Dragi moji čitatelji, kako je moguće da sumnja ubija više snova nego neuspjeh?
Pa znate da je prevencija jača od liječenja!
Sumnja ubije san prije nego što se on i pokušao ostvariti. Sumnjajući, čovjek odustane od svojeg sna. Sreže ga u korijenu. Spusti svoje samopouzdanje. Vodi negativni unutarnji dijalog. Sam sebe uvjerava: "Ma baš sam ja neka (stara, mlada, muška, ženska, sredovječna ili kakva još sve ne...) budala!? Što sve meni samo ne padne na pamet!? Nema nikakve šanse da u tome uspijem. Samo prevrćem ideje po glavi, ali unaprijed znam: ništa od toga! Da, dobro, dobro, znam ima nekih lakomislenih ljudi kojima klikne ideja pa oni odmah krenu u realizaciju. A što se danas u ovoj situaciji može uopće napraviti, pitam se. Situacija je teška. Situacija je, kad bolje promislim, zapravo potpuno bezizlazna..."
Možda je ta situacija totalno zagospodarila našim glavama. Nju se ne treba objašnjavati, a nema se ni što objašnjavati.
Kad se kaže ta fantomska riječ, koja ima svega devet slova koja predstavljaju golemu aždaju s tri glave, a na svakoj glavi po tri roga strše, svaki rog u svojem smjeru, sve ostaje na toj iracionalnoj, zastrašujućoj slici. Bez objašnjenja i bez razumijevanja koji su uzroci, koji su povodi da se strašna neman naselila kod nas. Udobno se smjestila u naš dnevni boravak, odakle joj svako malo netko plješće s tv-ekrana. Sjedi i u našoj kuhinji i broji naše zalogaje i blokira svaki osmijeh koji je znao spontano doći na sito lice poslije obroka. Naravno da je neman i u spavaćoj sobi. Ondje nas blokira i podsjeća da pošten čovjek danas ne može mirno spavati kad zna kakva je situacija.
Jednostavno mora držati barem jedno oko otvoreno i stalno vrebati da mu se još nešto puno gore, od onoga što ga je do sada pogodilo, ne sruči na glavu. Ne samo situacija nego još više briga-zbog-te-situacije, sprečava nas da se iskreno razveselimo, nasmijemo i odlučimo da se ne ćemo dati smesti, da ćemo golemu aždaju svesti na crva sumnje, a ni njega nećemo pustiti u našu kuću ni u našu glavu.
Ma nećemo se predati bez borbe. Kako ćemo znati da se nije moglo kad nismo ni probali? Kako ćemo naučiti nešto iz neuspjeha ako ga ne proživimo i takvi, novo-poučeni, ne zakoračimo u poboljšane pokušaje?
Dok mirujemo i vrtimo tragične scenarije, mi trošimo svoju energiju, a ne provjeravamo nijedan od tih scenarija. Mi slabimo i spuštamo se ne u crno-bijeli svijet nego u crno-crni svijet. Nema ni nijanse sive. Bolje je skočiti i zaplivati nego s kraja vikati: Hladno je, situacija je... Ali bili smo mi i u težoj situaciji pa smo krenuli. Možemo i sada! Meni to izgleda psihologično, a vama?
>>'Tko misli posve isto što i ja možda me samo kopira ili mi se čak i ulaguje?'
