u slučaju nesreće i krene po nas – treba mu barem tjedan dana. Bilo da krene iz Novog Zelanda, Čilea ili odakle god.
Najgora varijanta?
– Ne razmišljam tako. Može se dogoditi svašta. Može puknuti nešto, potrgati se jedro, ima tisuću stvari. Kad bih razmišljao što se sve može dogoditi, ne bih ni išao. Ideš s tim da će sve biti O.K. Ali, hajde da probamo. Čisto teoretski. Može se dogoditi da nam pukne jarbol. Ili da udarimo kobilicom u kita. Događalo se to ljudima. Nema tu velike znanosti. Ne moraš ni kobilicom, listom kormila da udariš u morsku neman i već je gotovo.
Godišnje najviše tri-četiri broda prođu rutom kojom će proći njih dvojica na “Hiru 3”, desetmetarskoj jedrilici staroj 40 godina koju, nema li vjetra, pogoni skroman motor od 25 KS.
S “Hira 3” u Cape Townu će se u nedjelju iskrcati Fegićeva partnerica Marina, dosad su preplovili 10 tisuća milja, a na njezino mjesto uskače taksist Nebojša.
– Na svom prvom velikom putovanju proći ću tri najpoznatija i najzvučnija rta na svijetu – Rt dobre nade, rt Leeuwin i rt Horn, koji je i najbitniji, pravi jedriličarski kapitalac. Zasad imam kao “trofej” samo istarski rt Kamenjak, ha-ha, nikad nisam plovio dalje od Sredozemlja. Zašto je Horn toliko bitan? To je jedriličarski Mount Everest. Prvi put ljudi su pokraj Horna prošli u 16. stoljeću i otad plove onuda. Neki prođu, neki ne. Svake godine netko ondje nestane. Padne s broda, uleti u neveru pa se izgubi cijeli brod, ne samo čovjek...
A što ako se to vama dogodi?
– Čekali bismo na splavu za spašavanje da netko dođe po nas. Imamo hrane za tjedan-dva i uređaj koji stalno javlja poziciju na kojoj se nalazimo. Ako nas dotad nađu, dobro je, ako ne...
Zbog vijka sve do – Brazila
Kako je Saša Fegić putovao dosad?
– Na put ih je krenulo četvero, prijatelji Ivana i Bojo iskrcali su se na Zelenortskim Otocima, a Saša i Marina nastavili su prema Cape Townu. Međutim, stvari su se zakomplicirale. Pukla im je sajla koja drži prednji nosač jarbola i više nisu mogli voziti u vjetar. Riječ je samo o jednom vijku, jednom dijelu koji stoji 20 dolara. Možda stotinu kuna. Ali ih je zaustavio. Morali su bježati od vjetra, dobivati ga po boku. Odlazili su sve više od Afrike prema sredini Atlantika, a kad su došli do Svete Helene, odlučili su otići do Brazila. U Salvadoru su popravili “Hir 3” te se vraćaju prema Africi. Morali su preploviti Atlantik do Brazila i vratiti se sad do Afrike, a sve zbog jednog dijela broda koji košta stotinu kuna! Evo, ja sad nosim rezervni, ako opet pukne, da ga imamo na brodu.
S priča o brodu vraćamo se na Zagreb i taksi.
– Cijeli život vozim. U Zagreb sam došao zbog ljubavi. Oženio sam se i dugo sam tu. A bio sam taksist i u Beogradu, vozio mlade sa splavova nakon noćnih izlazaka. Svašta sam vidio i čuo, ljudi taksistima vole svašta pričati. Slušao sam priče o ljubavnicama, ostavljenim supruzima, nesretnim ljubavima... Ispovijedaju mi se. Čekao sam ispred splavova i svašta mi se događalo, iza mene su kilometri i kilometri. Milijun kilometara davno sam prošao. I sad idem na put od samo nekoliko tisuća kilometara u sedam ili osam mjeseci. Morem.
A taksi?
– Kad se vratim kući, ponovo ću u taksi. Zaželjet ću se vožnje automobilom.
Sretno!
– Trebat će mi sreće...
>> Pogledajte ove skrivene lokacije na Google mapama
bravo!!! To je i meni želja.Al.....