Dijabetes je po mnogočemu jedna od najtežih kroničnih bolesti današnjice, a po mnogim čimbenicima puno je teža u populaciji djece i adolescenata negoli među odraslima. U tom smislu svakako treba uzeti u obzir i činjenicu kako se danas gotovo posve izgubila granica između nekadašnjeg dijabetesa tipa I koji je nasljedan i dijabetesa tipa II koji dolazi s godinama i posljedica je nezdravog stila života.
U populaciji djece i mladeži dijabetes je kompleksno kronično oboljenje koje u svojoj terapiji zahtjeva visoku razinu discipline i obiteljskog angažmana. Vrlo brzo roditelji oboljele djece spoznaju činjenicu kako je za prevenciju kratkoročnih i dugoročnih komplikacija dijabetesa najvažnije održavati kontrolu zdrave razine glukoze u krvi. Međutim, ova misija često je komplicirana psihosocijalnim razvojem djeteta koje teži biti zdravo poput svojih vršnjaka. Što se pak psihološke dimenzije dijabetesa tiče, odavno se zna kako u djece dobra metabolička kontrola glukoze ovisi o zdravom psihološkom okruženju. Također, dijabetes i pred dijete i pred roditelje postavlja teške emotivne zahtjeve.
Najčešća emotivna stanja koja su izazov za djecu oboljelu od dijabetesa i njihove roditelje su sljedeća:
OTUĐENOST: dijagnoza dijabetesa oboljelu djecu u njihovim očima često čini drukčijima od vršnjaka, pogotovu ukoliko ne poznaju drugu djecu koja imaju dijabetes.
NEGACIJA: s obzirom na to da se oboljela djeca žele uklopiti u zdravo društvo ona se često prave da nemaju dijabetes i zanemaruju svoje simptome, što može biti vrlo opasno.
TUGA: osjećaji disforije, tuge, pa čak i depresije česti su među ovom djecom, ona češće plaču, osjećaju se umorno i imaju učestale promjene u kvaliteti sna i usnivanja.
KRIVNJA: kod neke djece s dijagnozom dijabetesa razvit će se osjećaj krivnje zbog problema koje njihovo stanje uzrokuje roditeljima, obitelji, prijateljima i okolini.
LJUTNJA I FRUSTRACIJA: striktni protokoli terapijskog režima djece s dijabetesom, kao i posljedično ograničavanje njihova društvenog života i aktivnosti u nemalog broja tih pacijenata dovodi do negativnih emocija.
STRAH I TJESKOBA: česte kontrole razine glukoze u krvi, kao i samo pikanje znaju uzrokovati strah kod djece.
NELAGODA: zbog viška pažnje koja im se posvećuje, djeca s dijabetesom katkad se među vršnjacima mogu osjećati postiđeno i osramoćeno.
OVISNOST O DRUGIMA: neka od jdece s dijabetesom mogu se početi ponašati mlađe od svoje životne i razvojne dobi. Takva regresija u psihološkom smislu upućuje na pretjeranu ovisnost o osobama iz neposredne okoline.
Roditelji suočeni s tako teškom dijagnozom u svoje djece često trebaju vrijeme da se s time suoče i prolaze proces gotovo identičan žalovanju. Neki se od njih, iako bez razloga, osjećaju krivima zbog bolesti svoje djece i pitaju se jesu li to mogli spriječiti?
Sva su ova stanja „normalna“ kada se radi o procesuiranju traume oboljelog člana obitelji, a jako je važno da roditelji pri svemu tome ne zaborave i svoje potrebe jer je njihovo duševno zdravlje i pretpostavka što uspješnije terapije samog djeteta.
Otvori KEKS Pay
