Od svjetske premijere na festivalu Tribeca, na kojem je dobio nagradu Nora Ephron, preko regionalne premijere na Sarajevo Film Festivalu do recentnih nagrada u Jeruzalemu i Herceg Novom, dugometražni igrani film "Skejtanje nije za cure" (Skateboarding Is Not for Girls) privukao je iznimnu pozornost publike i kritike. Riječ je o autentičnoj, na trenutke duhovitoj, ali i vrlo borbenoj priči smještenoj u skopsko naselje Šuto Orizari, koja kroz vizuru nekoliko generacija Romkinja progovara o patrijarhatu, rano ugovorenim brakovima, obiteljskoj solidarnosti i rušenju društvenih tabua. U središtu priče tročlana je ženska obitelj koja, nakon što ih otac kukavički napusti, rješenje financijskih problema vidi u udaji starije kćeri. U pokušaju da spasi još maloljetnu sestru, mlađa kći kreće na natjecanje u skejtanju, čija bi glavna nagrada mogla pomoći svima.
Iza ovog uspješnog projekta stoji izniman autorski i glumački dvojac. Redateljica Dina Duma jedna je od najistaknutijih redateljica mlađe generacije makedonske kinematografije. Nakon što je njezin debitantski igrani film "Sestrinstvo" 2021. godine osvojio Posebnu nagradu žirija na festivalu u Karlovym Varyma u programu East of the West, svojim drugim dugometražnim ostvarenjem iznova potvrđuje istančan osjećaj za realističan prikaz mladosti, osjetljivih društvenih tema i ženske perspektive.
I dok je Dina na prvu pristojna, gotovo povučena, iako izrazito jasna i samosvjesna mlada žena, Simonida Selimović izdaleka plijeni pozornost onosvjetskom pojavom i prodornim, inteligentnim pogledom. Još snažniji dojam ostavlja njezina karijera, jer ova Romkinja, rođena u Srbiji, živi i radi u Austriji, svestrana je glumica, reperica i aktivistica koja se godinama putem kazališta i filma bori protiv rasizma te za jednaka prava romske zajednice. Suosnivačica je prvoga feminističkog profesionalnog romskog kazališta Romano Svato u Beču, a u filmu "Skejtanje nije za cure" tumači ulogu majke Esme.
Njihova suradnja stvorila je ostvarenje koje ne promatra romsku zajednicu "izvana" niti zapada u egzotizaciju, već je stvoreno u izravnom suoblikovanju i dijalogu s njom. A njihov uspjeh jest i uspjeh hrvatske kinematografije jer "Skejtanje nije za cure" koproducirala je Vanja Sremac uz podršku Hrvatskoga audiovizualnog centra.
Razgovor s Dinom Dumom i Simonidom Selimović vodili smo u Herceg Novom, neposredno nakon regionalne premijere u Sarajevu, samo nekoliko dana prije nego što su u svoj festivalski put upisale recentnu nagradu.
Za početak, ovaj je film ostvario zaista velik uspjeh – velik se buzz podignuo i u Sarajevu i prije njega, a i ovdje se dugo iščekivao. Kako je došlo do ideje za film i kako ste se vas dvije spojile?
Dina Duma: Na ovom sam filmu počela raditi, odnosno pisati scenarij, prije četiri godine. Inicijalna iskra i inspiracija bila je scena kojoj sam svjedočila dok sam se vozila uz obalu Vardara u Skoplju. Vidjela sam djevojku odjevenu u tradicionalne romske šalvare kako vozi skejtbord. Ta me slika izuzetno zaintrigirala i ostala je sa mnom. Nisam odmah sjela pisati scenarij, nego sam pustila da prođe neko vrijeme kako bih vidjela je li to zaista tema kojom se želim baviti.
Nakon nekog vremena pronašla sam svoj dnevnik iz srednje škole i gledala fotografije prijatelja. Vidjevši sliku jedne prijateljice, prisjetila sam se da je bila Romkinja te da je ostala trudna i udala se kada smo imale samo 13 godina. Nakon toga je više nikada nismo vidjele. Pokušala sam je pronaći na Facebooku, jer u to vrijeme nismo imale društvene mreže, ali shvatila sam da joj nema traga – doslovno je nestala. Razgovarala sam s drugim prijateljicama i nitko o njoj nije znao ništa.
Tada sam shvatila koliko je važno govoriti o maloljetničkim brakovima, praksi koja, nažalost, i dalje postoji na Balkanu, a o kojoj nitko ne govori. Pokušala sam pronaći statistike, ali one uopće ne postoje. Problem se do te mjere ignorira, iako se najveće romsko naselje u Europi, Šuto Orizari, nalazi svega 10 minuta od centra Skoplja. Dakle, nije negdje daleko, nego nam je pred nosom, a mi ga kao društvo uporno ignoriramo.
Tako je započela cijela potreba i uzbuđenje oko pisanja scenarija. Kasnije sam upoznala Simonidu. Pozvala sam je na audiciju, no to nije bio klasičan kasting. Došla je u Skoplje, provele smo tri dana zajedno i posvetile se razgovoru o scenariju. Simonida je imala prekrasne ideje o tomu kako oblikovati priču, što bi trebalo promijeniti ili prilagoditi. Bilo mi je iznimno važno čuti njezino mišljenje. Rekla mi je da, čak i ako ne dobije ulogu, želi da iskoristim te ideje za scenarij. Taj nam je susret bio ključan u procesu pisanja i presretna sam što smo se na kraju spojile i napravile ovaj film zajedno.
Simonida, vi ste u projekt unijeli mnogo vlastitog znanja, iskustva i umjetničkog doprinosa. Kako je taj proces tekao za vas? Kakav je bio osjećaj raditi na ovom filmu i jeste li osjećali odgovornost prema zajednici?
Simonida Selimović: Uvijek kada glumim lik romskog podrijetla, nastojim izbjeći stereotipe. Bilo je vrlo zanimljivo kako sam uopće došla do uloge – voditeljica kastinga pronašla me na društvenim mrežama i poslala mi poruku. Snimila sam e-audiciju i poslala joj video, a ona ga je pokazala Dini i pozvala me u Skoplje.
Susret s Dinom bio je divan. Bila je izuzetno otvorena za moje ideje o liku Esme i promišljanja o tome kako prikazati priču iz romske perspektive. Neke se stvari u zajednici događaju, ali ne želim da se stvori slika da svi Romi žive tako. U svijetu živi više od 20 milijuna Roma. U Šuto Orizariju mnogi nemaju ni osobne dokumente jer im ih država ne izdaje, zbog čega ne mogu ići u školu ili dobiti posao. Ono što se često naziva "tradicijom" zapravo nije tradicija, nego čisti patrijarhat i sustavno ponižavanje žena – mehanizam kojim se ženi oduzima moć. Odmalena se žene uči da moraju slušati muškarce, određuje im se kako se moraju ponašati i izgledati, dok se muškarce ne uči kako s poštovanjem pristupati ženama.
O tomu smo mnogo razgovarale: kako prikazati patrijarhat, ali i kako žene zajednički i feministički mogu pronaći rješenje. Također, film se bavi i sistemskom diskriminacijom – primjerice, lik koji tumačim je obrazovan, završila je školu za laboratorijsku tehničarku, ali ne može dobiti posao. Već sam naslov filma "Skateboarding is Not for Girls" sugerira kako se curama odmalena ograničava čime se smiju baviti i što smiju raditi u životu. Predivno mi je bilo vidjeti i koliko je mladoj glumačkoj ekipi, tim djevojčicama na setu, značilo to što su uvidjele da mogu same odlučivati o vlastitom životu.
Super je i taj generacijski moment u kojem najmlađa djevojčica kaže: "Ne, naći ću ja način da bude drugačije."
Simonida Selimović: Da, to je bilo predivno. One su me već od kastinga i proba počele zvati midej, što na romskom znači "moja majka". To im je ostalo i danas – kad mi pišu na Instagramu, i dalje sam im mama. Odmah sam osjetila duboku bliskost s njima. Nisam mogla ni zamisliti da će mi toliko prirasti srcu. Igrala sam već s djecom, ali nikada nisam ostvarila takav odnos. Slušale su me, a ja sam se na setu trudila biti im poput prave majke. Puno smo improvizirale – sigurno oko 80 posto – i shvatila sam da to sjajno funkcionira ako si potpuno prisutan u trenutku. Nije bilo patetike, stvorile smo puno povjerenje i otvorenost. Stvarno smo funkcionirale kao obitelj, uključujući glumicu koja igra tetku Ganimet, kao i Sanelu i cijelu ekipu. Svi ti mladi glumci pokazali su nevjerojatan talent i iskrenost.
Djevojčice u filmu zbilja su fenomenalne. Kako ste radile s njima? Jesu li znale sve detalje unaprijed, koliko ste im puštale spontanosti na setu?
Dina Duma: Kada radim na filmu, najvažnija stvar uvijek mi je kasting. Za ovaj smo film proveli čak godinu dana tražeći prave djevojke. Prvo smo pronašli Evkjar Abas, koja tumači Delu. Odmah smo se zaljubili u nju jer je privatno pravi buntovnik – stalno je u pokretu, nešto radi, razgovara sa svima i odmah odskače u masi. Trebalo nam je malo vremena da vidimo hoće li ovaj zadatak shvatiti ozbiljno jer prije nije imala nikakvog doticaja s filmom – nikada prije nije bila ni u kinu.
Nakon što smo odabrali nju, trebalo nam je dosta vremena da pronađemo lik Zare jer nam je trebala prava kemija između djevojaka. Jednog me dana Evkjar upitala smije li na audiciju dovesti svoju rođakinju Džefrinu. Čim smo ih vidjeli zajedno pred kamerom, bili smo oduševljeni. Energija među njima je već postojala i bio je to potpuno prirodan spoj koji je trebalo samo dalje graditi.
Što se tiče samog snimanja, djevojke nikada nisu pročitale scenarij. Bilo mi je iznimno važno zadržati njihovu prirodnost. Znale su priču i o čemu se radi, a ja sam ih vodila kroz svaku scenu. Bile smo otvorene za njihove ideje i reakcije te nam je bilo ključno poštovati njihove granice i osigurati da se ugodno osjećaju. Cijela ekipa i snimatelj morali su biti iznimno strpljivi i fleksibilni – nekad bi snimanje jedne scene trajalo dugo, a nekad vrlo kratko jer bismo morali brzo reagirati kamerom na ono što se spontano događalo pred nama. Mislim da je to bio velik izazov i za Simonidu, koja mi je neizmjerno pomogla. Kao profesionalnoj glumici nije joj bilo lako prepustiti kontrolu i prilagoditi se neprofesionalcima, ali bila je izuzetno otvorena i presretna sam konačnim rezultatom.
Na scenariju je, među ostalima, radila i Teona Strugar Mitevska. Obitelj Mitevski stoji iza niza međunarodno uspješnih filmova, od "Bog postoji, njeno ime je Petrunija" nagrađenog na Berlinaleu 2019., do recentne "Majke" s Noomi Rapace u glavnoj ulozi. Što je ona donijela priči?
Dina Duma: Teona se uključila u trenutku kada smo u dramaturškom smislu malo zapele sa scenarijem. Došla je u pravom trenutku i donijela divnu svježinu i novu perspektivu te nas pomaknula s mrtve točke. Na tome sam joj iznimno zahvalna. Prvi sam put radila i s njezinom sestrom Labinom Mitevskom, producenticom filma, i oduševljena sam time koliko je kreativna te koliko se emotivno i autorski uložila u razvoj scenarija, a poslije i u samu produkciju te rad s cijelom zajednicom i ekipom. Zbilja sam ponosna i sretna zbog te suradnje.
Koliko ste razgovarale o zamkama stereotipizacije? Čim se snima film o manjinskoj zajednici, bilo romskoj, kvir ili nekoj drugoj, film se često promatra isključivo kroz taj ključ. No čini se da je ovo jednako film i o makedonskom društvu, patrijarhatu i univerzalnim temama. Kako ste balansirale između izbjegavanja stereotipa i stvaranja autentične priče?
Dina Duma: Bilo mi je presudno ne napraviti film pun stereotipa. Dosadašnja prezentacija romske zajednice na filmu, posebice u ostvarenjima Emira Kusturice i nekih drugih redatelja, nanijela je veliku štetu, osobito stanovnicima Šuto Orizarija jer su mnogi od tih glumaca stizali upravo odande. Na samom sam početku svojim prijateljima Romima rekla: "Želim snimiti ovaj film, osjećam da to moram učiniti i želim to podijeliti s vama već sada, ali znajte da to neće biti stereotipan film i trebam vašu pomoć. Želim da to napravimo zajedno."
Shvatila sam da je ključan filmski jezik koji ćemo koristiti. Nismo htjeli nikakav magični realizam, nego čisti realizam. Nismo koristili ni tipičnu stereotipnu romsku glazbu, nego autorsku glazbu koju su, između ostalih, komponirali sjajni hrvatski skladatelji. Ta glazba striktno prati emotivno stanje likova i izbjegava bilo kakvu kulturnu aproprijaciju. Svima u ekipi – od kostimografa i scenografa do direktora fotografije i glumaca – bilo je jasno da radimo realističan film. Najvažnije od svega jest da je ovaj film nastao u suradnji s romskom zajednicom. Imali smo članove ekipe iz zajednice, stanovnici Šutke bili su statisti, glumica Sanela radila je i kao fikser na terenu, a načelnik općine Šuto Orizari pročitao je scenarij i podržao projekt. Cijela je Šutka u tom trenutku disala s filmom.
Jeste li imale priliku pokazati film zajednici?
Dina Duma: Još nismo, ali to nam je u planu i uskoro će se dogoditi.
Premijera na festivalu Tribeca u New Yorku prošla je sjajno, dobili ste i prestižnu nagradu koja nosi ime Nore Ephron. Kako publika s druge strane Oceana reagira na film i razumije li sve te nijanse?
Simonida Selimović: U Americi je publika reagirala odlično. Iako su im jezik i kontekst dalji nego nama na Balkanu, bili su oduševljeni. Mnogi su isticali kako im je ovo prvi put da imaju priliku ući u romsku zajednicu i vidjeti njihovu perspektivu iznutra, bez uljepšavanja i klišeja. Naravno, stranoj je publici ponekad teško objasniti da nismo svi isti, da nismo homogena skupina. Romi žive po cijelom svijetu i izuzetno su heterogeni. Odeš 50 kilometara dalje i naići ćeš na drugačiji dijalekt, drugačije običaje i tradiciju. No ono što je najljepše u vezi s ovim filmom jest to što on nije napravljen o Romima, nego s Romima. Tako bi se trebalo pristupati svim projektima koji se bave osjetljivim temama.
Postoji li bojazan, kada si pripadnik manjine, da te u filmskoj industriji guraju isključivo u uloge koje se tiču te manjine? Kako se nosite s time?
Simonida Selimović: To je izuzetno teško. U prvim godinama glumačke karijere nisam ni govorila da sam Romkinja. Znam mnoge glumce i glumice koji to i dalje skrivaju jer smatraju da još nije vrijeme i da su predrasude prevelike. Kada redatelji znaju da sam Romkinja, često mi nude isključivo takve uloge. Želim da se to promijeni. Svojim radom i u razgovorima s redateljima nastojim mijenjati te obrasce, ali borba sa stereotipima i dalje traje.
Dina, vi ste mlada redateljica iz Makedonije s dva iznimno uspješna dugometražna filma koji se bave odrastanjem i ženskom perspektivom. Stvara li to pritisak ili očekivanja za iduće projekte?
Dina Duma: Iskreno, ne razmišljam puno o tomu što se od mene očekuje. Kada počnem pisati nešto novo, pišem ono što ja želim raditi ne opterećujući se hoće li se to nekome svidjeti ili ne. Zanimljivo je da me u posljednje vrijeme, osobito muškarci, često pitaju: "Zašto u tvojim filmovima nema muškaraca?" Ja ih tada pitam bi li to isto pitanje postavili za devedeset posto muških redatelja koji snimaju filmove bez ženskih likova. Naravno da ne bi.
Hrvatska je sudjelovala u ovome filmu kao zemlja manjinske koprodukcije, zahvaljujući producentici Vanji Sremac. Kakvi su planovi za distribuciju i gdje će ga hrvatska publika moći pogledati?
Dina Duma: Još nemamo točne datume, ali vjerujem da će film biti prikazan na nekom od vaših velikih festivala, poput Zagreb Film Festivala ili Pulskog filmskog festivala. Strategija se još izrađuje, stoga pratite novosti i uskoro ćete saznati sve detalje.
Otvori KEKS Pay
