Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 78
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Mirsad Pipić

Zajedno s bratom godinama sam bio najveći platiša poreza u Jugoslaviji

Foto: privatni album
1/7
26.07.2023.
u 08:24

Jedinstvena i ekskluzivna životna priča zagrebačkog slikara koji se druži sa svjetskim političkim i umjetničkim jet-setom i koji dogovara susrete predsjednika država

Završio je Elektrotehnički fakultet, no cijeli se život bavi slikarstvom. Kist ga je odveo u sve dijelove svijeta i omogućio mu da se druži kraljevskim obiteljima, političarima, glumcima, sportašima. Unatoč tome, za 77-godišnjeg Zagrepčanina Mirsada Pipića mnogi u Hrvatskoj ne znaju.

No nakon što je našem novinaru prvi put ispričao svoju jedinstvenu životnu priču uokvirenu umjetnošću, mnogi će o njemu željeti snimiti film. Možda bi to napravio i njegov prijatelj Orson Welles da je kojim slučajem još živ...

Za vas se tvrdi da ste jedan od najbogatijih Zagrepčana, i to još od doba iz bivše države. Smatrate li vi sebe moćnim čovjekom?

Kada se nakon skoro osam desetljeća pitam tko sam i jesam li sretan, odgovaram da jesam jer su u mojim najljepšim dijelovima života prisutni ljudi koje volim i poštujem. Neki su mi važniji i bliži od braće po krvi, s kojom imam solidan daljinski kontakt. Moje moralne norme su, otkako sam na nogama, vrlo visoke. S ponosom mogu kazati da mi je poslije zdravlja supruge Višnje i djece na drugom mjestu poštenje. Cijeli život ga zidate, a u jednoj sekundi taj krhki zid od osam desetljeća može se srušiti.

Moji veliki prijatelji su Stipe Mesić, kojemu sam se, kada je postao predsjednik, deset godina obraćao s "vi", zatim Ivan Čermak, Čedo Prodanović, Ivo Pogorelić, Branko Roglić. Tu su i Ivo Josipović, Rade Šerbedžija, pokojni Mustafa Nadarević, Davor Šuker i mnoge druge poznate ličnosti u Hrvatskoj. Prijatelj sam s Borisom Tadićem, Milom Đukanovićem, Miloradom Dodikom, a imam ih i diljem svijeta – balerina Maja Pliseckaja, dirigent Valerij Gergijev, kum moje kćeri Une, veliki pjesnik Jevgenij Jevtušenko, kompozitor Rodion Ščedrin, sin konstruktora aviona Iljušina general Vladimir Iljušin, Georgi Sergejevič Poltavčenko s kojim sam Stipi Mesiću sredio pet službenih i još dva neslužbena susreta s Putinom. Tu su i predsjednik Armenije Serzh Sarkisyan, Anatolij Karpov, kuvajtski šeik Hisom... Dokle god dišem, svi oni dišu, hodaju u meni. Čujem ih. Kad se sjetim dijelova života s njima, niti sam gladan niti žedan. Svaki put kada pomislim na nekog od njih, lijepo mi je, zdravije dišem nego kada vježbam, a to radim svako jutro. Oni su moja joga. Vjerojatno i ja živim u njima i vjerojatno ću živjeti i kada me ne bude. To su moji spomenici koji dišu. To je ljubav. Ništa se ne događa bez nje. I zato se ne osjećam moćnim, već sretnim i bogatim čovjekom koji ima toliko prijatelja u svijetu.

Iako ste diplomirali elektrotehniku, cijeli život bavili ste se slikarstvom, zašto? Kakve veze ima slikarstvo s elektrotehnikom?

Kad sam završio studij, nisam radio u struci. Živio sam od slika. Četiri godine živio sam u Moskvi, napravio slike za Olimpijadu u tom gradu, a tada je bilo nezamislivo da to učini stranac. Tu sam zaradio dobar novac.

Slikanjem sam se počeo baviti kasno, iznenada, u kuhinji unajmljenog stana u Dubrovniku. Bio sam na prvoj godini studija elektrotehnike u Zagrebu. U biti, zasluženo sam pao prvu godinu. Poslije srednje tehničke škole nisam bio dovoljno potkovan matematikom pa sam te godine, trbuhom za kruhom, otišao na obalu prodavati tuđe slike. To su vam one suvenirske – dvije kuće, između njih sunce se utapa u moru i pokoja jedrilica.

Dobro sam to naučio, uspio organizirati da i moja braća, prijatelji bez posla, svi uđuture prodajemo Hasine slike. On je štancao, slao autobusom, mi preuzimali na kolodvoru u Dubrovniku. Organizirali smo solidnu mrežu – od Budve u početku do Dubrovnika, kasnije do Splita. U udarnom terminu bilo nas je četrnaest. Stalno sam tražio još pa je mudri Haso poduplao cijene. Jedno jutro u knjižari na Stradunu kupio sam uljane boje i kistove, nategnuo platno na ramu koju mi je napravio stolar iz dvorišta i namaljao svoju prvu sliku, stidljivo je gurnuo među Hasine i prodao isti dan. Tako je krenulo.

Koliki je bio interes za slike tada u to vrijeme?

Do kraja sezone prodao sam devetnaest svojih slika. Nije ih bilo bezbrižno prodavati, osobito u Dubrovniku. Tjerala me policija, naročito jedan opasan, općinski inspektor Sršen. Zvali smo ga Žohar. Negdje u svibnju prvi put mi je zaplijenio i Hasine i moje radove. Lista mi indeks u općinskom uredu i, ne gledajući me, kaže: "Kupi kartu za Zagreb i dođi s njom po slike." Što ću, donesem ja kartu pa s oslobođenim slikama na druga vrata Dubrovnika. I tako na kraju sezone, da ne duljim, u mene četrnaest jednosmjernih autobusnih karata Dubrovnik – Zagreb.

Trideset godina kasnije gospodin Sršen, kao član Hrvatske narodne stranke, poziva tek izabranog predsjednika Hrvatske Stipu Mesića na svoj rodni Mljet. Svečani je ručak, za stolom je dvadesetak odabranih. Drže se zdravice. U jednom trenutku predah. "Gospodine predsjedniče, mogu li ja nešto kazati?" kažem ustajući. "Tko tebi može išta zabraniti", predsjednik će. "Gospodine Sršen, sjećate li me se?" Iznenađen pitanjem, gleda malo u mene, malo kroz mene. Očito mu nisam u protokolu. "Da vam pomognem", rekoh. "Prije trideset godina tjerali ste me sa Straduna i plijenili mi slike. Morao sam kupiti autobusnu kartu za Zagreb da biste mi ih vratili. Dandanas imam četrnaest karata. Čujem da i sami često putujete pa bih vam ih dao s lijepim popustom." On gleda malo u mene, malo u predsjednika. "Je li vam ikada bilo neugodno što ste siromašnog i gladnog studenta tjerali s radnog mjesta?", upitam. Tajac. A on će napokon: "Da te nisam tjerao, ne bi ti danas sjedio tu gdje sjediš!" A onda pljesak i smijeh, ja mu priđem i izljubimo se.

U Moskvi s velikim ruskim slikarom i skulptorom Zurabom Tseretelijem pokraj njegove čuvene skulpture 2001. godine. S njima su tadašnji hrvatski predsjednik Stipe Mesić i hrvatski veleposlanik u Moskvi Božo Kovačević
Foto: privatni album

Osim u Dubrovniku, slike ste prodavali i u Italiji?

Ljeti, za vrijeme turističke sezone, prodavao bih u Dubrovniku, a u jesen i zimu bih sa svojim slikama odlazio u Italiju. Tu prekrasnu zemlju prokrstario sam od Livorna na sjeveru do krajnjeg juga, u četiri mjeseca nacrtao i prodao stotinjak slika. U Rimu sam imao stan u kojem sam prijepodne crtao i sušio slike fenom, a navečer među desecima slikara iz cijelog svijeta prodavao ih na Piazzi Navona. Jednom je jedan Sicilijanac moju neosušenu sliku ponio pod rukom pa mu se, kad ju je pokazivao supruzi Claudiji (a bila je za glavu veća od njega), na majicu preselila kuća bez krova, sunce i jedro od jedrenjaka. U početku se ljutio, a kada mu se žena počela smijati, potpisao sam i majicu. Poslije su me zvali na večeru.

Rođeni ste u Sarajevu, a vaši su roditelji bili konzervativni. Kako su prihvatili vaše slikarstvo s obzirom na to da su pod svaku cijenu željeli da završite elektrotehniku?

Rođen sam u Sarajevu, ali cijeli život živim u Zagrebu. Otac me stalno kritizirao, ali na lijep način. "Jebale te slikurine! Ima li nade da ćeš se opametiti i uhvatiti fakulteta?" "Ima, babo, vjeruj u svog sina."

Jedne sam se jeseni, nakon izbivanja oko pola godine, vratio avionom iz Rima. U Zagrebu vrućina, ja u bijelim trapez-hlačama američke mornarice. Preko ruke mi i nov kašmirski crni kaput, vjerojatno otuđen u nekom elitnom butiku. Nema u njemu ni 10 deka. Grehota ga obući! Zvonim, stari otvara vrata, psuje, skida mi sve po spisku. Na kraju rafala udiše zrak: "Skitnico!"

Kad se situacija smirila, obećao sam da ću riješiti i četvrtu godinu studija i idućeg proljeća diplomirati. On ne vjeruje, a majka me se poželjela, zaplakala kad me ugledala. Sunce moje, i mrtvu je volim.

Da udobnije sjednem, izvadim iz džepova bunt love. Ima lira, dolara, švicaraca, sve skupa oko 7000 tadašnjih njemačkih maraka. Stavim to na stol, izvučem dvjesto maraka i gurnem pred majku. Kad se situacija smirila, stari hoće od mene kupiti kaput, a ja se rasentimentalio i poklonio mu ga. Sad i on vjeruje da bi električar mogao imati sina inženjera.

Unatoč turbulentnom životu i avanturama, diplomirali ste?

Promocija i primopredaja diploma odvijala se u amfiteatru nove zgrade Elektrotehničkog fakulteta 1978. Rektor čita, proziva, dijeli diplome prvo slabostrujašima pa nama jakostrujašima. Ja posljednji od trojice energetičara. "Znala sam da svojoj majci nije slagao", prolomilo se salom kad je dočekala da i mene prozovu. Rektoru je zamalo ispala tuba iz ruke, ali nema te šanse da je ne dočekam.

Dvije godine kasnije otac je bio ozbiljno bolestan, na komadu papira iz teke penkalom napisao testament da sve ostavlja svojoj ženi, odnosno mojoj majci Seniji pa zove nas trojicu da nam to službeno obznani. Sastanak u predsoblju 2x3 metra, roditelji na foteljama, nas trojica zbijeni na štokrlima iz kuhinje. "Čitaj!" stari će meni jer sam najstariji. "Ja, Ramiz Pipić, sve svoje pokretno i nepokretno ostavljam svom jedinom, pametnom, razumnom, sa svjetskim vidicima obrazovanom, najstarijem sinu, poznatom slikaru, diplomiranom inženjeru Mirsadu Pipiću, a ostala dva sina jebivjetra i voljenu suprugu Seniju razbaštinjujem!"

– Hvala ti, tata, od srca! – ja ću, kao iznenađen, pred ostalima otvorenih usta.

Prije nego što je uspio reagirati, ja ga brzinom munje izljubim pa s testamentom na vrata i niz ulicu. Majka u međuvremenu pala sa stolice, nose joj vodu, ova dvojica braće se pogledavaju, a starom pjena na usta, viče da nisam normalan, psuje milijun bogova i viče s balkona da si tom diplomom mogu obrisati guzicu. "Laže, Seno, sve tebi ostavljam!" stari će kad se smirio, ali ona mu ne vjeruje. Valjda sam bio uvjerljiv. Zovem ja kući nakon tri dana, stari ljubazan. "Dođi, sine, da popijemo kahvu i nemoj zaboraviti testament." Došao ja, donio papir. Članovi senata na okupu. Senija plače, ova dvojica pokisla zbog uglavnom praznih indeksa. "Opraštam ti jer si inženjer", stari će otvarajući obiteljsku sjednicu.

Prvi susret sa svjetskim šahovskim prvakom Anatolijem Karpovom u Beogradu 1977.
Foto: privatni album

Iako ste završili fakultet, niste radili u struci, već ste i dalje nastavili slikati? Imali ste prvu izložbu ni manje ni više nego u New Yorku?

Počeo sam crtati na pleksiglasu, pokušavao sliku iz nacrta njezinih tlocrta i bokocrta matematičkom logikom prikazati i s leđa. Nažalost, kompjuterska animacija me preduhitrila pa nisam više bio originalan. A prvu ozbiljnu izložbu imao sam u New Yorku. Ocu i majci kazao sam da idem u Dubrovnik, a kada sam se javio telefonom i obznanio da sam u Americi, majka Sena se, po običaju, bacila sa stolice na ćilim. Čulo se: "Vrati se, sine, sve ti opraštamo."

Galeristu iz New Yorka bio sam simpatičan, dobro je prodavao moje slike pa smo tako surađivali nekoliko godina. Kada sam se vratio, glumac Ljubo Tadić predložio mi je da napravim izložbu u Beogradu. I bila je u domu sindikata, gdje sam na otvorenju upoznao zalutalog pjesnika Jevgenija Jevtušenka. Kada sam mu poklonio sliku, predložio mi je da napravim izložbu u Moskvi. U pet dana izložbu je vidjelo sedam tisuća ljudi. Pričalo se da je to prva izložba otvorenog tipa nekog jugoslavenskog slikara, bez posrednika, bez politike, ministarstava. Moje slike konkuriraju za ozbiljne objekte, uglavnom hotele, koji moraju biti završeni do otvorenja Olimpijskih igara 1980. godine. Neke grade jugoslavenske firme, jedna od njih je Industrogradnja iz Zagreba. Oni imaju svoje kandidate za ukrašavanje zidova, među njima su Murtić, Prica i drugi neusporedivo poznatiji od mene. Uspjeli su objelodaniti u hrvatskim novinama da su moje slike kič, ali Rusi ne čitaju ni Vjesnik ni Večernji. "Mi hoćemo njegove slike", kažu predstavnici ruskog Inturista koji financiraju objekte, a glavni umjetnik Olimpijskih igara, poznati ruski kipar, kasnije moj veliki prijatelj Zurab Tsereteli nema ništa protiv. Te 1978. i 1979. godine odlazio sam u Moskvu četrdeset i osam puta. U međuvremenu sam tri puta bio u Japanu, okitio direktore i glavnog inženjera Jermakova poklonima, tako da su nakon mojih prvih odobrenih radova namijenjenih Industrogradnjinu hotelu Sevastopolj na periferiji Moskve predložili moje slike u dva najljepša luksuzna hotela, Međunarodnaja i Ismajlovo.

Je li bila dobra zarada od tih slika, jeste li već počeli lagodno živjeti?

Nisu to bila jednostavna vremena. Stalno sam bio na putu, jedva krpao za avionske karte, ali posao se morao napraviti. Slike prema mojim nacrtima u Zagrebu radila su tri mlada akademska slikara, dvije studentice i dva studenta treće godine akademije. Nije bilo love ni avansa, ali vjerovali su mi. Zagrebačka Industrogradnja završavala je objekte u Moskvi, ali slike na zidovima nisu htjeli platiti. Petljali su, izbjegavali, nisu se javljali na telefon. Požalio sam se glavnom ruskom arhitketu moćnog Inturista, državne sovjetske firme koja je gradila hotele i elitne olimpijske objekte, za koje je radove izvodila Industrogradnja, a čijem sam sinu iz Japana donio električnu gitaru i pojačalo, supruzi televizor i video. Sekretarica glavnog generalnog direktora Inturista zove glavnog predstavnika Industrogradnje, ovaj u roku od pola sata, zadihan, kuca na vrata. Direktor Inturista Bahva Čaturija kaže neka čeka. Jedva se udobrovoljio da ga primi, ovaj u šoku kada me vidio s njim za stolom. Pred nama boca gruzijskog konjaka, crni kavijar, crni kruh i maslac.

"Zašto izbjegavate svoje obaveze prema slikaru Miročki Pipiću? Zar niste ponosni što je vaš Zagrepčanin jedini inozemni slikar koji je službeno angažiran za Olimpijske igre u Moskvi 1980.? Pored toga, drugi tjedan je tehnički prijem vaša obadva objekta pa svakako o tome vodite računa." Ovaj zanijemio, ukočio se kao da je pred Brežnjevom. Kao pajac, samo klima glavom. Kad sam se vratio u Zagreb, majka Sena kaže da me svakih pola sata zvala sekretarica generalnog direktora Industrogradnje. Javio sam se, ovaj zove na kavu, samo što nije crveni tepih pred zgradom. Tajnica čeka pred glavnim ulazom, a kada sam se predstavio, osmijeh joj je bio od uha do uha. Da ne duljim, isti dan zovu iz banke, sjela prva rata, 59.850 dolara. Ja očistio račun, napio se s kim sam stigao i riješio dugove, raja koja mi crta zove na večere. Isti sam dan na Svačićevu trgu kupio stan, doduše s dva podstanara. Još mi ostalo tisuću petsto dolara. Nitko mi nije bio ravan. Našao me i novinar Milan Bekić, radovi će mi biti u Večernjaku. Javljam telefonom Rusima, drago im je. Raduju se i Industrogradnjini radnici, sreći nema kraja. Uglavnom, u dvije godine u Moskvi je iza mene ostalo 250 metara kvadratnih mojih slika. Poslije Olimpijade vratio sam se u Zagreb, željan obitelji.

S ruskim pjesnikom i kasnije velikim prijateljem Jevgenijem Javtušenkom na svojoj prvoj izložbi u Moskvi 1978. godine
Foto: privatni album

Kažete, išli ste često i u Japan?

Kada sam se treći put vratio iz Japana, sa mnom je došlo 160 kg overweighta robe. Meni iza leđa dvoja kolica, od sanduka s tehnikom ne vide se nosači. Izađem na ulicu, a roba već u autobusu. Bila je subota, u ponedjeljak zovu iz Inturista. Umijem se, operem zube, odoh u njihov ured. Brinem da nisam nešto krivo kupio. Na stolu boca votke, beluga kavijar, crni borodinski kruh, kiseli krastavci. Kaže Čaturija: "Hvala, Miročka, ovo je tvoje." Otvaram kuvertu, a tamo 54.000 rubalja. Što ću s time? Mjesečna plaća glavnog inženjera tad je bila 165 rubalja, plaća dežurne službenice na hotelskom katu 20 rubalja. Ne smijem s tim bogatstvom u hotel. Sjetim se Alde Vete iz talijanskog veleposlanstva, sav sretan, trebaju mu rublji. Grli on mene, netko će mi iz Milana donijeti dolare u Zagreb. Za nagradu će mi dati kolut parmezana, velik ko traktorska guma.

U jednom trenutku krenuli ste prema politici?

Godine 1980. umro je Tito, umro mi otac, a rodila mi se kći Una, plačem i od tuge i od radosti. Odlučio sam ostati u Zagrebu i početi novi život. Brat, konačno diplomirani inženjer strojarstva i ja, inženjer elektrotehnike, odlučili smo osnovati firmu ELMEH i počeli poslovati. Za dvije godine, zajedno s kooperantima, zapošljavamo dvjestotinjak ljudi. S ponosom mogu kazati da sam 1983. iz Singapura u bivšu Jugoslaviju donio prvi telefaks. U godinu dana prodali smo ih 3000 komada. Svaki po cijeni od 3000 njemačkih maraka. Kompjuterizirali smo proizvodnju u Gorenju iz Velenja, radili za hidroelektranu Đerdap, poslovali s Makedoncima i mnogim ozbiljnim firmama širom zemlje. Posjedovali smo i računski centar, predstavništva u Hong Kongu, Singapuru, Tajlandu, Beču… Bavili smo se i uvozom i izvozom, otvarali svoje prodavaonice tekstila u Zagrebu. Godinama smo bili najveći platiše poreza u Jugoslaviji.

Navodno ste početkom 90-ih platili šest milijuna maraka poreza?

Da, kada smo bili na vrhuncu, platili smo veliki porez. U deset godina za porez smo dali oko šest milijuna maraka.

S Ivom Pogorelićem u Parizu pred izložbu u galeriji Mona Lisa, na koju mu je došao i Pierre Cardin
Foto: privatni album

Zvali su vas Carringtonovi, je li vam godila ta usporedba?

Carringtonovi su fikcija, a ja sam uvijek bio dio svog života koji je kreativni rad inspirirao, uzbuđivao, s rezultatima donosio korist i duševno zadovoljstvo. I tada, raspadom Jugoslavije, zbog nekoliko internih megalomanskih problema, zaljuljao se i na kraju raspao i ELMEH. U Rusiji me nije bilo desetak godina, a kada se moj prijatelj Stipe Mesić odlučio kandidirati za predsjednika, odmah sam se pitao jesu li me Rusi zaboravili. Kada sam nakon ponovno banuo u Moskvu, još uvijek su u prilično zapuštenim hotelima visile moje slike. Prvi sastanak s predsjednikom Vladimirom Putinom našem novom predsjedniku upriličio sam tri mjeseca nakon što je preuzeo dužnost. Nije vjerovao kada sam ga nazvao, rekao sam mu: "Sastanak s ruskim šerifom imat ćete 15. travnja." A on meni: "Nemoj se zajebavati." A ja njemu: "Gospodine predsjedniče, očiju mi." U pet službenih susreta i dva neslužbena predsjednik Mesić Putinu je poklonio sedam mojih slika, a još pet mu je u moje ime nosio Georgi Sergejevič Poltavčenko, u ono vrijeme opunomoćeni predstavnik predsjednika Ruske Federacije u centralnom federalnom okrugu, koji je tada pod sobom imao devetnaest gubernija. U svom desetogodišnjem mandatu predsjednik Mesić u dogovoru s protokolom drugim predsjednicima poklonio je više od trideset mojih slika. S nekih njegovih putovanja, na koja bih se i ja ušuljao, ima dosta anegdota. Na jednom od susreta s Putinom gospodin Mesić pohvalio mu se da će na poziv Muammara Gaddafija uskoro posjetiti Libiju. Čim je Putin čuo da Mesić ide u Libiju, rekao mu je: "Molim te, pitaj ga što je s dugom od 2,5 milijardi dolara još iz doba SSSR-a."

Jeste li išli s Mesićem u Libiju?

Nisam, imao sam druge obaveze. Međutim, prilikom putovanja, zbog poznavanja arapskog jezika, u delegaciji je bio tadašnji zagrebački imam Šefko Omerbašić. Pita predsjednik imama u avionu: "Znaš li ti Mirsada Pipića?" "Znam ih svu trojicu. Bio sam na dženazi (pokopu) i ocu i materi." "Pa kakav je taj Mirsad?" pita ga Mesić. "Sva trojica su pristojna." "Ma kakav je on?" "Fin, samo mi ga nema u džamiji." Nekoliko dana kasnije ja ujutro u kuhinji s gospođom Milkom pijem kavu, predsjednik otvara vrata, evo ga za obrvama, poslije "dobro jutro" prvo što kaže: "Šefko mi se žali, nema te u džamiji. Zašto ne ideš u džamiju?" "Kad ti budeš išao u crkvu, ja ću spavati u džamiji."

Vaši su bili religiozni, a vi niste?

Ne znamo ima li svemir kraj, granicu svojih mogućnosti, ali znamo da smo ispali iz njegova velikog srca. Trebali bismo to cijeniti, jer smo život dobili zabadava i njegovoj kćeri prirodi s kojom živimo, koliko i sami sebi smo odgovorni. Darwin je nastojao dokazati da ona (priroda) objašnjava samu sebe snagom svog postojanja. Obrazovanje je jedini put koji vodi stvarnosti, čvrstoj kao stijena, jedini vodič u budućnost. Znanost ima ključ za svaka vrata koja se mogu ispriječiti napretku čovječanstva. Isus Krist, veličanstveni sanjar, jednima je utočište, drugima kamen spoticanja.

Naš današnji razum još uvijek nije sposoban prodrijeti u misterije života, a kamoli u Božje misterije. Religija je opijum naroda! Ako Bog svoje istine otkriva iskrenom vjerniku i ako je ta istina fanatizam, takva religija je preskupa, iskreno rečeno praćena gubitkom zdravog razuma. A kako možeš iskreno moliti ako nisi siguran da Bog postoji? U našoj Bosni i Hercegovini u religioznim nadmetanjima političkih lidera narod svoju ljubav nema kome pokloniti. Vjeru vuče za sobom, umjesto da ide za njezinim moralnim načelima. Još jednom bih, poput papagaja, kazao: obrazovanje je lice naroda. U dječicu, budućnost čovječanstva, čim stanu na noge, treba upjevati da je učenje jednako prirodno i ugodno kao i disanje.

Na "divanu" s kuvajtskim moćnicima uoči izložbe
Foto: privatni album

A je li predsjednik Masić uspio nagovoriti Gaddafija da vrati dug Rusiji?

Ma kakvi. Znate da je Gaddafi bio mudar i lukav, a takav je odgovor dao i Mesiću kada mu je prenio Putinovu poruku: "Pa ja nisam dužan Putinu i današnjoj Rusiji. Čim se svih petnaest država ponovno vrati u SSSR, vraćam dug."

Koliko ste slika poklonili Mesiću?

Kod njih u stanu visjele su moje tri slike, poklonjene prije njegova predsjednikovanja. Ali jedno jutro ću Mesiću: "Preksutra idem u Moskvu, Putinu je rođendan. Daj mi jednu za njega, naslikat ću ti ljepšu." Kada sam službeno poklanjao sliku Krašnjevskom, supruga poljskog predsjednika htjela je upoznati slikara i kupiti još jednu njegovu sliku. Sa zida familije Mesić ode i druga. Kada sam odnosio treću, pogledavajući crni otisak od rame, Mesić me upita: "Koliko ćeš nam platiti što smo ti čuvali slike?"

U deset godina iz Ureda predsjednika nitko se nije sjetio pitati treba li Pipiću platiti makar boje i rame. "To je dobro", komentirao je predsjednik, "i tako te osim generala Petra Stipetića gore nitko ne voli." Posebno me nije simpatizirao gospodin Tomislav Jakić koji je bio ljubomoran na moje prijateljske veze s Rusijom, Armenijom, Kazahstanom i njihovim predsjednicima. Jednom sam iz Armenije našem predsjedniku donio poklon za njegov sedamdeseti rođendan i pozivno pismo od tadašnjeg predsjednika Serzha Sarkisyana. Banuo ja u vikendicu s pismom, sandukom vina i sandukom armenskog konjaka, poput vina starog sedamdeset godina. Na svakoj boci specijalna naljepnica s fotografijom našeg predsjednika. Otvaram sanduke pod nogama nam i pitam: "Koliko ćeš meni dati boca?" "Uzmi po jednu iz svakog sanduka." "Malo je, predsjedniče. Prvo, niste očekivali ovakve poklone. Osim toga, platio sam overweight i jedva su me pustili na našoj carini." "Samo po jednu, imam obaveza." "A da sam kojim slučajem donio dva sanduka vina i dva konjaka, biste li mi dali po sanduk?" "Kako ne bih!" "E, toliko sam i donio. A uzet ću i ove dvije koje mi velikodušno poklanjate. Imam i ja obaveza."

Koje su vam izložbe najdraže?

Sve! I ona u Nici, kada mi je na otvorenje skoro došao Dalí. Pamtim i svoju izložbu u galeriji Mona Lisa u Parisu. Na otvorenje je Ivo Pogorelić došao s Pierreom Cardinom koji nas je isto već počastio večerom u Maximu. I njemu sam poklonio sliku. I moja izložba u Kuvajtu, na kojoj sam imao prodao svih 75 slika, uz dva koncerta Ive Pogorelića poslije rata bila je doprinos kupnji nove opreme za bolnicu Koševo u Sarajevu. Tamo, i kasnije u Londonu, družili smo se s kuvajtskom princezom šeikom Hisom.

Radio sam, doduše nerado, jer nisam portretist, i portret kuvajtskog emira. On je inače sin očeve miljenice, od svih njegovih šezdesetak žena koje je službeno imao, najdraže, prekrasne crnopute Somalke. I sam je crnoput. Kaže on meni kad sam donio portret: "Zašto si me nacrtao svjetlijeg nego što jesam?" Sami nas dvojica. On sjedi na minderu, a ja stojim. Odgovaram: "Vaše veličanstvo, to iz vas svijetli vaša dobrota. Vi ste sunce vašeg naroda." On okreće očima, pa kaže: "Sjedi, jesi za kavu?"

S predsjednikom Armenije Armenom Sargsyanom dogovorio je dolazak Mesića u tu zemlju
Foto: privatni album

Poseban ste odnos imali s hollywoodskim zvijezdama, glumcima, redateljima....

Da, bio sam jako dobar sa svima njima. Posebno tu moram spomenuti Orsona Wellesa, kome sam i prije i poslije Olimpijade u Moskvi donosio najprestižnije kubanske cigare Partagas, Koronu, Romeo i Julia, koje su tamo bile bagatelno jeftine, a u Americi je u to vrijeme sve kubansko bilo nedohvatljivo. On mi je po svojoj prekrasnoj Oji Kodar jednom prilikom poslao ogromnu crnu košulju. Davno je to bilo, ne znam gdje mi je.

Bili ste u prijateljskim odnosima i s britanskim glumcem Stevenom Berkoffom koji je u filmu "Rambo 3" glumio zapovjednika ruske vojske?

Sa Stevenom Berkoffom upoznao sam se u kući Ive Pogorelića pored Londona! Prekrasan je to čovjek. Želio mi je napraviti izložbu u Londonu, ali nisam stigao zbog pripreme izložbe u Kuvajtu.

Znate li gdje su vam sve završile kolekcije?

Za nekoliko kolekcija znam kod koga su. Mojih desetak slika visi u Muzeju suvremene umjetnosti u Moskvi. Zbirku od tridesetak mojih slika u svom uredu ima Ara Aršavirovič Abramian, predsjednik Armenaca Rusije, vrlo blizak mnogim svjetskim facama. Ima deset odlikovanja, među ostalim i francuske Legije časti. Ni za jednu sliku od njega nisam dobio ni dolar. Ja bih se najavio, on bi me, kako i priliči pravom Armencu, dočekao raširenih ruku, otvorio svoje gostoljubivo srce, posjeo na stolicu preko puta sebe. Na stolu su već bile tri kutije s prstenom, naušnicama i ogrlicom s briljantima. "Što ćeš izabrati?" upitao je on. "Velika je slika", kažem pokazujući je: "Hoću to sve i još jedan prsten. Primijetio sam da moja Višnja ima mnogo prstiju." "Ti nisi normalan!" "Ara, nemoj se ponašati kao Bosanac, budi Armenac! Znaš li kakva je bila presuda kada su se sudili Armenac i Gruzijac?" "Ne znam", on će. "Sudac dobio deset godina!" "Pusti sud, ovdje sam ja sudac!" "OK", kažem odlazeći s velikom slikom prema vratima. Kod izlaza me sustiže netko zadihan. "Zove vas Ara Aršavirovič!"

Poslije nekoliko godina donosim ja dvadeset i nešto slika, a na stolu opet kamenčići, većinom u bijelom zlatu. I započinjem ja s predstavom. "Ara, kako to da ti imaš toliko mojih slika, a moja Višnja, kad sav tvoj nakit stavi na sebe, u najtamnijoj noći ne treba paliti svjetlo, što ja imam od toga?" "Umjetnik mora biti siromašan!" odgovorio je Ara.

S predsjednikom Mesićem bili ste u posjetu Sjevernoj Koreji?

Bili smo u Pyongyangu i oko njega deset dana. To je siromašna, zaključana zemlja u koju smo ušli sa specijalnim vizama na komadu papira, donesenim dva sata prije polijetanja aviona iz Moskve za Peking, a potom za Pyongyang. Naša delegacija od osam ljudi, zajedno s Mesićem i mojom malenkosti, primljena je poluslužbeno, ljudski toplo. Ugostili su nas onim čim su mogli i što su imali. Pamtim njihov kupus kimchi, koji spremaju na 365 načina, odnosno svaki dan drugačije. Pamtim i da se u cijeloj zemlji, pa tako i u našoj skromnoj rezidenciji, koja bi odgovarala hotelu s tri zvjezdice, u deset sati navečer gasi svjetlo i da u pet sati ujutro ulicama prolazi kombi s velikim zvučnikom na krovu iz kojeg pjeva: "Ustanite, narode, pobjeda nas zove." Pamtim da sam jednom upravo vjenčanom paru prišao da se s njima slikam i tom prilikom sam mladoženji neprimjetno stavio 50 dolara u džep. I danas mi je žao što nisam barem 100 dolara. Osim poslovnih sastanaka, obilazili smo mauzoleje s mumijama djeda i oca današnjeg predsjednika, s kojim se nismo sreli, ali mu je nemam pojma tko trebao uručiti moju sliku. Kada smo se vratili u Peking, u naš hotel, iz kojeg smo krenuli u Pnom Pen, bilo je olakšanje. Njegovih sedam zvjezdica zatitralo nam je u raspoloženju i raskoši, koje tamo ni jednog momenta nismo mogli osjetiti.

Nedavno ste objavili i knjigu "Nekoliko ljubavi u Bosni", o čemu se tu radi?

"Nekoliko ljubavi u Bosni" zaista je samo nekoliko ljubavi u mojoj razjedinjenoj Bosni i Hercegovini. U njoj je najmoćnija ljubav velikog, izuzetno obrazovanog Srbina Rade prema svemu što ga okružuje, a prije svega prirodi, s kojom u dogovoru liječi ljude od neizlječivih bolesti. U njoj je i ljubav prema Mirsadu, sinu Ramiza, koji mu je dva puta spasio život. U knjizi diše ljubav i ljudi iz dva sela nadomak Sarajeva koje ne dijeli, nego spaja most suživota.

Zašto je na koricama i s prednje strane i sa stražnje strane ribica?

Da bi nekoga ili nešto iskreno volio, ne moraš znati ni govoriti. Snaga ljubavi je u djelima. Nekoliko iskrenih ljubavi u Bosni je simbolično u poljupcu ribica.

Komentara 1

Avatar rubinet
rubinet
23:03 26.07.2023.

Ovaj zanimljivi čovjek spomenuo je svoje prijatelje. Popis je dug i čudan. Pa ne možeš sa svima njima biti prijatelj. Jednostavno ne idu skupa.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?