Nakon Salinasova posjeta Gabeli 1985. i objavljivanja knjige “Homerova slijepa publika”, u Gabelu je dolazilo toliko posjetitelja da su u našoj pošti tražili da im se udari pečat na razglednici kao dokaz da su bili ovdje, kaže Dragan Bradvica (61), nekadašnji turistički djelatnik u Gabeli, prijatelj Salinasa Pricea i promotor njegovih ideja.
Meksikanac Roberto Salinas Price (1936. – 2012.), filolog i meksički bogataš (hotelijer i trgovac), strastveni homerolog, 80-ih godina prošlog stoljeća lansirao je hipotezu da je Troja bila na istočnoj obali Jadrana te da se Trojanski rat odvijao u dolini Neretve, a da je sveti grad Troja/Ilij (Ilios) bio na mjestu današnje Gabele.
No, osebujna Priceova teorija, bez obzira na znanstvenu (ne)utemeljenost priče, nije zaživjela.
Amigo Salinas zapravo je razradio priču Dubrovčanina Aristida Vučetića (1884. – 1975.). Od Salinasove Troje danas je ostalo nekoliko njegovih knjiga (“Homerova slijepa publika”, 1985.; “Atlas Homerove geografije”, 1992.; “Homerski šapati”, 2006.), i uspomene prijatelja koji ga se s poštovanjem sjećaju.
Price je rođen u Mexico Cityju, studirao je i diplomirao filologiju u SAD-u na koledžu St. John u Anapolisu. Doktorirao je također u SAD-u, i to na lingvistici. Nakon što je u travnju 1986. u Beogradu prevedena i objavljena “Homerova slijepa publika”, probuđeno je neviđeno zanimanje za Gabelu. Knjiga je u Jugoslaviji prodana u 15 tisuća primjeraka, a o Troji je od izdanja knjige 1986. do kraja godine u novinama objavljeno oko petsto članaka.
Dragan Bradvica iz Gabele baš je sredinom 80-ih godina u Sarajevu završio Višu komercijalnu školu, smjer turizam i, zahvaljujući Priceovoj teoriji, dobio je posao kao turistički vodič. U međuvremenu se sprijateljio s Priceom, čija je teza išla u korist Gabele i turističke zajednice općine Čapljina.
– Tada sam bio jedini profesionalac, turistički vodič. Prve vijesti o njegovoj knjizi “Homerova slijepa publika” objavio je Slobodan Čašule, Makedonac, koji je bio dopisnik Tanjuga iz Meksika. Poslije će Čašule postati ministar vanjskih poslova Makedonije. Umro je 2015. kazao je Bradvica. Naime, nakon što je Čašule prvi objavio članak, to je prihvatila Slobodna Dalmacija i svi ostali mediji u Jugoslaviji. A Jozo Pehar, tadašnji predsjednik Turističkog saveza Čapljine, “turistički djelatnik s vizijom”, brzo je iskoristio priliku. Htio je izraziti zahvalnost Salinasu zato što je progurao Gabelu te ga pozvao u Gabelu kolovoza 1985.
– Organizirao je Salinasu veličanstven doček na kojem se okupilo 2,5 tisuća ljudi. Kako je u to vrijeme Gabela bila veliki proizvođač voća i povrća, na tržnicama u Sarajevu, Doboju, Zenici, Banjoj Luci itd., pojavila se – trojanska paprika, trojanska breskva, trojanske maline itd. Salinasova priča je poljoprivrednicima i voćarima omogućilo dobre cijene – prisjeća se Bradvica.
Nakon Priceova “otkrića” u dolinu Neretve počeli su se slijevati turisti.
– U početku nismo dobro reagirali, prvih dana nismo imali nikakvih suvenira. Onda smo napravili osnovne stvari, razglednice i male posudice. Tek smo poslije izradili majice, privjeske, naljepnice na temu Troje itd. – kaže bivši turistički djelatnik Bradvica.
Baš u vrijeme Salinasova posjeta Gabeli u Meksiku bio potres, no kad je lokalni poštar donio Priceu telegram s vijestima da mu nitko od bližnjih nije stradao, amigo Roberto je u Hercegovini mogao ostati do daljnjega. Dobrodošlica na hrvatski način izražavala se mezom: pršutom, sirom, pečenim jeguljama itd. Kako je bio homerolog, Price je cijenio jegulje jer se one spominju u Ilijadi.
– Kod Trojanaca je postojao kult falusa, a u svetoj su rijeci živjele jegulje koje pripadaju kultu falusa. Aludirajući na kult falusa, nerotkinje će, ako se okupaju u toj svetoj rijeci, postati plodne – obrazlaže Bradvica. Naime, zemlje istočnog Mediterana, gdje se smješta legendarna Troja Heinricha Schliemanna, uopće nemaju rijeke u kojima su jegulje. Price je smatrao da su Ilijada i Odiseja zapravo opisne geografske karte.
Troja, dakle, nije, prema Priceu, bila u Maloj Aziji, nego na istočnoj obali Jadrana.
Prostor mitske Troje, prema Priceu, prostirao se od rijeke Krke do Boke na jugu, uključivši srednjodalmatinske i južnodalmatinske otoke, a u unutrašnjosti do bosanskih planina.
– Ruska akademija znanosti i umjetnosti nikada nije prihvatila Schliemannovu Troju. Danas nema artefakata koji su navodno nađeni u Schliemannovoj Troji. Ti su artefakti bili u Berlinskom muzeju, a Sovjeti su ih navodno odnijeli. Ruski akademici kažu da ih nisu odnijeli – dodaje Bradvica.
Salinas je, smještajući Troju u dolinu Neretve, tvrdi Bradvica, išao “zdravorazumski”. Tražio je rijeke u plodnoj dolini koje odgovaraju opisu iz Ilijade i koje se nalaze zapadno u odnosu na današnju Grčku.
Price je Troju smjestio na strateško mjesto koje ima vezu sa zaleđem i morem i koje ima plodna polja i utvrdu. Tim opisima iz Ilijade odgovara Gabela, koja ima ostatke mletačkih i turskih zidina. Gabela je smještena na dominantnom mjestu.
– Arheoloških istraživanja ovdje nije bilo. Nikad se ovdje ništa nije radilo. Salinas je tražio da financira iskopavanja, nisu mu dali. Bio je spreman za to, bio je bogat čovjek – priča Bradvica. Arheološka istraživanja trebala je voditi Snježana Vasilj, koja je prije istraživala lokalitet Desilo. Pristala je biti vođa arheološke ekipe, međutim, vlasti su zabranile istraživanja. Štoviše, izrugivale su se s Priceovom hipotezom. Prednjačio je arheolog Đuro Basler.
– Kad je Salinas ovdje bio 1985., na TV Sarajevu bila je emisija u kojoj su gostovala dva ugledna komunista, arheolog Đuro Basler i Imamović. Basler je tvrdio da je on istraživao Gabelu i da tamo ima samo zmija i kupina – prisjeća se Bradvica.
Upitni su, prema Bradvici, svi ti doktorati iz vremena komunizma pa i Baslerov.
– U Maloj Aziji arheolozi su išli kopati do 18. sloja tzv. Troje, a mi smo ovdje radili samo elektromagnetsko snimanje podloge, u dubinu, što je rađeno 1991., prije rata, mehanički, a sad se to odrađuje sonarom. Na tome se stalo – objašnjava Bradvica.
Arheološka istraživanja u Gabeli nisu bila dopuštena.
Jedan od Salinasovih argumenata da je trojanska država bila na istočnoj obali Jadrana su i nazivi rijeka u Ilijadi.
– Salinas smatra da su Ilijada i Odiseja opisan geografski atlas, ne slikovan. Tako se, primjerice, u Ilijadi spominje da su Danajci odgodili napad zato što ih je zaustavio moćni Skamandar, Neretva, i šest njenih pritoka, jer je voda nadošla – priča Bradvica.
Prema Salinasu, opisi u Ilijadi odgovaraju našim rijekama. Sangarios je Krka, najsjevernija trojanska rijeka i prirodna granica. Satniois je Cetina, Neretva je Skamandros. Neretva ima svoje pritoke od sjevera prema jugu:
Heptaporos (Ostrovača), Aisepos (Rama), Granicos (Ugrovača), Rhodios (Buna),Rhesos (Bregava), Karhesos (Trebižat), Simoeis (Krupa), Xsantos (Norin), Asopos (Mala Nerteva).
Uz brojne druge “argumente”, Salinas Troju smješta u Hercegovinu i dio južne Hrvatske s otocima i zato što se trojanski rat vodio u vrijeme prelaska iz brončanog u željezno doba.
– Zašto je Ahil imao neslomljivo oružje, neprobojan štit?! Taj je štit od željeza, a bronca je krhkija i mekša od željeza. Riječ je, naravno, o metafori – argumentira Dragan Bradvica.
Gabela je, prema Priceu, na takvom položaju da nitko ne može ući u unutrašnjost ako ne prođe Gabelu. A u unutrašnjosti, u Bosni, su nalazišta željezne rudače. Mala Azija nema nikakvih nalazišta željezne rudače.
Trojanski se rat, dakle, vodio za strateški važan materijal, željeznu rudaču.
– Osim toga, prostor doline Neretve – obrazlaže Bradvica – važan je jer postoji kontinuitet življenja od paleolitika do danas. Sve je to u deset kilometara. Od vremena Trojanskoga rata, koji je bio u 13. st. prije Krista, nema ničeg značajnog. Megaliti Daorsona su stariji, što znači da je Trojanski rat bio kraj te kulture – tvrdi Bradvica te dodaje:
– Mi Ilire smatramo stočarima, nisu oni bili samo to. U jezeru Desilo nađeni su ostaci broda, lađe, koja nije ni grčka ni rimska, ilirska je, kobilica je stara 2300 godina prije Krista. Nađeno je jedno koplje koje je staro 1100 godina prije Krista, vrh strijele star 900 godina... To su radili arheolozi bosanskohercegovački i hrvatski. Karbonska analiza ne griješi. Uklapa se to u priču o Troji – tvrdi Bradvica.
Salinas Price, dolazeći u Gabelu, toliko je zavolio mjesta i ljude na kojima je, prema njegovu mišljenju, nekoć bila Troja da je dio kremiranih ostataka svoje pokojne supruge Marije Linde Leon posuo uz rubove male tvrđave u Gabeli.
A njegova kći i unuci su, četiri godine poslije njegove smrti, dio njegovih kremiranih posmrtnih ostataka 2016., za posjeta Gabeli i obitelji Bradvica, također posuli po maloj tvrđavi u Gabeli.
– Zadnji put kad je dolazio ovamo, vidio je da od svega toga nema ništa. National Geographic je pred rat trebao o njegovim istraživanjima izvještavati, ali rat je sve poremetio – dodaje gospođa Grozda Bradvica. Salinas je, naime, početkom srpske agresije 1991. bio sumnjiv u Hrvatskoj jer je njegova knjiga “Homerova slijepa publika” izdana na srpskom jeziku u izdanju beogradske kuće Rad.
>> Pogledajte najveće hrvatske zavodnice
Nije to kraj mita o jadranskoj Troji,i nije to uzaludan trud Salinasov.Iako nije pronašao točnu lokaciju,potaknuo me je da je pronađem.I zaista,Homerov svijet je na istočnoj obali Jadrana.Kao nekakav poklon Hrvatskoj.Homerova Troja je grad Motovun a tu je i Itaka ,otok Unije.