Nismo mi Podravci, nego Slavonci, bez obzira na to što smo se nekad zvali Podravska Slatina. Ovo je jednostavno podravski dio Slavonije, no sasvim smo drukčiji "element" unutar nje, bez zlatoveza i sličnih simbola – na početku razgovara razjasnit će Slatinčani kamo pripadaju.
Dvije registarske oznake
Do devedesetih današnji grad između Drave i Papuka zvao se Podravska Slatina, starije generacije ime vežu uz bivšu Jugoslaviju u kojoj je bilo četrdesetak Slatina pa je pridjev u nazivu činio razliku, no tako su se zvali i prije, negdje od dvadesetih godina prošloga stoljeća. Od nekadašnjeg je imena u nasljeđe ostala činjenica da jedino Slatina (još uvijek) ima dvije registarske oznake – stare PS i nove SL pa ćete obje vidjeti u gradu i okolici, poput parkinga ispred Stop shopa u Virovitici.
U potrazi za zanimljivostima iz starije prošlosti grada zaputili smo se ka Zavičajnom muzeju u Ulici Ante Kovačića, smještenom u zgradi koja je nekoć imala različite namjene, od škole do zatvora. Po struci arheolog, kustos Srđan Đuričić proveo nas je kroz stalni postav koji govori o materijalnoj i nematerijalnoj kulturnoj baštini ovoga kraja. Postav je koncipiran na pomalo nesvakidašnji, ali svakako vrlo zanimljiv način, kroz školsku svjedodžbu iz 1915. izvjesne Hilde Mundweil i tematski podijeljen po njezinim školskim predmetima – zemljopisu, povijesti, narodnom jeziku, računarstvu i geometriji, prirodopisu, krasnopisu, risanju slobodnom, pjevanju, gimnastici, gospodarstvu, higijeni i ručnom radu. O Hildi se zna da je bila kći činovnika zaposlenog na slatinskoj željeznici, a iz zaključenih se ocjena vidi da za današnja shvaćanja i očekivanja i nije bila baš neka učenica. U prvom razredu Opće pučke škole uz nekoliko petica imala je i četvorke, a bome i trojke. Svejedno, kroz Hildinu je svjedodžbu vrlo vješto ispričana cijela povijest Slatine i okolice:
– Kad govorimo o zemljopisu, kažemo gdje se to Slatina nalazi, kad govorimo u nauku vjere, spominjemo katoličku, pravoslavnu i evangelističku crkvu te sinagogu koja je u Slatini bila. Računarstvo i geometrija uvode nas u razdoblje nekad važnog trgovišta – objašnjava kustos.
U Zavičajnom muzeju ispričana je i priča o plemenitaškim obiteljima koje su tu ostavile traga – Jankovićima, Draškovićima, Pejačevićima te kneževima Schaumburg-Lippe na čijem je vlastelinstvu u 19. stoljeću proizveden prvi industrijski pjenušac u Hrvatskoj. Proizvodnja pjenušca kasnije je obnovljena, pod imenom Slatinski biser, a na mjestu gdje su nekoć bili podrumi kneževa danas je restoran Stari podrum.
Važno mjesto u muzejskom postavu zauzimaju i znameniti Slatinčani – najveći skladatelj avangardne glazbe te utemeljitelj Muzičkog bijenala u Zagrebu Milko Kelemen koji je sve ostavio Zavičajnom muzeju pa u njemu ima i spomen-sobu, hrvatski književni teoretičar Viktor Žmegač te pjesnik, prevoditelj i publicist Mirko Jirsak.
Na Plemićkoj ruti
Iz muzeja uz park 136. slatinske brigade i pokraj neogotičke župne crkve svetog Josipa odlazimo prema "najvišem stanovniku" grada, 32,5 metara visokoj sekvoji. Slatinska sekvoja zaštićena je kao spomenik prirode od 1967., Hrvatsku je predstavljala na izboru za "Europsko stablo godine", nakon što je odnijela titulu na državnom natjecanju. U nasljeđe su ju vjerojatno ostavili plemenitaši Pejačevići, a zahvaljujući ovom divovskom stablu mamutovca grad ima multimedijalni Posjetiteljsko-interpretacijski centar "EPIcentar Sequoia Slatina", s restoranom, hostelom, poučnom stazom, dječjim igralištem... Centar se nalazi na Plemićkoj ruti koja se proteže Virovitičko-podravskom županijom, tu se održavaju neka od događanja u gradu za koja će Slatinčani reći da ih je, kad se sve zbroji, previše.
