Otkako je prije dvije i pol godine u promet puštena dionica međunarodnoga Koridora Vc Osijek – Beli Manastir, brži put do jedinoga grada u Baranji vodi preko najdužeg mosta u Hrvatskoj, onog preko Drave, službenog imena Most 3. gardijske brigade "Kune". Silaskom s autoceste za koju minutu ste u gradu koji je ponajprije administrativno središte Baranje, a tek potom ga se može promatrati kao odrediše koje ćete obići kad ste već u Baranji, ako stignete ili ste gost u Patriji, jedinom baranjskom hotelu s četiri zvjezdice.
Vinski podrum ukopan u zemlju
Centar bez nekog pretjeranog sjaja ima jedan od najvećih trgova u Hrvatskoj, na kraju kojeg je Ćiro – parna lokomotiva s tri putnička vagona – jedina sačuvana uskotračna kompozicija u Hrvatskoj, dio voznog parka koji je prašio po 120 kilometara beljske željeznice. Iako je Ćiro prevalio 70 godina, on je "mladić" u odnosu na izloške u Etnološkom centru baranjske baštine, koji su svi stariji od stoljeća.
– Ovdje imamo Baranju u malom – pokazuje nam Jasmina Doboš trsku za pokrivanje krova, valjke za oslikavanje zidova, drveni alat, namještaj od pruća, jedinstveni baranjsko-šokački vez...
Tu se održavaju izložbe, predavanja te brojna druga događanja, ravnatelj Edo Jurić kaže da ih u godini ima čak 220. U centru je svoje mjesto, ali samo na fotografiji, našao i gator, vinski podrum ukopan u zemlju. Iako su gatori i surduci (kroz brdo usječene ulice u kojima se nalaze) i danas zaštitni znak Baranje, na cijelom području, i s hrvatske i mađarske strane, u izvornom je obliku sačuvan samo jedan tradicijski podrum, potpuno jednak od vremena kad je 1802. sagrađen. Nalazi se u Belom Manastiru, na Banskoj kosi, u njemu su svi alati za preradu grožđa i čuvanje vina. Podrum je zaštićen kao kulturno dobro, u funkciji je pa vlasnik Milan Dvornić, samouki slikar i etnograf, i u svojoj 78. godini tu pravi i čuva vino.
– Na području Banske kose nekad su bili nepregledni vinogradi, a u njima, od Belog Manastira do Batine, na stotine ovakvih podruma. Od naselja su bili udaljeni i po 15 do 20 kilometara. Da se vino čuvalo kod kuće, brzo bi se potrošilo, ovako je dulje trajalo – započinje dok se, osvjetljujući put mobitelima, strmim stepenicama spuštamo u podrumski tunel.
– Kako su nestajali vinogradi, rušili su se i podrumi, neki su pretvarani u stambene objekte, drugi su s vremenom mijenjali svoj izgled, ušminkavali se. Posljednji koji je sačuvao prvobitni oblik i služi namjeni je ovaj moj – ponosno kaže.
Podrum je napravljen od materijala koji se našao na samome mjestu, kad se kopao gator, zemlja se vadila i nabijala između fosni pa su se tako pravili zidovi. Krov je od drvene građe, prekriven trskom.
– Mjerio sam prošle godine temperaturu, vani je bilo 38 stupnjeva, unutra u gornjem dijelu deset manje, a u gatoru između 8 i 9 stupnjeva, idealno za čuvanje vina – govori Dvornić
Kulenove seke, šunke, čvarci...
Vino, fiš, paprika – prepoznatljivi su baranjski simboli, posvećene su im razne manifestacije, poput Najveće hrvatske fišijade koja se održava u Belom Manastiru. No priča o Baranji ne bi bila potpuna bez baranjskoga kulena. U prigradskom naselju Belog Manastira, Branjinom vrhu, sagrađena je Kuća baranjskog kulena, s pogonom za preradu mesa i zgradom za prezentaciju i prodaju, no ako je želite posjetiti, morate se najaviti. Osim kulena, tu možete kupiti i kobasice, kulenove seke, šunke, čvarke, mast. Sve je napravljeno tradicijski, bez emulgatora. Proizvođač suhomesnatih delicija Slobodan Stanković kaže da ove godine baranjski kulen ima svoj 350. rođendan:
– U početku se zvao panonska debela kobasica – kaže.
Objašnjava nam kakvo meso mora biti za vrhunski kulen, a nas je zanimalo i koja je razlika između slavonskog i baranjskog kulena:
– U slavonski ne ide bijeli papar i meso se za njega melje na krupniju rešetku nego za baranjski – odgovara Slobodan Stanković.
