Marija je krenula prema vitrini u kojoj su se s godinama naredale skupe boce različitih alkoholnih pića, dok je njen muž teatralno sjedao za radni stol i oprezno otvarao laptop. Na zaslonu se nakon nekoliko trenutaka ukazala slika uspješnog poslovnog čovjeka koji reže vrpcu kako bi simbolično obilježio otvaranje jednog od najluksuznijih hotela u Istri. Taj poslovnjak je bio on, Hrvoje Perić, jedan od najpoznatijih financijskih menadžera u državi koji se sada sprema otvoriti najvažniji mail u svojoj karijeri. Dok čeka učitavanje preglednika, pogledom prati Mariju pored vitrine. Malo „ pročisti “grlo i promumlja:
- Ne tu! Iz kristalnih ćemo!
Marija se osmjehne, pa malčice propne na prste kako bi dohvatila dvije kristalne šalice iz nikad upotrjebljenog seta s gornje police. Odloži ih na masivni radni stol pored Hrvoja i krene po piće!
-Za bocu mi ne trebaju direktive! Vrijeme je da otvorimo ovog ljepotana! Čuvamo ga već 26 godina! – ushićeno kaže Marija oprezno otvarajući bocu skupocjenog viskija.
Dok Marija toči viski, Hrvoje dodaje kockice leda, uzbuđeno njuškajući zlatno-smeđu tekućinu u grandioznoj kristalnoj čaši. Marija nostalgično uzdahne:
-Da je barem Toma mogao doći, ali ima važan ispit sutra. Cijeli je na tebe, odgovoran i predan učenju! Samo da znaš, čuvam i jednu bocu za njegovo promaknuće!
-E moja Marija, čeka njega puno muke i nauke do promaknuća, al biti će nešto od njega, tatin je to sin, kaže ponosno i krene kucati šifru od maila.
-Hoćeš da ja otvorim? – uzbuđeno će Marija.
Hrvoje odmahne rukom, doda joj čašu i krene s zdravicom: „ Draga moja ženo, ovo je nagrada za sav naš trud i tvoja odricanja radi moje karijere! Hvala ti što si trpjela moja izbivanja, cjelonoćna učenja, ljeta bez godišnjih, propuštene ručkove, male živčane slomove i još puno toga. Ovo je promaknuće kruna moje karijere i veselim se našoj selidbi u Švicarsku, a kad preuzmem funkciju direktora, moći ću ti pokazati cijeli svijet.
Marija ga suznih očiju zagrli, duboko uzdahnu, otpiju i napokon otvore mail. Nakon nekoliko trenutaka uz silovit tresak laptop je završio na podu, a jedna od kristalnih čaša, zajedno sa hrpom papira sa stola, letjela je zrakom. Možda bi u tom trenutku razočaranja i crnila pred očima u zraku završila i Marija, da se nije zgranuta maknula u drugu prostoriju. Sve joj je bilo jasno. Njen muž nije dobio promaknuće o kojem je toliko sanjao i za kojeg se toliko trudio. Sva njena odricanja prošla su joj pred očima, kao i studij glume od kojeg je odustala kako bi podržala muža u njegovom obrazovanju. Oboje su iz malenih sredina došli u veliki grad. Velike ambicije ubila je velika glad. Nisu imali novca, ali uvijek su imali ljubavi i dozu optimizma. Marija je, uvidjevši intelekt i marljivost svojeg tadašnjeg momka, odlučila odustati od glumačke akademije i biti mu potpora na akademskom putu. Hrvoje se pak uvijek trudio da Mariji ništa ne fali, pa ni gluma. Kada su napokon financijski stali na noge i kada je on počeo obnašati ozbiljnije funkcije, dao joj je i vremena i sredstava da pohađa amaterska kazališta, putuje, uči…Ona je zavoljela život kućanice i majke, a on je naposlijetku postao jako cijenjen ekonomski stručnjak koji je mirovinu želio dočekati u jednoj od najuglednijih svjetskih revizorskih tvrtki sa sjedištem u Švicarskoj. No, sudeći po mailu, ipak ništa od toga.
Jutro poslije, pognute glave i teških podočnjaka, Hrvoje se, baš kao i svakog dana prije početka radnog vremena pojavio u uredu. Otišao je u kantinu kako bi si skuhao kavu, jer je to bio neki njegov ritual. Svoju je tajnicu štedio takvih poslova. Bio je omiljeni lik u firmi, poštovali su ga i ugledni političari i svjetski stručnjaci, a on se pak ponajbolje osjećao među onima „najmanjima“, jer je među njima mogao biti to što jest: priprosta dobrodušna duša seljačka. Tako je svoju tugu najprije podijelio s čistačicom Mirom, koja je po njemu bila dobri duh tih hladnih i uniformiranih hodnika poslovnog staklenog tornja. Mira mu je rekla kako samo ti Švicarci gube i kako joj je drago što će i dalje svako jutro imati najbolje moguće društvo za kavu. Pomalo udobrovoljen Mirinom iskrenom utjehom, povukao se u svoj ured, napomenuvši tajnici da odgodi sve jutarnje sastanke. Odlučio se malo sabrati, odgovoriti na odbijenicu i još nekoliko mailova i nastaviti sa svojim životom. Šta je, tu je, bit će još prilika, tješio bi se razmišljajući o poslovima koje treba danas odraditi. Glad ga je nakon nekoliko sati prisilila da izađe iz ureda i krene prema kantini. Na putu se odlučio zaustaviti pored šefovog ureda kako bi ga obavijestio da je prelazak u drugu kompaniju ipak propao. Naišao je na odškrinuta vrata iza kojih se čuo razgovor na engleskom. Bila su to dva šefa: njegov sadašnji i onaj, sad već bivši, švicarski poslodavac. Nije si mogao pomoći. Naćulio je uši i slušao:
- Ali gosp. Perić je bio kandidat s najboljim rezultatima, pogledajte testove, a njegovo iskustvo i radna etika su neupitni. To je uistinu najbolji čovjek za taj posao – slušao je zadivljeno kako njegov inače jako strog i suzdržan šef govori o njemu.
- Imate pravo. Vaš je kandidat bio daleko najbolji. Rezultati su zavidni, ali usmeni dio nije prošao baš najbolje, govorio je Švicarac.
- Kako to mislite? – pomalo iživcirano će šef. Pa Hrvoje perfektno govori 3 svjetska jezika! Čovjek zna i japanski! Ništa mi nije jasno!
- Gospodine direktore, ovaj puta stvarno nije bio problem u njegovim kompetencijama, već u njegovim zubima – odgovori Švicarac.
- Molim? U zubima? Ma o čemu vi to govorite?
- Godinama radite sa gosp. Perićem i sigurno ste primijetili njegove zube. Žao mi je što to moram ovako reći, ali njegova uznapredovala paradentoza nikako nije privlačna za tu poziciju. Pa taj čovjek bi pobogu trebao biti zaštitno lice naše kompanije i prozor u svijet…- ozbiljno će Švicarac.
Ne želeći čuti ostatak razgovora, Perić je prekrio usta rukama i izjurio van. Nije mogao vjerovati svojim ušima. Nije dobio posao radi loših zubi. Pitao se kako je to moguće. Zar je tako okrutan svijet u kojem godinama radi? Njegova Marija ga nikada iz kuće nije puštala bez besprijekorno opeglanog odijela. Bio je uredan, pedantan, točan i sve je izgubio zbog lošeg osmijeha! Sjeo je na klupu pred firmom. Osjećao je kako njegovo srce lupa sto na sat, a s otkucajima raste i njegov sram. Oduvijek je bio svjestan svojih zubi. Bili su loši, nekvalitetni, a uz to je imao užasan strah od zubara. Točnije, pravu fobiju. Osjećao se bespomoćnim i posramljenim. Imao je osjećaj da trenutno cijeli poslovni svijet bruji o groblju u njegovim ustima. Razmišljao je o otkazu, želio je samo pobjeći negdje daleko od svih i propasti u zemlju od srama, a onda se pored njega opet stvorila čistačica Marica. Dok ga je ona zabrinuto pitala što mu je, njegov se pogled fiksirao na njenim zubima. Promatrao je te zdrave bijele zube iza usana koje se miču i ko'iz topa izvalio:
-Marice, trebam tvoju pomoć. Možda će ti ovo zvučati ludo, ali ja godinama nisam bio u zubara. Doduše, zazirem od njih. Bojim ih se ko' malo dijete. Iskreno, nemam pojma je li moj zubar na istom mjestu na kojem je bio i prije 15 godina…
- 15 godina?! - zabezeknuto će Marica. Taj je možda i umro, kao i tvoji zubi – u šali će ona pokušavajući ga oraspoložiti.
-Bi li me možda ti odvela kod svog, ali da baš nitko o tome u firmi ne zna ništa?
-Nema problema! Smatraj to riješenim!
Već sutradan Marica i Hrvoje započeli su svoju akciju spašavanja njegovog osmjeha. Nitko u firmi nije imao pojma što se događa, samo je šef primijetio kako Hrvoje često kasni na posao, pod sastankom pije nekakve tablete, na poslovnim ručkovima naručuje samo jušnu hranu, a njegov osmijeh na trenutke izgleda bolno i namiješeno. Nije imao pojma koliko torturu zapravo prolazi popravljajući zub po zub, vadeći mrtvo korijenje, puneći kanale, sanirajući upaljene desni…No, onda je skoro 2 mjeseca otkako su njih dvoje započeli zubarsku avanturu, slučajno na njih naletio u gradu netom što je Hrvoje izvadio dva zuba i zvao kako sutra zbog privatnih razloga neće moći doći na posao. Mudrom i iskusnom šefu nije trebalo dugo da poveže kockice. Sljedećeg tjedna pozvao je Hrvoja u svoj ured. Važno mu je obznanio kako za dva tjedna lete u Zürich. Izgleda da nisu zadovoljni odabranim kandidatom i žele još jednom napraviti intervju s njim. Hrvoja uhvati panika. On i Marica nemaju dva tjedna da njegove zube dovedu u red. Trebaju im mjeseci. Nije bio spreman doživjeti još jedno poniženje, pa je prelomio u sebi i odlučio se zahvaliti na još jednoj prilici i odustati. Ali, šef ga je preduhitrio. Ispričao mu se što mu nije odmah rekao za pravi razlog prvotne odbijenice i odlučio mu je pomoći. Zna kako on izuzetno cijeni njegov rad, ali i njegovu veličinu kao čovjeka. Zna i što on i Marica rade nakon posla i koliko se boji zubara. Između ostalog, pričao je i s njegovom ženom Marijom o tom strahu. Pronašli su idealno rješenje za njegov problem. Zove se Dentum. Klinika u kojoj će se njegov problem srediti ekspresno, a što je najvažnije i bezbolno. U šali mu je rekao kako čak i svoju prijateljicu Maricu sada može osloboditi dužnosti pratiteljice jer u nijednom trenutku neće osjetiti strah. I još jedna stvar, sve troškove će pokriti firma. Nije želio čuti odbijanje i vješto je izbjegao svaku daljnju raspravu. Pružio mu je letak i rekao kako ga specijalist očekuje u Dentumu ujutro u 8, te da ima i 3 slobodna dana. Zabezeknut i dirnut, Hrvoje je s letkom u rukama napusti njegov ured. Idućeg jutra bio je u Dentumu. Prvi puta u životu nije osjećao strah. Nakon pregleda i snimanja ortopana stomatolog je utvrdio kako je prava šteta već učinjena uznapredovanom i neliječenom paradentozom i kako je samo pitanje dana kada bi Hrvoje počeo gubiti zube pri svakodnevnim radnjama i za vrijeme jela! S obzirom na to da je s paradontitisom nestao i veći dio kosti i desni trebalo je nadoknaditi te teksture. Objasnio mu je kako All-on-4 metodom može vratiti osmijeh u samo jedan dan. Ohrabren i na vlastite oči, zbog pacijenata koje je sreo u klinici, uvjeren u revolucionarnost i odlične rezultate zahvata, Hrvoje dogovara All-on-4 za sebe. Sutra će ugradnjom 4 visoko kvalitetna Nobel Biocare implantata dobiti savršen osmijeh.
Sve je počelo lokalnom anestezijom koja je u potpunosti izolirala bol i dosadašnji strah. Izvađeni su svi zubi i odmah nakon vađenja ugrađena 4 implantata koja se stavljaju po točno određenim pravilima. Nakon toga je zašivena sluznica kako bi operativno mjesto brže zacijelilo i sve je bilo gotovo za manje od sat vremena. Hrvoje je dobio antibiotsku terapiju i led koji je prislonio na lice kako bi izbjegao oteklinu. Nakon nekoliko sati proces se nastavio, te su na 4 ugrađena implantata postavljeni novi zubi. Na kraju dana Hrvoje se pogledao u ogledalo i zaplakao. Na svom je licu imao osmjeh o kojem je do sada mogao samo sanjati. Bio je ljut na sebe što je dopustio da svoje zube dovede do ovakvog stadija, ali i ponosan na odluku da napokon promijeni stvari. Sutradan je uz jutarnju kavu uzbuđeno prepričavao Marici jučerašnji All-on-4 zahvat u Dentumu i kako ga nakon takve operacije ništa nije boljelo, doslovno je jutros preventivno popio tabletu za bolove i ipak odlučio doći na posao. Marica je u nevjerici kružila oko njega, trljajući oči i čudeći se prirodnom izgledu njegovih zuba. Isto je učinio i onaj Švicarac s početka priče, kada su se susreli na novom intervjuu. Ovoga puta je Hrvoje bio ne samo najkompetentniji kandidat, već i onaj s najljepšim osmjehom!
Ako tražite više informacija kako poboljšati svoj osmjeh, potražite više informacija o All-on-4 metodi na https://all-on-4.hr/
