Pred neki dan ručao sam s kolegama Gianfrancom Kozlovićem i Nikolom Benvenutijem. Kad se uspijemo uskladiti i nađemo vremena, uvijek to bude jednostavno i ugodno druženje na kojem pretresamo misli, komentiramo zbivanja i nabacujemo inicijative, sve sa željom da od svega i svačega što nam iz glava izlazi izdvojimo nešto što nam se čini važnijim. Stvar je skroz jednostavna, utakmice koje su pred nama valja odigrati na najbolji mogući način.
Jeli smo lagane pjate sezonskog povrća, juha i pašti, i popili bocu malvazije nedavno preminuloga kolege vinara koja je rasla u neposrednoj blizini našeg restorana, odlične vrijednosti za novac, poput još mnogih vina na toj vinskoj karti, mudro sačinjenoj da se boce troše i da ne skupljaju prašinu u podrumu.
I kod bijelih i kod crnih vina jednu su stranicu zauzimala istarska, dok je još pola stranice bilo s vinima iz ostalih hrvatskih regija. Cijene pjata bile su vrlo korektne, servis šarmantan, precizan i sve je odisalo zadovoljstvom da usred Istre, u još jednom restoranu, danas možemo doživjeti odličan ručak, istovremeno autentičan i moderan, prave vrijednosti za novac, kakve smo onomad otkrivali po Mediteranu, i s čežnjom maštali da ćemo jednog dana to imati i kod nas.
Nije bilo previše gostiju, ponedjeljak je, svega nekoliko stolova – konobar kaže da je sve OK jer su večere jače. Nema straha za takav lokal – samo je pitanje vremena kada će zasjati i napraviti volumen, ako to bude cilj, a mi ćemo navijati za njega i preporučivati ga jer nam takva mjesta jako puno znače.
Nisu naši ručkovi prečesti, uglavnom smo zaokupljeni svojim poslovima, i svatko od nas ima svoje pute kojima ide. Drukčiji smo, svako svojega karaktera i stila, i u konačnici različitih vina. I svatko od nas ima svoju publiku. Kad se nađemo, nema junačenja, niti se nalazimo kako bismo jedni druge kurtoazno hvalili. Nema tu ni lažne skromnosti, mi doista znamo tko je u čemu dobar i tko bi koju ulogu najbolje mogao odraditi. Ono što je sigurno jest to da se poštujemo, da desetljećima radimo zajedno, cijenimo sav trud i rezultate onog drugog, da se pažljivo slušamo i da s druženja odlazimo zadovoljni, kao s nekog dobro odrađenog treninga.
Godine iskustva pomogle su nam da shvatimo da se igra za ekipu dvostruko boduje. Vrijednost naših vina veća je ako postoji svijest o našem teritoriju kao zemlji vina, a taj se proces polako gradi, poput slagalice od tisuća komadića, maratonski, dan po dan. Jesmo li na tom putu bili brži od drugih – vaš urednik misli da jesmo, pa mi je dao zadatak da ovdje napišem u čemu je tajna istarskog uspjeha, u vinu, a i šire. Za svaki slučaj uvod sam odmah napisao po vlastitom uvjerenju, iz prve, a kako taj zadatak ima više lica, krenuo sam to isto pitati ljude oko sebe, prijatelje, kolege, goste koji nam dolaze u podrum, domaće i strane, i naposljetku rodbinu.
Generacijski, pripadnici generacije Z najmanje su patetični – kažu da je ključna geografija, da nam je lokacija zahvalna, da smo prometno dobro povezani sa susjedima i da smo most prema zapadu. Gosti u podrumu, veseli Talijani, uvjeravaju me da je tajna u tome da je u Istri sve blizu, da u pola sata imaju more i unutrašnjost, i da toga baš i nema u svijetu. Mladi Nijemac pak poentira pejzažem (argumentom koji je meni posebno blizak), razvukao mi je osmijeh – kaže da nakon prolaska autom kroz Učku blagi brežuljci smirujuće djeluju na sve koji dolaze i da to u kombinaciji s morem ima hipnotički efekt. Nekoliko naših koji žive vani kažu da vole Istru jer je mekana, prihvaća različitosti, da su sve te mijene tijekom epoha iznjedrile identitet koji je nadnacionalan, bolji, privlačniji, kao stvoren za turizam.
Moji pak prijatelji i znanci redom su puno kritičniji od ovih mladih – duboko ukorijenjeni u istarsku baštinu i uglavnom odrasli u duhu slobode rock’n’rolla, većinom se ne slažu s tvrdnjom da je Istra uspjela, i kažu da je to površna teza. Razvoj turizma i njegov kapital ubrzano mijenjaju način života stanovnika Istre, on postaje zahtjevniji i skuplji, kontinuirano ugrožava baštinu, a prostor i priroda, naši najvredniji resursi, najviše pate pred naletom kapitala. Moju dragu iritira galopirajuća gradnja tipskih kuća za odmor u gotovo svakom selu, čime se gubi duh autentične Istre, one koju pamtimo. Opet, istina je da smo malo čišći i uredniji od drugih na Jadranu, što nije neka velika utjeha.
Moj otac u devedesetoj kaže da je Istra bolja zato što nije isključiva i radikalna, i da je zbog toga zahvalna za život i rad. Jedan od mojih zetova kaže da smo bolji jer smo “pridni (vrijedni) kot Slovenci”. Drugi zet, Nijemac, koji pak živi u Južnoj Americi, a nakon što je obišao Hrvatsku, kaže da Istra diše tolerantnije, da zato glasa progresivno, da je otvorenija za promjene, ne živi u mitovima prošlosti, pa se onda i ljudi lakše odlučuju doći ovdje. One najgorljivije u plusu i minusu ovdje neću citirati jer bi njihovi komentari izazvali buru, dok ja ovdje imam plemenitu misiju koja veže, a ne razdvaja.
Kad u podrumu gostima pričamo priču o našim vinima, ona se ne odnosi samo na sadržaj u boci. Vino je proizvod duboko ukorijenjen u teritorij i naš je zadatak da sve to objasnimo. Kao i vinari ostalih vinskih regija kod nas i u svijetu, zaranjamo u povijest, tradiciju i običaje. Volim reći da je vino u Istri oduvijek dio naše svakodnevice, načina života, a da je danas dio modernog identiteta teritorija, onoga koji gradimo zadnjih desetljeća.
Učeći o vinu za to vrijeme, otkrili smo u čemu smo posebni, drukčiji, da umjesto jake snage i mišića koje smo tražili u mladosti imamo nešto drugo – eleganciju, živost, svježinu, pa time i razumljiv, moderan stil koji na svjetskoj sceni danas igra. Na tom su nam putu pomagali veliki ljudi vinskog svijeta, iz godine u godinu, pa smo tako raščišćavali dileme, stjecali samopouzdanje, igrali tamo gdje ima smisla, gdje smo jaki.
Dok smo svih tih godina učili kako napraviti bolja vina, valjalo je uskladiti osnovni narativ koji će nam pomoći da nas u svijetu bolje vide i razumiju. U centar smo stavili sortu i identificirali Istru s malvazijom te potom s teranom.
I tu dolazimo do meni najdražeg argumenta kojim poentiramo, a to je zajedništvo i sinergija.
Od samih početaka, kad smo maštali kako s našim vinima postati dio svijeta, zaigrati na svjetskoj pozornici, pa i na ponekoj utakmici odmjeravajući se s najvećima, radili smo zajedno s lokalnim turističkim djelatnicima, s lokalnim i regionalnim vlastima, unutar Vinistre, naše udruge, te s profesionalcima struke, kod nas i vani.
Stručnjacima iz svijeta i danas najviše imponira vještina našeg zajedničkog funkcioniranja unutar udruge sa 120 vinara, precizno strukturirane iznutra, i to od članova koji vide svoj interes u njoj i svjesno odvajaju ozbiljan novac za članarinu kako bi svi bili konkurentniji i vidljiviji. Kažu da se to rijetko viđa.
U samo jednoj generaciji Istra je kao vinska regija od sramežljive Pepeljuge dobacila do princeze – vino je jedan od motiva dolaska gostiju do nas, a malvazija sinonim za Istru. No na kraju treba kazati ono važno – naš današnji rezultat samo je prolazno vrijeme u dugoj utrci koja kontinuirano traje. Kako smo u ovim godinama prestigli neke druge, tako sutra mi možemo zaostati za drugima koji rade bolje.
Naša je utakmica najsličnija štafeti, a mi, vinari, biciklističkom timu koji je dovoljno jak da bude platforma za rezultat svakom od nas koji u nekom trenutku može poentirati. Svakodnevna borba traje, a ciljevi su nam isti – napraviti iz godine u godinu prepoznatljiv proizvod, čist i autentičan, objasniti u čemu je on jedinstven te isporučiti potrošaču poštenu vrijednost za novac.
Otvori KEKS Pay
