Čujete li iznenadni udarac ili prasak usred noći? Osiguravanje preporučenih sedam do devet sati sna za mnoge može biti komplicirano zbog niza problema, od opstruktivne apneje u snu do sindroma nemirnih nogu. Na tu listu treba dodati i "sindrom eksplodirajuće glave", zastrašujuće nazvan, ali bezopasan poremećaj koji može izazvati popriličnu paniku. Unatoč svom šokantnom imenu, ovaj je sindrom benigno stanje i ne smatra se opasnim, prenosi The Post. Ipak, njegova sposobnost da ozbiljno poremeti san ne smije se zanemariti jer kronični nedostatak kvalitetnog odmora može dovesti do drugih zdravstvenih problema, uključujući ubrzano starenje mozga te veći rizik od kardiovaskularnih bolesti, dijabetesa, pa čak i raka.
Ovaj poremećaj, poznat i kao epizodni kranijalni senzorni šok, uzrokuje da osoba u glavi čuje lažni glasan zvuk ili eksplozivnu buku. Iako je "sindrom eksplodirajuće glave" (EHS) vrsta parasomnije - abnormalnog ponašanja ili iskustva koje ometa san - zvukovi nisu stvarni i nitko drugi ih ne može čuti. Riječ je o auditivnoj halucinaciji koja se najčešće javlja prilikom tonjenja u san ili buđenja. Iako sam događaj nije fizički bolan, može izazvati značajan strah, tjeskobu i nagli prekid sna, ostavljajući osobu zbunjenom i uznemirenom.
Najizraženiji znak sindroma je iznenadna i prodorna buka koja zvuči poput eksplozije, pucnja, grmljavine, glasnih bubnjeva ili lomljenja stakla. No, simptomi se ne zaustavljaju samo na zvuku. Tijekom epizode osoba može doživjeti i bljesak svjetlosti, što se događa u otprilike deset posto slučajeva, kao i nehotične mišićne trzaje. Ostali popratni simptomi uključuju poteškoće s ponovnim usnivanjem, buđenje u znoju, ubrzan rad srca, osjećaj nedostatka zraka i snažan val tjeskobe. Učestalost ovih epizoda uvelike varira od osobe do osobe. Neki ih mogu doživjeti nekoliko puta tijekom jedne noći ili više noći zaredom, dok drugi mogu imati tjedne, pa čak i mjesece mira između dva događaja.
Točan uzrok ovog poremećaja još uvijek nije u potpunosti jasan, no znanstvenici imaju nekoliko teorija o tome zašto se događa. Jedna od vodećih teorija sugerira da je riječ o kratkotrajnom poremećaju u dijelu mozga odgovornom za prijelaz iz budnog stanja u san. Vjeruje se da se, umjesto postupnog "gašenja", neuronske mreže naglo isključe, što izaziva percepciju glasnog zvuka. Druge mogućnosti uključuju iznenadnu, neočekivanu električnu aktivnost u dijelovima mozga koji obrađuju osjetilne informacije, oštećenje unutarnjeg uha ili sićušne napadaje u temporalnom režnju mozga. Buka bi također mogla biti nuspojava naglog prestanka uzimanja lijekova za liječenje depresije ili anksioznih poremećaja, poput benzodiazepina. Iako je moguće da je stanje genetski uvjetovano, stručnjaci još nisu identificirali specifične gene ili varijacije koje bi ga mogle uzrokovati.
Nekada smatran rijetkim poremećajem koji pogađa uglavnom starije osobe, novije studije pokazuju da je "sindrom eksplodirajuće glave" znatno češći nego što se ranije mislilo, osobito među mlađom populacijom. Jedno istraživanje provedeno na studentima otkrilo je da je čak trećina njih doživjela barem jednu epizodu, dok se procjene prevalencije u općoj populaciji kreću između 10 i 37 posto. Dr. Dan Denis, predavač psihologije na Sveučilištu u Yorku, ističe da su ovi fenomeni poznati još od 1876. godine, no unatoč tome provedeno je vrlo malo sustavnih studija o njihovim uzrocima i liječenju. Kao mogući okidači za epizode najčešće se navode stres, kronični umor, nesanica i općenito loša kvaliteta sna, što sugerira da je stanje usko povezano s mentalnim i fizičkim iscrpljenjem. Povećana svijest o poremećajima spavanja u javnosti pridonijela je tome da se o sindromu više govori, što pomaže u destigmatizaciji i potiče ljude da potraže pomoć.
Kako se nositi s "eksplozijama"?
Iako ne postoji specifičan lijek odobren za liječenje ovog sindroma, simptomi se mogu uspješno kontrolirati kako bi se osigurao miran san. Stručnjaci naglašavaju važnost edukacije pacijenata, jer sama spoznaja da je stanje benigno i da nije opasno može značajno smanjiti tjeskobu i strah povezane s epizodama. U nekim slučajevima, liječnici mogu propisati određene lijekove koji se inače koriste za liječenje drugih parasomnija ili neuroloških stanja. Među njima su antiepileptik topiramat, nifedipin koji je blokator kalcijevih kanala i obično se koristi za liječenje srčanih bolesti, te antidepresivi poput amitriptilina i klomipramina, koji se koristi i za opsesivno-kompulzivni poremećaj.
Osim medikamentozne terapije, veliku ulogu u upravljanju simptomima imaju i promjene životnih navika te tehnike opuštanja. Praćenje navika spavanja, primjerice vođenjem dnevnika prije spavanja, može pomoći u identificiranju individualnih okidača za EHS. Mnogima pomažu i tehnike opuštanja poput meditacije, joge ili vježbi dubokog disanja, koje mogu smanjiti razinu stresa i olakšati prijelaz u san. Zaključak stručnjaka je jasan: iako "sindrom eksplodirajuće glave" može biti iznimno uznemirujuć, on je u suštini bezopasan. Poboljšanje higijene spavanja, upravljanje stresom i, u nekim slučajevima, medicinska terapija, mogu pomoći u smanjenju učestalosti i intenziteta epizoda te vratiti osjećaj sigurnosti tijekom noći.
Po noći vam je vruće? Uz ove trikove spavat ćete 'kao beba'!
Otvori KEKS Pay
