Naslovnica Lifestyle Putovanja

'Lijep mi je osjećaj biti na rubu, koketirati sa strahom'

Uvijek razmišljam o sljedećem potezu, gledam i slažem sebi u glavi kamo ide desna noga, kamo ide lijeva, sve mora biti isplanirano...
14. kolovoza 2019. u 20:43 5 komentara 428 prikaza
Penjači u nacionalnom parku Paklenica
Foto: Marko Dimić/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/22

Strast prema penjanju u sferi je iracionalnog, kaže Hrvoje Grancarić (35), penjač i član upravnog odbora Sekcije sportskog penjanja PD-a Paklenica.

Slaven Sučević Velika tragedija Hrvatski planinar penjao se sa sinom na Triglav, pao u provaliju i poginuo

Mnogi ljudi pitaju se tko su i od čega su “satkani” on koji se penju po umjetnim, a pogotovo prirodnim stijenama uz visok rizik i brojne opasnosti. Oni dolaze iz planinarskih društava, sekcija za penjanje. Svi se počnu penjati po umjetnim stijenama, a neki se krenu penjati po prirodnim stijenama i ne staju. 
Penjačka sekcija PD-a Paklenica osnovana je 1996., a od 2008. godine u Zadru imaju umjetnu stijenu, tzv. bolder male površine, koja je otvorena veći dio godine. Sekcija ima oko 60-ak članova od kojih je 30-ak vrlo aktivnih.

Penjači u nacionalnom parku Paklenica | Autor : Marko Dimić/PIXSELL Foto: Marko Dimić/PIXSELL Počelo je loše, nije mi išlo, kaže Hrvoje Grancarić (na fotografiji desno) u društvu sa Šimom Jukićem (stoji lijevo)

– Imamo čak i strukturirane treninge za djecu koji se vode u jutarnjem i poslijepodnevnom terminu kako bi djeca mogla trenirati bez obzira na to idu li u školu prije ili poslije podne, govori penjač Hrvoje Grancarić.

Prvenstvo Hrvatske, službena natjecanja na umjetnim stijenama, organizira Hrvatski planinarski savez.

– Moramo se pohvaliti, naš klub svake godine ima minimalno dvije medalje, a posljednjih godina pod vodstvom trenera Ante Jerolimova naše cure i dečki redovito osvajaju medalje, priča Grancarić koji se žali da je dvorana s umjetnom stijenom neadekvatna.

Ilustracija TRAGEDIJA NA VELEBITU Smrt mlade alpinistice: 'Našli su je s osmijehom na licu, nitko još ne može doći k sebi'

– Na žalost, u Zadru nikako da se prepozna sportsko penjanje kao jednako vrijedan sport, nas doživljavaju kao nešto adrenalinsko, nešto što se događa samo u prirodi, ali je penjanje evoluiralo. Riječ je o olimpijskom sportu, natjecanja su u kontroliranim uvjetima.

Penjanje je, naime, u svijetu prepoznato kao način bavljenja sportom za sve generacije, cijelo tijelo je u pokretu, jednako je zanimljivo i na umjetnoj i vanjskoj, prirodnoj stijeni i usto je mentalna igra.

– Penjač mora otključati smjer, dešifrirati ga, znati koja vrsta pokreta je potrebna da svlada dio stijene. Potrebna je koordinacija, neki fizički slabiji penjači imaju imaginaciju, penjačku tehniku da uz malo snage svladaju zahtjevan smjer, znaju pozicionirati tijelo i efikasnije se kreću“, pojašnjava Grancarić.

No, kad je u pitanju penjanje uz stijene, mnogi imaju asocijaciju na ekstremnog Alexa Honnolda koji se, bez sigurnosne opreme, sam uspeo na El Capitan, 900 metara visoku stijenu u nacionalnom parku Yosemite u SAD-u.

Htjeli smo provjeriti i pitati kako to izgleda u hrvatskim prilikama.

Colin O'Brady Bez pomoći Hrabrost ili ludost? Colin O’Brady potpuno sam prešao Antarktiku

Posebna mikroklima na slapu

Hrvoje Grancarić i Šime Jukić (39), član penjačke sekcije Planinarskog društva Paklenica i član HGSS-a Zadar koji se bavi sportskim penjanjem, izašli su nam ususret u NP Paklenica. Svoje vještine demonstrirali su u Paklenici i ispričali svoju priču.

Za Šimu Jukića sve je počelo u vrijeme studija u Zagrebu kada je redovito u slobodno vrijeme planinario.

– Nakon toga, volio sam uvijek malo ekstremnije stvari, počeo sam ići mimo planinarskih staza i tražiti uzvisine koje bih svladavao uz korištenje opreme, a onda je uslijedilo penjanje. Neki kolege bavili su se time, uvukli su me u to prije 14 godina. Počelo je vrlo loše, nije mi išlo, mislio sam nakon prvog smjera koji sam ispenjao u Paklenici da će priča time završiti – priča Jukić. Međutim, iz znatiželje pokušao je opet pa je nakon toga uslijedilo puno intenzivnije bavljenje penjanjem, nekoliko puta tjedno išao je na Paklenicu s prijateljem.

– Kasnije sam sve to nadograđivao, prijatelji su se prestali penjati, a ja sam nastavio, tražio sam penjačke partnere – priča Jukić, koji uz penjanje redovito trči i vozi bicikl.

Colin O'Brady Alpinist i pustolov 'Prošetao' Antarktikom i poželio obrok od svježe ribe i salate

– Penjanje uz stijene je individualno i to nema veze s natjecanjem, velike su varijacije u vanjskim uvjetima.

Kad je vani, u prirodi, kad se penje po stijenama Paklenice, na primjer uz Anića kuk, onda to traje četiri-pet sati, a kad je u dvorani onda sat i pol. Dosad je različitim stilovima penjanja ispenjao 24 smjera na Anića kuku, a neke od smjerova više od pet puta. U sportskom penjanju došao je do ocjene 8a.

Penjači u nacionalnom parku Paklenica | Autor : Marko Dimić/PIXSELL Foto: Marko Dimić/PIXSELL

Grancarić se, pak, sportskim penjanjem bavi osam godina, s time da je zadnjih pet godina intenzivirao treninge i znatno napredovao.

– Netko me u jednom trenutku odveo na penjanje i tada se dogodila filmska ljubav na prvi pogled, imao sam osjećaj slobode, ljepote svladavanja prepreka, koliko god to zvučalo patetično i kao klišej. Dva dana nakon toga otišao sam i kupio si opremu. Moja tadašnja djevojka, sadašnja žena, i ja tjedno smo odlazili tri puta na Paklenicu. Popeo sam se i smjerom težine 7C – priča Hrvoje Grancarić.

Prvi Hrvati na Ušbi surova alpinistička avantura Osvojili smo vrh Kavkaza 44 godine nakon velike nesreće

No, njegov kolega Šime Jukić u Europi penjao se svuda po Alpama – od Dolomita, lanca Monte Rosse, preko Mont Blanca do vrhova na granici Italije i Švicarske. Sudjelovao je i u tri penjačke ekspedicije izvan Europe: na jednoj u Kini i dvije u SAD-u.

– Na ekspediciji u Kini trebali smo se penjati na vrh na koji se nije penjalo, ali su Kinezi iz nekog razloga zabranili uspon pa smo se penjali uza zaleđene slapove. Dolina kineskog nacionalnog parka u Sečuanu, prema Tibetu, klimatski je pogodna i zbog posebne mikroklime slapovi se ondje zaleđuju. Popeli smo se na jedan slap koji ima ocjenu težine 4+, a ocjene idu do 7. Taj je slap bio visok više od 400 metara. Fizički je penjanje bilo jako zahtjevno, slap ima zamrznute kaskade. Morali smo se brzo kretati jer metalni klinovi preuzimaju toplinu insolacije i tako mogu oslabiti...

Rasporediti snagu poput maratonca

Ipak, za utjehu, uz slapove su se popeli i na vrh Daguniangshan visine 5000 metara.

– Taj vrh udaljen je od baze. U jednom danu smo se penjali od točke s 3000 metara nadmorske visine. Zajedno s povratkom, prošli smo 4000 metara visinske razlike u jednom danu. Krenuli smo rano ujutro i vratili se kasno navečer. Kad smo se vratili, bili smo kao pregaženi. Za oporavak su mi bila potrebna tri dana, odmarao sam se, jeo i pio, konzumirao magnezij i ostale preparate za oporavak.

JEDAN DAN U LOVU NA VELIKE RIBE 'Ovdje Tajna veza, tuna je na brodu'

No, najzanimljivije je Jukićevo iskustvo u SAD-u gdje je bio 2015. i 2018., a posebno iskustvo penjanja na El Capitan u Nacionalnom parku Yosemite u Kaliforniji koji slovi kao penjačka meka. U Yosemiteu je niz granitnih stijena od kojih je jedna monolitna, visine 900 metara, El Capitan. Usporedbe radi, Anića kuk visok je 350 metara. 
Prva trećina El Capitana blago je položena, druga trećina je vertikala, a treća je prevjes.

– Na El Capitanu sam se penjao u dva smjera, jedan ide do prve trećine stijene, a drugi je u krajnjem desnom dijelu i ima 500 metara. Ja i partner u penjanju, supenjač, popeli smo se do 500 metara visine i tu smo odustali zbog nekih naših logističkih razloga – priča Jukić koji se zajedno sa supenjačem penjao i po drugim američkim zahtjevnim stijenama.

A na pothvat Alexa Honnolda gleda ovako:

– On zaista pomiče granice zamislivog u penjanju. Vjerujem da ne gleda na to kao na nešto gdje je velika šansa za pad jer se tako sigurno ne bi popeo, ali je činjenica da jako puno stvari može poći po zlu. Cijeli život podredio je tome. Svi oni koji su se popeli na El Capitan, osim Alexa Honnolda, koristili su opremu. On je jedini nije koristio kad se uspinjao – priča Jukić, koji ima najgora penjačka iskustva iz Alpa.

Zavala: Špilja Vjetrenica Špilja vjetrenica Hladan vjetar koji uvijek puše dao joj je mitski status

– Ujutro, kada krenete, Alpe izgledaju savršeno. Onda u podnevnim satima odjednom ni iz čega nagomilaju se oblaci i budu jako izraženi. Pri spuštanju s jednog od vrhova u lancu Monte Rose, našli smo se u zatvorenom grmljavinskom oblaku i pojma nismo imali gdje će udariti. Ja sam se u tom trenutku našao na skijama, koje su dobrim dijelom izrađene od metala, i imao sam puno metalne opreme. U Alpama je česti uzrok smrti udar groma. Ti vrhovi ponekad imaju sajle koje pomažu pri usponu. U takvim situacijama ne možete ništa kontrolirati, ne možete se skloniti, ne možeš se sakriti. Ako vam je suđeno, suđeno je. Vrlo je neugodno – ispričao je Jukić.

Penjači u nacionalnom parku Paklenica | Autor : Marko Dimić/PIXSELL Foto: Marko Dimić/PIXSELL

No, što je to što čovjeka tjera da se penje po opasnim stijenama?

– Nemam pojma, ali u svakom slučaju uživam u adrenalinu, da ne uživam ne bih se bavio time nego planinarenjem, ono bi mi bilo dovoljno. Ali, uvijek tražim nešto više. Želim sebe testirati, znati koji mi je krajnji domet, ali to mi nije glavni cilj, lijep mi je osjećaj biti na rubu, koketirati sa strahom – pojašnjava Šime Jukić koji je kao član HGSS-a Zadar puno toga prošao i vidio, ali ne misli stati.

– Supruga zna da se ne mogu prestati baviti tim sportom i maksimalno tolerira moja izbivanja, to je jednostavno strast koja traje cijeli život. Novca imam dovoljno, mi penjači smo inače skromni, ne trebaju nam ni BMW, ni Audi, ni skupe večere, nama daj da se penjemo i odlično nam je”.

Tunel Sljeme Tumedom do Stubice Bandićeva 'luknja' do Zagorja od 6 km bila bi najduži tunel u državi

No, što je to što stvara sigurnost pri penjanju i zašto se penjači na stijenama čine tako smirenima i spretnima?

– Sigurnost čini, žargonski rečeno, upenjanost. Uz to, naravno, ide certificirana oprema i poznavanje zakonitosti planine ili stijene. Penjač mora imati kontinuitet penjanja, što podrazumijeva penjanje najmanje tri puta tjedno. Noge moraju dobro raditi, trebaju biti fluidne, da idu točno tamo kamo trebaju ići, da penjač nema problema s nalaženjem uporišta, s pozicioniranjem tijela, a to se dobiva kontinuiranim penjanjem. Sve se to može izgubiti već za dva tjedna ako se ne vježba – pojašnjava Jukić koji, kako kaže, kad se penje, ne misli ni o čemu drugom.

– Uvijek razmišljam o sljedećem potezu. Ako je teško, gledam okolo i slažem si u glavi kamo ide desna noga, kamo lijeva, sve mora biti isplanirano, inače se možete naći u situaciji da možete pasti ili sjesti u pojas u sportskom smjeru a da se ne uspnete – priča Šime. No, ide li on pri penjanju do krajnjih granica?

– Teško je reći, nađete se na velikoj stijeni i morate se popeti, izaći iz nje. Ne možete tada reći da ste se umorili i da nemate više snage – morate izaći.

Prema mišljenju Hrvoja Grancarića, u penjanju se uvijek ide do fizičkih granica.

– To su kontrolirani uvjeti, svaki put dajete sve od sebe. Na prirodnoj stijeni, a pogotovo na umjetnoj, to je sasvim normalno i očekivano. No, treba znati primijeniti svoju snagu, morate znati kao maratonac rasporediti snagu, prebroditi barijere, krize i kontrolirati strah od pada.

POSLOVNA RJEŠENJA
Pogledajte kako je karlovački slatkovodni akvarij postao primjer uspješnog poslovanja

A1 izdvaja za Vas

  • Avatar gospon Fulir
    gospon Fulir:

    Ma sve 5, ali previše je ekipe ostalo na stijeni, bez obzira koliko bili utrenirani! Adrenalin izaziva ovisnost i super je da postoje umjetne stijene gdje imaš kontrolu. Na pravoj stijeni imaš kontrolu dok stijena drži klin. Ni tehnika, ni ... prikaži još! oprema, ni trening te ne spase kad stijena popusti. Bio, probao, sad imam obitelj i samo gledam nove generacije kako idu naprijed. Svaka čast dečki, ali treba znati kada je vrijeme za prebacivanje u kontrolirane uvjete umjetnih stijena! Nisam bio na El Capu, ali život ima i drugih sretnih trenutaka za koje vrijedi živjeti!

  • Avatar Marijola
    Marijola:

    A ako što i krene loše, tu je besplatan helikopter,liječnićka pomoć,svi se strče oko tebe za džaba.Ma tko bi odolio....

  • Eloi77:

    Jedan od rijetkih članaka o sportskom penjanju koji ne obiluje gomilom gluposti