Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 53
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
INTERVJU SA ZRINKOM MALUS

'U Ladu je kao u vojsci, nakon umirovljenja nedostajali su mi treninzi pa sam se bacila na – boks'

Zagreb: Zrinka Malus, umirovljena plesačica Lada
Foto: Igor Soban/PIXSELL
1/8
26.03.2024.
u 12:37

Zrinka Malus je u Ladu kao pjevačica i plesačica provela 32 godine, a za to vrijeme obišla je gotovo cijeli svijet. Ovo je njezina životna priča

Eeeeeee, da je meni tako. Da, baš ovu reakciju, u to smo sasvim sigurni, pobudit će i izazvati priča o ovoj našoj sugovornici. Dok smo s njom razgovarali, priznajemo, i sami smo bili malo zavidni. Evo zašto. Kreće se čilo, gipko, poletno, nekako lakonogo. Vitka je. Lijepo, skladno građena. Lice joj razdragano, radosno, nasmijano. Glas zvonak i ugodan. Pogled vedar, otvoren, iskren. Sva nekako sjaji i zrači opuštenošću i smirenošću.

A dok govori i pritom gestikulira, ipak osjećate da je u duši još uvijek onaj neki razigrani zvrk koji će svaku situaciju učiniti vedrom ili još vedrijom. I da ima toliko energije, volje i znatiželje da se sve to suptilno prelijeva i na one koji su joj u blizini. Pa da otkrijemo – riječ je o članici, plesačici i pjevačici Lada, koja je nakon 32 godine provedene u našem čuvenom folklornom ansamblu koji za svagda čuva onaj prštavi, šaroliki i milozvučni dio etnografskog blaga naše zemlje, 31. prosinca prošle godine otišla u mirovinu.

U dobi od 52 godine. I tako se toga dana prije dva i pol mjeseca u njenu životu dogodiše dvije važne promjene. Zapravo, tri. Promijenila je status, od vrsne i iskusne zaposlenice postade mlada umirovljenica. Promijenila je i frizuru. Drastično. Baš drastično. Uz to, umjesto plesanja – sad boksa. Ona je - Zrinka Malus.

POVEZANI ČLANCI:

 

Iako smo u uvodu krenuli od kraja, sad ćemo se vratiti na početak, kako je uostalom i tekao naš razgovor. S pitanjem odakle našoj sugovornici sklonost prema plesanju, pjevanju i folkloru te kako je došlo do toga da je svoj radni vijek počela i završila upravo u Ladu.

– Potječem iz malog mjesta, sela u Podravini koje se zove Molve. A otamo dolazi i veliki etnolog, poznavatelj naše baštine i veliki gospodin, dr. Ivan Ivančan. On me vidio kako još kao klinka nastupam u seoskom folkloru. Čuo me tada i kako pjevam jer u crkvi pjevam od svoje šeste godine. A kako su Molve malo selo i svi se znaju, rekao mi je da je već i prije bio čuo za mene. I onda me pitao: "Mala, kaj ti misliš poslije osnovne škole?" Kad sam mu rekla da ne znam, odmah je nastavio: "A bi li ti plesala?" Ja sam mu isti tren uzvratila: "Bih!", iako ga nisam ni pitala gdje bih ja to plesala. On je zatim samo kazao: "U redu. Najprije ideš u školu, a onda ćeš doći kod mene "za istač" plesati u Lado". Ja tada uopće nisam imala pojma što je Lado i gdje ću ja to danas-sutra završiti. Tako sam završila plesnu, odnosno baletnu školu na zagrebačkom Ilirskom trgu. Ta je škola imala i odjel za folklor koji je vodio Ivan Dabac, moj profesor, divan i drag čovjek, također bivši Ladov plesač. I nije se dogodilo da sam nakon završetka te škole odmah dobila posao u Ladu, već sam amaterski najprije plesala i pjevala u folklornom ansamblu "Joža Vlahović". A onda sam jednog dana čula da Lado ima audiciju i rekla sam si – pa hajmo. Prvi put nisam uspjela proći, ali sam zato prošla na drugoj audiciji i moj put s Ladom počeo je 2. studenoga 1991. I evo, završio je sad 31. prosinca 2023. To je moja plesna i pjevačka karijera, 32 godine – prisjetila se Zrinka svojih dana djetinjstva kada ju je još kao malu raspjevanu i rasplesanu djevojčicu uočio naš legendarni etnografski velikan koji je na kraju i zaslužan što je školovanje nastavila upravo ondje i onako kako bi je ta plesna staza kojom je kročila dovela u Lado, gdje je s tek navršenih 20 godina postala stalna članica ansambla.

Naravno, to da netko pleše i pjeva te mu tako prođe cijeli radni vijek pa plešući, pjevajući i putujući zaradi mirovinu zvuči sjajno. Idilično. No, ima to i svoju drugu stranu. Ne tamnu, ali vrlo zahtjevnu i napornu.

– Upravo tako. Kada ste mladi, nije vam toliko važno da vodite brigu o sebi, svom tijelu, zdravlju. Ali kada uđete u Lado, to vam je kao da ste ušli u mini vojsku. Morate se savjesno pridržavati nekih pravila. Primjerice, da na sebi radite stalno i aktivno. U Ladu je točno određeno vrijeme kada su kondicijski treninzi, a oni su svakodnevni. K tome, morate naučiti i to kako da se u svemu brinete o sebi, o svojim nošnjama kada ih zadužite, o svojim frizurama, o svojoj šminki jer mi se sami i odijevamo, i šminkamo, i pravimo si frizure. O svemu tome nema nikakva tečaja nego na početku gledate kako stariji i iskusniji kolege i kolegice to rade. Učite od njih. Oni i sami nude pomoć, pitaju treba li štogod pokazati, pomoći. I nakon što dva-tri puta sve napravite uz nečiju pomoć, uspijete sve svladati. Među ostalim i zato što je sve to svima nama srcu drago. Treba biti brz, precizan i onda na sceni dati sve od sebe. Kada sve to gledate kao cjelinu, shvatite da ste vi u svemu tome mali vojnik koji voli rad i red jer bi bez toga na sceni bio kaos. I zato na kraju dobijete plesnu i pjevačku mini vojsku koja vam na sceni iznese i da svoje srce. Taj naš rad jest težak, jer niste baš uvijek raspoloženi za pjesmu i ples, no publika to ne smije ni vidjeti, ni čuti, ni osjetiti. A da bi na sceni sve uvijek bilo u najboljem izdanju, za to su potrebne probe, vježbe. Svakodnevne. Naš radni dan traje od 9 do 14 sati. Od 9 do 10 sati su kondicijski treninzi koje vode stručnjaci, kineziolozi i kineziologinje. Posljednjih nekoliko godina s nama je radila Tamara Despot. Nakon tih treninga slijedi plesni dio, obnavljanje koreografija ili vježbanje novih. A ako nas čeka nastup, što je zapravo stalno, onda se do u tančine prolazi cijeli program nastupa kako bi na kraju sve bilo savršeno. Kako se uvijek može dogoditi da se netko razboli ili jednostavno iz nekog iznenadnog razloga ne može nastupiti, uvijek postoje i rezerve, tako da svi moraju biti spremni. Te kondicijske treninge i plesne vježbe radimo u Ladovoj dvorani koja se nalazi u našoj zgradi iza Akademije dramske umjetnosti. I za nas se osmišljavaju posebni programi i posebne vježbe pa mi zapravo imamo kondicijske treninge kao vrhunski sportaši i marinci. Na treningu umreš, ali onda ne umreš na koncertu na kojem zaredom otplešeš šest-sedam koreografija između kojih imaš samo četiri, pet ili šest minuta vremena da se presvučeš, preobuješ, promijeniš oglavlje ili frizuru. Naravno, s iskustvom sve to ide bolje i brže, a onda dođe i trenutak da si se toliko uvježbao da u tim kratkim pauzama između koreografija uspiješ popiti i kavu – pojasnila je Zrinka kakav režim stoji iza plesnog umijeća svih onih koji čine Ladovo kolo.

Je li ikada zbrojila koliko je koreografija morala naučiti i uvježbati u te protekle 32 godine, pitamo je.

– Hm, nisam to baš zbrajala, ali bilo ih je više od 50. Morate naučiti plesove iz cijele Hrvatske, iz svih naših regija. A kod nas ne samo da svaka regija nego i svako selo ima po nekoliko plesova. Kada smo bili na turneji u Japanu, publika je padala u nesvijest jer tamo nisu mogli vjerovati koliko je naša plesna baština bogata. Kada su vidjeli koliko je naša zemlja na karti mala, stalno su nas iznova u čudu pitali: "Pa zar je i taj ples iz vaše zemlje?" I tako svako malo. Nisu mogli vjerovati koliko etnološko plesno i pjevačko bogatstvo ima jedna tako mala zemlja – kazala nam je naša sugovornica koja nam je potom objasnila i što to znači zadužiti ne samo jednu nošnju, nego više njih, sve one u kojima nastupaš.

POVEZANI ČLANCI:

 

 

– Kada imamo plesne koncerte, naše garderobijerke imaju popis tko od nas što pleše pa one svakome od nas pripreme sve kostime, odnosno nošnje koje će nam trebati za nastupe. To onda stoji na našim policama. Ako pak idemo na putovanja i turneje, po dvoje od nas ima zajednički veliki limeni sanduk u kojem su složene sve nošnje za nastupe. Katkad te sanduke jedva zatvorimo koliko u njima zna biti stvari. Nekad je tu sedam kompleta. U taj sanduk moramo sve složiti tako da ide po redu pa da se, i u slučaju najveće žurbe, možemo što brže odjenuti. Recimo, oplećak, haljina, pregača pa pojas, sve mora biti složeno tim redom da bismo brzo mogli biti odjeveni i spremni. Naravno, ako se bilo što na bilo kojem dijelu nošnje ošteti, potrga ili razdere, to moramo dati na popravak garderobijerkama. Prije svakog koncerta moramo sve pregledati, vidjeti je li sve očišćeno, je li što za peglanje, jer na scenu moramo izaći uredni, čisti, besprijekorni – otkrila nam je Zrinka što sve stoji u pozadini živopisnih nastupa koji nama, publici, izgledaju kao bajkovita glazbena slikovnica od koje uvijek ostanemo zadivljeni pa se s Ladovih nastupa kući vraćamo nekako zaneseni. Nerijetko i do suza ganuti.

Zagreb: Zrinka Malus, umirovljena plesačica Lada
1/8

A osim sve te divote i raskoši nošnja koje na nastupima promiču i vrte se ispred gledatelja, ono što je baš karakteristično i upečatljivo za ženske članice ansambla jest – žarko crveni ruž za usne. Jesu li morale sve imati isti ili svaka ima neku svoju nijansu?

– Ne, nemamo sve isti ruž jer nekome, ovisno o tenu, odgovaraju topliji, a nekome hladniji tonovi. Ali sve moramo imati taj žarkiji, otvoreniji crveni ton. I sve moramo imati dulju kosu zbog uplitanja umetaka. Jer osim nošnje, svaka od nas zaduži i pletenice. Ja sam imala dugu kosu, ali kako bi se postigla voluminoznost frizure morala sam, kao i sve ostale cure, u svoju kosu uplitati još i umetke. Kada prije nastupa imamo vremena, onda si međusobno pomognemo pa jedna drugoj uplićemo umetke, ali najbolje je naučiti i to raditi sam. Znalo se događati da mi na vrijeme krenemo prema mjestu nastupa, ali se dogodi nešto, neka prometna nezgoda, pa se stvori gužva ili zastoj te dugo stojimo u koloni. Kako se ne bi kasnilo, mi se počnemo šminkati i slagati si frizure već u autobusu. S vremenom sam se toliko ispraksirala u svemu da sam se za 20 minuta mogla našminkati, uplitanjem složiti frizuru i kompletno se odjenuti u nošnju. Znači, sve to treba znati i moći napraviti sam jer ako čekaš nekoga – tko isto tako žuri jer je u istoj gužvi i strci kao i ti – da još i tebe uredi ili ti pomogne, to nije dobro ni za koga. Ni za tebe ni za drugu osobu. Zato mi sve znamo raditi sami. Svatko od nas, i muškarci i žene, bez iznimke – odala nam je ova vedra "ladarica" još neke male tajne i "štiklece" koji prethode veličanstvenim izvedbama na pozornici.

Potom nam je priznala da je jako zadovoljna i sretna što ju je Lado, uz sve što joj je dao, naučio i osobnoj tjelesnoj disciplini, održavanju kondicije, vježbanju. Ukratko, zdravom životu.

– Sad shvaćam da, premda sam u mirovini, moram nastaviti u tom ritmu. Evo, stopala mi se već spuštaju jer više nema plesnih cipelica. Pa sam si mislila – što bih mogla vježbati da ostanem u formi. I odlučila sam se za treniranje boksa. Mislim nabaviti i psića s kojim ću se šetati Maksimirom jer u blizini živim – Zrinkini su planovi od kojih je neke već i ostvarila.

A kad je već spomenula Maksimir, sjetili smo se da se članove i članice Lada za vrijeme korone znalo vidjeti kako treniraju i vježbaju na maksimirskim livadama, što je bila svojevrsna atrakcija za sve šetače koji su se u tim trenucima našli u blizini.

– Nama su to bili kao izleti. Dvaput tjedno smo trčali i vježbali u Maksimiru. A kada imate uniformiranu ekipu u kojoj svima na majicama piše Lado pa se oni još bacaju, skaču i trče po travi, ljudima to bude atraktivno. Pogotovo u ono turobno vrijeme kada je vladala epidemija – reče nam Zrinka dodajući da Lado sveukupno broji oko 70 članova i članica, uključujući i glazbenike.

POVEZANI ČLANCI:

 

Naravno, ne može ovaj razgovor proći da se nešto ne dozna i o putovanjima, turnejama. Zato je pitamo gdje je sve bila s Ladom.

– Joooooj, bilo bi lakše reći gdje nisam bila. Bili smo svugdje, osim u skandinavskim zemljama, što mi je žao. Najdulje turneje bile su ona američka 1992., trajala je 40 dana i bila je to moja prva turneja kao članice Lada, i ona u Japanu 2006., koja je također trajala 40 dana. To je bila najsavršenija turneja Lada zato što je bila tako savršeno složena. Tko god može, neka proba raditi s Japancima. To je bajka. Itinerar se radio i pripremao dvije godine i u detalj je dogovoreno sve. I sve je funkcioniralo savršeno. Imali smo dva autobusa, hoteli su bili takvi da mi je WC školjka pjevala. Japanci su kao ljudi s drugog planeta. A naši su koncerti izazivali opće oduševljenje i ovacije. Tražila se stalno karta više. Nakon koncerata publika je bila toliko oduševljena da je jedna gledateljica, starija gospođa, kazala: "Kad se rodim u idućem životu, ja ću biti Ladarica." Možete li čuti nešto ljepše i više od toga?! Da su barem sve turneje bile kao ta japanska, kada te netko tako cijeni i nagrađuje za tvoj posao te se drži svega što ste se dogovorili kao Božje zapovijedi. Tijekom nastupa između koreografija su se na videozidu prikazivale fotografije Ive Pervana, za što je bila zadužena japanska tehnička ekipa. I u jednom sam trenutku vidjela da japanski i naši šefovi nešto razgovaraju, a među njima skrušeno stoji jedan njihov tehničar. Poslije smo doznali da se taj čovjek došao ispričati da je njegovom pogreškom projekcija s tim fotografijama kasnila jednu sekundu i da se to više neće ponoviti. A nitko od nas to uopće nije bio primijetio. Poslije nam je bilo žao jer je taj čovjek zbog toga bio maknut iz ekipe i više ga nismo vidjeli. No i mi smo Japance iznenadili. Rečeno nam je da u autobusu uvijek budemo 15 minuta prije polaska. Kako su prije toga imali nekih težih neprilika s nekim slavnim orkestrom iz jedne od europskih zemalja, bili su malo skeptični i prema nama, ali nakon desetak dana turneje dođe nam šefica japanske ekipe u autobus i uzme mikrofon. Mi smo se već pitali što je sad, zar se nešto dogodilo, a ona se najprije nakloni jednoj pa drugoj strani autobusa, a onda svima, i na kraju reče: "Moram iznijeti svoje oduševljenje radom s vama jer ovakvu ekipu dosad nismo imali. Mi nikada ne kasnimo, ali vi ste još bolji od nas." Eto, tu se vidio taj vojni red i disciplina. Naučeni smo da se sve što je dogovoreno mora poštovati. Moram dodati još i to kako su posebno dirljivi bili i nastupi pred našim iseljenicima svuda u svijetu. I zaključno, stvar je u tome da ma gdje god mi nastupali, može to biti i u nekom najskromnijem okruženju, mi ćemo to izvesti kao da nastupamo na Broadwayu. Mi se dajemo maksimalno, a onda je takva i reakcija publike – s nekim zanosom i ponosom govorila je Zrinka Malus koja sve što govori prati živahnim gestama pa imate osjećaj da su slika i ton savršeno usklađeni. U sekundu. Onako, ladovski.

Kad je gledate i slušate tako punu energije, dođe vam i da je pitate kako joj je bilo pomiriti se s činjenicom da odlazi u mirovinu.

– Bio mi je to šok. No pomirila sam se s tim i sad idem prema nečem drugom, novom. Što se tiče Lada i folklora, naravno, nedostajat će mi scena jer to što ti publika pruži pljeskom nakon što pred njima pjevaš i plešeš, to se... Uh, evo, sad ću se rasplakati... Nema tog novca, ničega što se može mjeriti s tim pljeskom. To je najveća nagrada – govorila je Zrinka dok su joj se oči zacaklile, dodajući da je njezin posljednji službeni nastup s Ladom bio lani 30. studenoga u Austriji.

– Ali odem ja u Lado k svojima i sad, na kavu. Navratim na trač-partiju. Nedostaju mi i treninzi i zato sad idem na boks, da ostanem u formi. Još nisam otišla ni na jedan koncert Lada kao gledateljica. Tek se spremam na to. Trebat će to izdržati, biti s druge strane pozornice – priznaje Zrinka.

Morali smo je pitati još nešto. Cijeli je život, i zbog Lada, imala dugu, prirodno tamnu kosu, a pred nas je stigla s kratkom dječačkom frizurom. I plavom kosom. Doznali smo da joj je koji tjedan prije kosa bila čak intenzivne roze boje. Od odlaska u mirovinu, koliko joj je dana trebalo da odrežete svoju dugu kosu, zanimalo nas je.

– Uopće nisam čekala, odmah sam je odrezala. Službeno moj posljednji radni dan bio je 31. prosinca, a ja sam već dan prije otišla k svojoj frizerki i rekla: "Reži!" Lani u lipnju doznala sam da krajem godine idem u mirovinu i u tih pola godine dvaput sam sanjala da se idem šišati. I jedva sam to dočekala. I zato sam došla k svojoj frizerki i rekla: "Šišaj. Sve." Ona me začuđeno pitala: "Baš sve?"Ja sam samo ponovila: "Sve." Kosu sam poklonila vlasuljarkama kazališta Komedija jer znam da im to treba za njihov posao. K tome, one znaju i kolegice koje rade perike za žene oboljele od raka pa neka moja kosa posluži kome treba – otkrila nam je Zrinka koja je uz zagrebačko kazalište Komedija posebno vezana jer u njemu radi njezin suprug, poznati glumac Goran Malus.

POVEZANI ČLANCI:

 

I za kraj, na pitanje bi li sad rekla isto ono što i starija Japanka koju nam je spomenula – da bi, da se ponovno rodi, opet bila ladarica, odgovor smo naslućivali, a ona ga je odmah potvrdila ispalivši: "Bih, odmah."

Rastati se ipak nismo mogli a da ne doznamo postoji li u repertoaru Lada ples ili pjesma koji su joj ipak najdraži. Uslijedili su osmijeh, razdragan izraz lica i riječi:

– Naravno, to su Podravski svati. To je jedna zaista divna plesna koreografija. Songovi su dirljivi, glazba je atraktivna, a još je i moje.

FOTOGALERIJA Fitness trenerica podijelila 3 jednostavna koraka uz koje ćete smršaviti do ljeta

Zagreb: Zrinka Malus, umirovljena plesačica Lada
1/5

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije