Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Film

Osjećam prazninu jer u biografiji nemam film koji se bavi nekom od naših ključnih ratnih trauma

Redatelj Zrinko Ogresta novim je filmom "Plavi cvijet" požnjeo uspjeh na uglednom Moskovskom međunarodnom filmskom festivalu u travnju, a hrvatska se premijera očekuje na Pulskom filmskom festivalu ovog ljeta.
20. svibnja 2021. u 14:57 0 komentara 253 prikaza
Pogledajte galeriju 1/3

"Plavi cvijet”, novi film našeg cijenjenog redatelja Zrinka Ogreste, svoju je svjetsku premijeru doživio na prestižnom 43. Moskovskom međunarodnom filmskom festivalu u travnju. U Moskvi je oduševio kritičare i publiku koja ga je svojim ocjenama plasirala na visoko treće mjesto od čak četrnaest pomno probranih filmova iz cijelog svijeta. Hrvatska premijera očekuje nas pak na 68. Pulskom filmskom festivalu u srpnju, a u kinodistribuciju, ako sve pođe po epidemiološkom planu, kreće najesen. Glavna junakinja filma “Plavi cvijet” je Mirjana – tumači ju kazališna glumica Vanja Ćirić u svojoj prvoj filmskoj ulozi – sredovječna tajnica u zagrebačkoj tvornici konca. Film je dijelom temeljen, ili inspiriran, dramskim tekstom „Drama o Mirjani i ovima oko nje“ autora Ivora Martinića, a prema kojem je uprizorena i uspješna predstava Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Međutim, kaže nam Ogresta, scenarij koji potpisuje Martinić uz njegovu suradnju, posve je izvorno i originalno djelo – film je to o ženi, majci i kćeri, film koji nas tjera da dobro promotrimo sami sebe.

Ivana Giove Župa Naša politika je kao peronospora, na sve se proširila pa sada odlučuje i o kulturi

Vaš najnoviji film “Plavi cvijet” premijerno je prikazan na Moskovskom međunarodnom filmskom festivalu gdje je izvrsno primljen i od publike i od kritičara. Kako je došlo do toga da se svjetska premijera održi baš Moskvi?

Doslovce iznenada, manje od mjesec dana prije početka moskovskog festivala primili smo upit da im pošaljemo film na uvid. Nije prošlo puno nakon što smo to učinili i stigao je službeni poziv za sudjelovanje u glavnom natjecateljskom programu. Riječ je o jednom od desetak najvećih filmskih festivala na svijetu i jasno je da je takav poziv povlastica i da se bezuvjetno prihvaća. Činjenica što je poziv stigao takoreći u zadnji čas imala je i izvjesne negativne implikacije. Naime, zbog prekratkog roka do početka festivala nismo stigli ishoditi vize pa je naš film, uz samo još jedan od četrnaest u glavnom programu, na moskovskoj premijeri bio bez glavnih glumica i mene kao autora. To mi je silno žao. Prije svega zato što do sada nisam sudjelovao na moskovskom festivalu, ali i zbog toga što je nakon desetak mjeseci izostanka bilo kakve velike svjetske kulturne priredbe koja se održava uživo, ova moskovska bila prva. Ljubazni predstavnici našega veleposlanstva u Moskvi nazočili su premijeri i prenijeli mi kako je svih tisuću epidemiološki dostupnih mjesta u dvorani od više od 1500 mjesta bilo ispunjeno i da je film izvrsno prihvaćen. To smo osjetili i na vrlo toploj konferenciji za medije koje smo glavne glumice, Vanja Ćirić i Anja Šovagović-Despot, i ja odradili online. Sad nas čeka hrvatska premijera na pulskom festivalu sredinom srpnja, ali i još neki inozemni pozivi koji su prirodna posljedica dobrog nastupa na A festivalu kakav je moskovski. Nakon toga, u rujnu, nadam se i kinodistribuciji. Ako prilike dopuste.

Koliko vam znače te dobre ocjene i pohvale, pogotovo kad su u pitanju strana publika i strani filmaši?

Prirodno je da me osobito raduje tako dobar prijam moskovske publike. Njihova ocjena 4,49 i treće mjesto prema njihovu glasanju na tako velikom i izbirljivom festivalu rijetki su trenuci, osobito za mene za kojega se zna vezati mišljenje kako su mi filmovi bliskiji onoj filmski istančanijoj publici. Ako je suditi prema Moskvi, i kritika i publika bili su suglasni u ocjenama filma.

“Plavi cvijet” dijelom je temeljen na djelu Ivora Martinića “Drama o Mirjani i ovima oko nje”, a Martinić je radio i na scenariju filma. Kako vam je taj tekst došao u ruke? Koliko se film pak razlikuje od predstave?

Dok sam radio na jednom sasvim drugom scenariju i ostavio ga da malo „odleži“ prije no što s kolegom Živoradom Tomićem nastavim prema završnoj ruci teksta, sasvim usputno javio mi se Ivor sa zamolbom da pročitam njegov scenarij koji je prošao na HAVC-ovu natječaju za razvoj scenarija. Bio je to scenarij koji se naslanjao na motive njegova dramskog teksta „Drama o Mirjani i ovima oko nje“. Scenarij je, međutim, bio posve izvorno, originalno djelo koje je malo toga dijelilo s dramom, rekao bih tek imena središnjih lica i široko poimanu temu. Scenarij me ljudski dirnuo. Bio je baš nekako lijep, nenametljiv, nepretenciozan. Iskren. Usto, prethodno nisam vidio kazališnu predstavu i nisam bio opterećen njezinom izvedbom. Prepoznao sam se u scenariju i ljudski i svjetonazorno i isti čas sam ga poželio režirati. Samostalno sam prionuo u doradu teksta, postavio sam ga u nešto drukčiji scenski okvir od onoga u Ivorovu scenariju, doradio neke likove, neke i dokinuo i nakon što je tekst prošao na HAVC-ovu javnom pozivu za proizvodnju, vrlo se brzo dao u realizaciju. Osjećam kako mi je trebao baš jedan takav film, naoko jednostavan, koji nas upućuje na temeljne sadržaje i vrijednosti života, koji ne mudruje već prepoznaje, osjeća i, čini mi se, upućuje i podsjeća na ono doista bitno u našim životima.

 | Autor :

Dok je film još bio u početnim fazama, kao naslov se navodio “Ljudi ne mogu letjeti” – kako je došlo do promjene?

Ivorov scenarij nosio je jednostavan radni naslov „Mirjana“. Nakon moje dorade nametnuo mi se naslov „Ljudi ne mogu letjeti“, to je bila replika jedne od junakinja filma. Na koncu, kad se film približio svršetku montaže, učinilo mi se da je taj naslov pomalo tezičan, da nastoji nešto naglasiti, sugerirati, a što filmu zapravo nije potrebno. Osim toga, malo je i vukao na naslov čuvenog filma Dušana Makavejeva „Čovjek nije tica“ iz 1965. Na koncu se nekako „sam“ pojavio naslov – Plavi cvijet ... Što i zašto bit će, nadam se, jasno kad se vidi film.

Film se bavi životom Mirjane, sredovječne službenice u zagrebačkoj tvornici konca. I neki drugi bi se vaši filmovi dali okarakterizirati kao “slice of life”, odnosno, kao da prikazuju isječke stvarnosti i života sasvim običnih ljudi. Što vas privlači baš takvom umjetničkom izričaju?

Prepoznajem se u takvim ljudima, jednostavnim i složenim u isto vrijeme, mogu se suživjeti s njihovim bolima, radostima, mukama... Čini mi se da zazirem od svega što strši i taj mi je ljudski „čušpajz“ najprivlačniji, metaforički rečeno bogat je bojama, oblicima, mirisima. Brojnim je stvaraocima takav svijet čest izvor nadahnuća. Djela na koncu potvrde je li i iskren ili samo hinjen.

U glavnoj ulozi našla se glumica Vanja Ćirić – ako se ne varam to je njezina prva filmska uloga u podužoj kazališnoj karijeri. Kako ste odabrali baš nju?

Vanja je prije svega vrsna glumica, darovita, precizna. Glumica koja ne afektira, koja se zna suživjeti s likom koji tumači, kojoj ne trebaju pomagala da bi bila autentična. Istodobno nije sklona ikakvoj mistifikaciji svog posla ili umjetničkog posla uopće. Izrazito je poštujem kao osobu, ničim ne skreće pozornost na sebe, skromna je, zazire od medijskog prenemaganja. Treba je zapravo znati prepoznati i uočiti kao glumicu i zahvalan sam što mi je darovana takva sposobnost.

Više od godinu dana prošlo je od početka pandemije koronavirusa – kultura je među najpogođenijim sektorima, filmska industrija propatila je sa zatvorenim kinima, zaustavljenim snimanjima… Što mislite, kakvi će biti dugoročni utjecaji pandemije na svjetski film?

Ozbiljno strahujem od posljedica svega ovoga što nas je snašlo. I kao stvaralac i kao čovjek. Znam da nije osobito pametno to govoriti, ali mislim kako se trebalo mudrije boriti s ovom pošasti, mudrije na globalnom planu, ne na način da se istrebljivanjem pandemije istrebljuje i život uopće. Posve suosjećam s onima koji su izgubili najdraže tijekom ovoga zla, ali strahujem da bi nakon svega posljedice mogle biti i gore od zla samoga. Posve mi je neprihvatljivo stvaranje nekog „novog normalnog“, jezovita mi je ta složenica, čudim se da bi je itko dobrohotan tek tako pustio u javnost i javni govor. Zašto se jednostavno nije moglo govoriti o izvanrednom stanju koje to doista i jest već se takvo stanje nastojalo nazvati – normalnim. Kako može biti normalno kad je po svemu nenormalno.

Cătălin tolontan Za spas demokracije od najveće su važnosti mediji koje države ne smiju prepustiti golim tržištima

Kako je na vas osobno, a i poslovno, utjecala ta “nova normalnost”?

Čini mi se da sam prethodnim odgovorom rekao sve. Pristanem li na koncu na ovakvo „normalno“, to će značiti samo jedno – da sam prestao biti normalan. Možda će netko tko me poznaje reći kako ni do sada nisam bio osobito normalan, ali tvrdim kako sam onda bio samo – normalno nenormalan… (smijeh)

Posljednjih godina hrvatska kinematografija se zahuktava – priča se o izgradnji filmskog studija, ostvarujemo sve bolje rezultate na međunarodnim festivalima… Kako vi, kroz svoju dugogodišnju karijeru gledate na razvoj hrvatske filmske industrije? Koji su najveći izazovi filma u zemlji malog produkcijskog kapaciteta kao što je Hrvatska?

Ja sam prije svega autor i čini mi se da bih trebao govoriti kao autor. Za hrvatske filmske strategije sigurno ima pozvanijih od mene. Međutim, budu li hrvatski filmski stvaraoci punom posvećenosti radili svoj posao napravit će i najvažniji korak za one koji kreiraju strategije.

Sve više svjetskih produkcija dolazi snimati u Hrvatsku – što mislite o takvom filmskom turizmu, kakve koristi od njega imamo?

Nedvojbeno višestruke i treba ih maksimalno poticati. Blagodat toga ne osjeća samo hrvatski film već i sama Hrvatska.

Profesor ste režije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i obrazujete nove generacije filmaša – kako ste se vi i vaši studenti snalazili s nastavom u pandemijsko vrijeme? Ako na mladima svijet ostaje, kakva je budućnost hrvatskog filmskog svijeta?

Kao i većina mojih kolegica i kolega cijeli sam zimski semestar nastavu izvodio izravno, „uživo“. Čini mi se da sam možda bio i posljednji od profesora s Odsjeka režije koji je na kraju prešao na neizravni oblik nastave. Mislim da zbog toga nekim studentima i nisam ostao u najboljoj uspomeni, naime bilo ih je koji su bili prilično uplašeni. Ispričavam im se zbog toga, ali dok je god postojala legalna mogućnost održavanje izravne nastave, ja sam to nastojao tako i činiti. Možda ću zazvučati iracionalno, ali redateljski poziv je neobično težak i složen, pretpostavlja od redatelja trajno čeličenje, prije svega duhovno, ali i fizičko. Snimanje filma izuzetan je psihofizički napor i redateljska kondicija ne događa se sama po sebi, već se stječe. Darovitih mladih ljudi ima, ali filmska režija nije poput pjesništva. Darovitost bi trebao biti temeljni preduvjet bavljenju ovim poslom, ali nije dovoljan. Redatelj ili redateljica se moraju nabildati širokom naobrazbom, organizacijskim vještinama, stvaralačkom i radnom disciplinom, sposobnošću animiranja i poticanja suradnika da gotovo istom posvećenosti kakva je i njihova ponekad i dvije-tri godine budu posvećeni sadržaju koji će se razviti u film.

zoran juranić Misija naših kazališta treba biti produciranje opera, pogotovo hrvatskih

U jednom ranijem intervjuu izjavili ste da biste bili presretni kada biste snimili film o nekom od događaja iz naše novije povijesti – kojem i zašto?

Svatko tko imalo ovu zemlju doživljava srcem, a bavi se stvaralaštvom, ne može ostati ravnodušan prema njezinoj povijesti, osobito ovoj nedavnoj. Snimio sam podosta dokumentaraca za vrijeme rata po hrvatskim bojišnicama, brojni moji igrani filmovi bave se posljedicama onoga što nas je snašlo devedesetih. Međutim, osjećam prazninu jer nemam u svojoj biografiji film koji se bavi nekom od ključnih trauma koje su nas obilježile za vrijeme rata. Ili barem označile sve one kojima je ova zemlja važna, koji je vole. U tom smislu nameće mi se drama i tragedija vukovarske bolnice kao sadržaj koji vapi za ozbiljnim filmom, kao sadržaj na koji zapravo ni jedna umjetnička disciplina nije još relevantno reagirala. Nema vrsnog romana, poeme, likovnog djela koji su na umjetnički moćan način interpretirali tu tragediju. Čini mi se kako je “Vukovarski requiem” skladatelja Davora Bobića možda jedino djelo koje umjetnički dostojanstveno svjedoči o tom događaju. Međutim, da bi se došlo da punokrvnog, kvalitetnog, dramski slojevitog i ni po čemu jeftinog scenarija na tu temu, trnovito je, beskrajno složeno i teško. Osjećam kako pojam „beskrajno“ nedovoljno precizno i snažno opisuje ono što želim reći. To može znati samo ozbiljan i predan stvaralac ma kojom se god umjetnosti bavio.

Radite li već na nekom novom projektu? Što možemo očekivati?

Da, i to vrlo intenzivno. Scenarij za film pod radnim naslovom „Na rijeci“, a koji sam pisao s kolegom Živoradom Tomićem, prošao je već dva razvojna ciklusa na javnim pozivima HAVC-a i sad je na onom završnom, proizvodnom. Riječ je o stvaralački delikatnom filmu koji će od mene tražiti osobitu redateljsku koncentraciju, nešto što se možda ni ne može osluhnuti samo na temelju scenarija. Za razliku od moja tri posljednja filma koja se bave ženama, ovaj u svom središtu ima muškarca.

morao se osvrnuti
Kakav peh! Dok je novinar izvještavao uživo s jezera, gledateljima pozornost privukao prizor u pozadini
Dacia Sandero Stepway
ROBUSTAN I SVESTRAN
Avanturistički duh plus dobar roštilj jednako dan za pamćenje
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.