Ljubitelji dizajna odmah će primijetiti dizajnerski potpis Klaudije Zubčić, iza koje je više od 500 realiziranih projekata te brojna međunarodna priznanja, a čiji je pristup uvijek više od estetike. Kako osmisliti interijer koji će biti aktualan danas, ali jednako privlačan i za deset godina? I, možda najvažnije, kako stvoriti prostor iz kojeg gost neće poželjeti samo otići u svoju sobu, već u njemu ostati još malo?
Diaco je smješten u Đakovu, gradu snažnog identiteta i tradicije. Koliko vam je bilo važno u dizajn uključiti lokalni kontekst?
Lokalni kontekst mi je uvijek važan, ali ne na način da ga doslovno prenosim u interijer. Ne volim kada dizajn postane scenografija mjesta u kojem se nalazi. Puno mi je zanimljivije uhvatiti karakter grada i interpretirati ga na suvremen način.
Đakovo ima snažan identitet, tradiciju, arhitekturu i jednu određenu eleganciju koju smo željeli zadržati i u Diacu, ali kroz naš dizajnerski jezik. Posebno mi je lijepa povezanost hotela s gradom kroz vizure – iz soba se otvaraju pogledi prema đakovačkoj katedrali i tada sam grad postaje dio interijera. Nismo imali potrebu dodatno objašnjavati gdje se nalazimo. Pogled to radi puno bolje od bilo kojeg dekorativnog motiva.
Postoji li neki detalj, materijal, boja ili element u interijeru koji predstavlja vašu dizajnersku filozofiju?
Teško mi je izdvojiti samo jedan element jer moja filozofija zapravo nije vezana uz jedan materijal ili boju, nego uz način na koji se svi elementi povezuju.
Volim slojevite interijere, kombinaciju različitih tekstura, toplih tonova, drveta, kamena, tapeta, tkanina i pažljivo projektirane rasvjete. Zid za mene gotovo nikada nije samo bijela ploha. On je važan dio arhitekture interijera i uvijek pokušavamo dati mu neku dubinu – kroz materijal, teksturu, oblogu ili svjetlo.
Hotel danas više nije samo mjesto za noćenje. Gosti traže iskustvo, atmosferu i prostor u kojem žele provoditi vrijeme. Kako ste kroz dizajn stvarali upravo to iskustvo u Diacu?
Upravo je to bila jedna od važnijih ideja projekta. Hotel danas ne može biti samo lijepa soba u kojoj ćete prespavati. Mora postojati razlog zbog kojeg ćete poželjeti ostati još malo.
Zato smo Diaco promatrali kao cjelovito iskustvo. Imamo 41 sobu, uključujući dva velika studio apartmana, restoran, wellness koji se proteže kroz dvije etaže s bazenom, saunama, relax zonom, prostorijama za masažu i fitnessom. Sve te zone morale su imati svoj karakter, ali istovremeno pripadati istoj priči.
Posebno mi je važna otvorena vizualna povezanost između etaža koja prostoru daje osjećaj prozračnosti i veličine, a dodatno smo je naglasili rasvjetom. U restoranu smo išli prema toplijim materijalima i ugodnoj atmosferi. Željela sam da gost nema osjećaj da prolazi kroz niz hotelskih funkcija, nego kroz različite dijelove jednog iskustva.
Koliko je kod hotelskog projekta izazovno istodobno zadovoljiti funkcionalne potrebe i zadržati osjećaj ekskluzivnosti i individualnosti?
To je zapravo najveći izazov hotelskog dizajna. Privatni interijer radite za jednu osobu ili jednu obitelj, dok hotel mora funkcionirati za jako različite ljude, svaki dan, godinama.
Sve mora biti izdržljivo, jednostavno za održavanje, intuitivno za gosta i operativno dobro riješeno za osoblje. Ali gost ništa od toga ne bi trebao osjetiti. On bi trebao vidjeti samo lijep, ugodan i naizgled jednostavan prostor. Za mene je dobar hotelski dizajn upravo to – kada iza prostora postoji jako puno tehničkog i funkcionalnog razmišljanja, a krajnji rezultat djeluje potpuno prirodno.
Vaši su projekti i dizajnerski potpis uistinu prepoznatljivi i bezvremenski. Kako postići da interijer izgleda suvremeno danas, ali jednako dobro i za deset godina?
Tako da ne projektirate prema trendovima. Naravno da pratim što se događa u dizajnu, arhitekturi, modi i tehnologiji, ali trend nikada nije polazišna točka projekta. Ako danas napravite interijer zato što je nešto trenutno popularno na društvenim mrežama, vrlo je velika mogućnost da će upravo to za nekoliko godina otkriti koliko je prostor star.
Puno više vjerujem u proporcije, kvalitetne materijale, dobru rasvjetu, promišljene detalje i skladnu paletu. To su stvari koje ne izlaze iz mode. Suvremenost se može dodavati kroz detalje koji se s vremenom jednostavno mijenjaju, dok baza prostora mora biti dovoljno kvalitetna da traje.
Koliko su tekstura, prirodni materijali, rasvjeta i slični elementi važni u stvaranju osjećaja luksuza?
Presudni su. Za mene luksuz nema toliko veze s količinom koliko s osjećajem prostora. Možete imati vrlo skup interijer koji uopće ne djeluje luksuzno ako su materijali, rasvjeta i proporcije pogrešno povezani. S druge strane, prostor s relativno malo elemenata može djelovati izuzetno sofisticirano ako ima dubinu.
Teksture stvaraju tu dubinu, prirodni materijali daju toplinu, a rasvjeta sve to povezuje. Posebno volim indirektnu i integriranu rasvjetu jer ona ne služi samo tome da osvijetli prostor – njome zapravo oblikujemo atmosferu. Mislim da se pravi luksuz više osjeti nego što se vidi.
Kada biste morali opisati Diaco u tri riječi, koje bi to bile?
Suvremen. Elegantan. Topao.
Što biste voljeli da gost osjeti u trenutku kada prvi put uđe u Diaco?
Voljela bih da prvo osjeti atmosferu, prije nego što počne analizirati pojedinačne elemente interijera.
Da osjeti da je došao na posebno mjesto, ali da mu je istovremeno ugodno. Ne volim luksuz koji stvara distancu ili prostor u kojem se čovjek boji nešto dotaknuti. Meni je puno zanimljiviji sofisticiran interijer u kojem se želite zadržati.
„Ako gost uđe, pogleda oko sebe i pomisli ovdje mi je lijepo, ovdje želim ostati, onda smo napravili ono što smo trebali.”
Mogu li projekti poput Diaca utjecati i na razvoj destinacije u kojoj se nalazi? Može li kvalitetan dizajn postati dio identiteta samog grada?
Apsolutno. Mislim da danas kvalitetan hotel može biti puno više od smještajnog kapaciteta. Može postati razlog dolaska u destinaciju. Posebno u gradovima koji nisu klasične velike turističke destinacije, projekti poput Diaca mogu promijeniti percepciju mjesta. Kada imate kvalitetan hotel, restoran i ozbiljan wellness sadržaj, stvarate novu vrstu ponude i za goste koji dolaze izvana, ali i za ljude koji žive u gradu i okolici.
Voljela bih da Diaco s vremenom postane jedno od mjesta koje ljudi povezuju s Đakovom. Mislim da arhitektura i dizajn upravo na taj način postaju dio identiteta grada – ne tako da pokušavaju biti znamenitost, nego tako da postanu mjesto koje ljudi pamte.
Što vas danas najviše inspirira – putovanja, umjetnost, arhitektura, moda, ljudi ili nešto sasvim drugo?
Vjerojatno kombinacija svega navedenog, ali danas me možda najviše inspirira ono što još nisam napravila. Nakon toliko godina u ovom poslu i velikog broja projekata iza sebe, sve manje tražim inspiraciju u konkretnom interijeru koji sam negdje vidjela. Inspiracija mi može doći iz hotela u kojem odsjednem, fasade zgrade, restorana, komada nakita, modne kolekcije, materijala koji prvi put vidim ili jednostavno iz načina na koji ljudi koriste neki prostor. Putovanja su mi posebno važna jer vas izvuku iz vlastitog konteksta i pokažu vam drugačiji način života i razmišljanja o prostoru.
Iza projekta stoji đakovački poduzetnik Ante Raspudić, a ideja je bila da u grad donese suvremen prostor u kojem će se spojiti dizajn, gastronomija, wellness i osjećaj hedonizma.
Ali mislim da me najviše pokreće znatiželja. Čim pomislim da sam nešto već vidjela ili napravila, zanima me što možemo napraviti drugačije sljedeći put. Upravo me to nakon više od dvadeset godina u dizajnu još uvijek drži jednako zainteresiranom za ovaj posao.
Sadržaj nastao u suradnji s hotelom Diaco.
Otvori KEKS Pay
