Iako više nema dvojbi da učenici u što ranijoj dobi trebaju početi učiti informatiku, što bi uključivalo i svladavanje programiranja, sve se češće otvara pitanje koliko je potpuna informatizacija škola, čemu mnogi teže, dobra za učenike. Hrvatska je, doduše, tek na početku procesa informatizacije pa je projektom e-škola do sada informatizirano njih dvadeset, a u postupku informatizacije dodatnih je 150, od čega 100 osnovnih i 50 srednjih. I dok mnogi s pravom upozoravaju da je informatička pismenost preduvjet za pojavljivanje na tržištu rada, drugi kažu – informatika da, potpuna informatizacija škola – ne. Argument im je globalna studija koja je provedena pod vodstvom OECD-a (Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj), čiji zaključak glasi – ulaganje u školska računala i razrednu tehnologiju ne poboljšava rezultate učenika.
Lažna nada
Edukacijski direktor OECD-a Andreas Schleicher upozorava da je školska tehnologija dala “previše lažne nade”. Studija je istražila i utjecaj informatičkih tehnologija na rezultate učenika u PISA testovima koji se polažu u više od 70 zemalja i ustanovila da “u edukacijskim sustavima koji su puno uložili u informacijsku i komunikacijsku tehnologiju nije došlo do vidljivog napretka u rezultatima PISA testova za čitanje, matematiku i prirodoslovlje”.
– Ako pogledate obrazovne sustave s najboljim rezultatima, poput onih u istočnoj Aziji, vidjet ćete da su oni bili vrlo oprezni u korištenju tehnologija u svojim učionicama – kaže Schleicher. U studiji OECD-a kaže se da učenici koji u školi koriste računala vrlo često postižu lošije rezultate od učenika koji rade bez njih, a da učenici koji u školi računala koriste umjereno – jednom ili dva puta tjedno postižu “nešto bolje ishode učenja od učenika koji rijetko koriste računala”. U studiji se ističe da obrazovni sustavi s najboljim rezultatima, poput onih u Južnoj Koreji i Šangaju u Kini, imaju niži postotak korištenja računala u školama, a primjerice Singapur, uz umjeren stupanj korištenja tehnologija u školama, ima najbolje rezultate učenika u digitalnim vještinama. Studija OECD-a također je pokazala da od sedam zemalja s najvišim stupnjem korištenja interneta u školi, u tri zemlje je došlo do “značajnog pada u vještini čitanja” – u Australiji, Novom Zelandu i Švedskoj. S obzirom na te činjenice, nije čudno da, kako je krajem proljeća pisao The Guardian, “u srcu Silicijske doline postoji škola u koju zaposlenici tvrtki poput Googlea, Applea i Yahooa šalju svoju djecu. Ali, iako je u digitalnom središtu Amerike, u toj školi ne postoji ni jedan iPad, pametni telefon ili ekran”. Time ti roditelji koji rade za najjače tehnološke tvrtke nameću pitanje – je li san o visokotehnološkim učionicama doista u najboljem interesu djece? Schleicher upozorava da studija ne smije biti izgovor za nekorištenje tehnologija, nego poticaj da se traži drugačiji pristup.
Udžbenik i računalo
Gdje je rješenje, pokazat će vrijeme, a za sada mnogi procjenjuju da je u kombinaciji klasičnog podučavanja i modernih tehnologija. Tako misli i prof. dr. Neven Budak, SDP-ov kandidat za ministra obrazovanja.
– Učenicima treba omogućiti pristup informacijama, internetu, naučiti ih koristiti računalo i osnove programiranja, ali mislim da se udžbenici i knjige u papirnatom obliku moraju zadržati u školama, jednako kao i pisanje rukom i računanje iz glave – kaže Budak dodajući da udžbenik i računalo trebaju biti ravnopravna pomagala u procesu obrazovanja i da se projekt e-škole mora nastaviti.
– Informatizacija da, ali ne potpuna. Nisam za to da dijete u školu ide samo s tabletom, mislim da je rješenje u kombinaciji jednog i drugog – zaključuje Budak. Isto tvrdi i psihologinja prof.dr. Mirjana Nazor upozoravajući da pretjerano sjedenje za računalom kod djece može izazvati socijalne i emocionalne probleme.
>> Mali Finci neće učiti pisana slova
Vjerujem da bi mnogi rado spalili sve tiskane knjige, uništili papir i olovke, ali bez vještina govorenja, čitanja i pisanja ne mogu se dobro razviti mnoge druge vještine. Općenito se ljudi ponašaju kao da je sve što se radilo i i učilo jučer - zastarjelo, natražnjačko i nepoželjno. Vrijeme će pokazati - da točno - ali vrijeme može pokazati samo ako pisanje, govorenje i čitanje ostanu ravnopravno s računalima. Današnji mlađi ljudi zaista imaju siromašan riječnik, uglavnom ne govore, a pišu i čitaju gotovo isključivo na društvenim mrežama. Može ih se vidjeti u grupama gdje ne komuniciraju međusobno, nego svatko gleda u zaslon svog mobitela i tipka.