Brončani James Joyce, čekajući čašu istarskog terana, sjedi na terasi ispred škole u kojoj je u Puli predavao engleski jezik. Njegova skulptura gradska je atrakcija, naslonjen je na stol, sa štapom pokraj nogu te zamišljeno gleda u Slavoluk Sergijevaca. Po njegovom romanu se i zove kafić – Uliks. Okružen je domaćima, koji za istim stolom piju pivo. James šuti, a dečki me upućuju na gradsku atrakciju Zero Strasse, austrougarski tunel u centru grada.
– Pula je sva pod tunelima, ima ih barem 40 kilometara, svaki je brežuljak u gradu probušen – kaže mi djevojka na ulazu te objašnjava:
– Ovaj otvoreni dio nema ni kilometar, ali možete dobiti dojam kako su izgledala skloništa iz Prvog svjetskog rata, a tu je bio i zatvor za neprijateljske vojnike.
Plaćam ulaznicu 15 kuna i ulazim. Sparine nestaje, temperatura u sekundi pada na 14 stupnjeva. Sunčane naočale na glavi se magle, a s vrha tunela kapa voda. U tunelu su postavljene izložbe, o prvim letovima u Puli i ovdašnjem filmskom festivalu.
Susrećem nekoliko starijih Engleza.
– Mi volimo povijest, Pula je za nas idealan grad, atrakcija ima unedogled – kažu mi veselo dok se mimoilazimo. Impresionira ih što je ovdje bila najveća austrougarska luka te što je Uljanik bio servisno mjesto za njihove brodove. Hladno je, nema vremena za velike priče, jurim van na sunce.
Tamo me dočekuje djevojka s lecima na rivi.
– Excuse me – prilazi mi na engleskom. Kad je shvatila da nisam Englez, bar se nisam pravio, kaže:
– A vi ste domaći, vi sigurno niste zainteresirani.
Pa za što?
– Party brod! Krećemo večeras, ulaz je 200 kuna, a tulum je barem četiri sata. Imamo super glazbu, a tu isplovljavamo iz luke...
Možda se i prijavim.
>> Posjetite plažu na koju se desetljećima dolazi učiti plivati
