Leni Riefenstahl, koja je preminula 8. rujna 2003. godine, nekoliko tjedana nakon svog 101. rođendana, i dalje je jedna od najzagonetnijih umjetničkih figura dvadesetog stoljeća. Njezino ime postalo je sinonim za fundamentalno pitanje o odgovornosti umjetnika i neraskidivoj vezi između estetike i ideologije. S jedne strane, bila je vizionarka, pionirka čiji su kadrovi i inovacije – od kamera na tračnicama koje prate sportaše do dramatičnih snimki iz niskog kuta – zauvijek promijenili vizualni jezik kinematografije i utjecali na generacije redatelja, od Georgea Lucasa do Quentina Tarantina.
S druge strane, njezin genij bio je u potpunosti u službi najmračnijeg režima u povijesti. Kao omiljena redateljica Adolfa Hitlera, stvorila je najmoćnije propagandne filmove ikad snimljene, djela koja su glorificirala nacizam i gradila Führerov kult ličnosti i do posljednjeg daha, unatoč gomili dokaza, tvrdila je da je bila samo apolitična umjetnica, naivna i nesvjesna zločina koji su se odvijali oko nje, žrtva koja je samo željela stvarati ljepotu.
Njezin put započeo je daleko od politike. Rođena kao Helene Berta Amalie Riefenstahl 1902. godine u Berlinu, karijeru je gradila kao talentirana plesačica i kasnije glumica, postavši zvijezda "planinskih filmova" Arnolda Fancka. Sudbonosni trenutak dogodio se 1932. kada je prisustvovala govoru Adolfa Hitlera u berlinskoj Sportskoj palači. To je iskustvo opisala u svojim memoarima kao "gotovo apokaliptičnu viziju" koju nikada nije mogla zaboraviti.
"Činilo se kao da se Zemljina površina širi preda mnom, poput hemisfere koja se iznenada raspukla u sredini, izbacujući ogroman mlaz vode, toliko moćan da je dodirnuo nebo i potresao Zemlju", napisala je. Očarana njegovom govorničkom snagom, napisala mu je pismo, a Hitler, koji je već bio zadivljen njezinim filmom "Plavo svjetlo" i vidio u njoj ideal arijske žene, odmah ju je pozvao na sastanak. Njihovo prijateljstvo i profesionalna suradnja trajali su dvanaest godina. Hitler joj je dao neograničena sredstva i potpunu umjetničku slobodu, zaobilazeći čak i vlastitog ministra propagande Josepha Goebbelsa. Riefenstahl je, sa svoje strane, tvrdila da je Goebbels bio ljubomoran na njezin utjecaj i da ju je mrzio jer je odbila njegovo udvaranje, no njegovi dnevnici otkrivaju da su često zajedno provodili vrijeme, išli u operu i na zabave.
Njezina dva najpoznatija djela, "Trijumf volje" (1935.) i "Olympia" (1938.), spomenici su njezine tehničke briljantnosti i moralnog sljepila. "Trijumf volje", dokumentarac o kongresu Nacističke stranke u Nürnbergu 1934. godine, smatra se jednim od najvještijih propagandnih filmova ikad snimljenih. Hipnotičkim slikama marširajućih trupa, baklji i ekstatičnih masa, Riefenstahl je stvorila mit o ujedinjenoj, moćnoj Njemačkoj pod vodstvom božanskog vođe. Kasnije je tvrdila da je to bio čisti "cinéma vérité" te da nijedna scena nije bila namještena. Međutim, kritičari poput Susan Sontag razotkrili su tu laž, dokazavši da je cijeli skup bio pažljivo koreografiran upravo za njezine kamere.
Slično tome, "Olympia", film o Olimpijskim igrama u Berlinu 1936., iako je slavio sportaše svih rasa, uključujući Jesseja Owensa, bio je financiran od nacističkog režima kako bi svijetu predstavio sliku moderne i snažne Njemačke. U njemu je Riefenstahl uvela tehnike koje su i danas standard u prijenosima sportskih događaja, ali je estetikom ljudskog tijela savršeno služila nacističkoj ideologiji glorifikacije fizičke snage i ljepote. Njezina obrana da je samo snimala stvarnost raspada se pred činjenicom da je za nju osnovana fiktivna produkcijska tvrtka preko Ministarstva propagande.
Nakon rata, Riefenstahl je provela godine pokušavajući se distancirati od svoje prošlosti, gradeći mit o sebi kao nevinoj umjetnici. Tvrdila je da nije znala ništa o Holokaustu. "Nijedna antisemitska riječ nikada nije prešla preko mojih usana. Nikad nisam bila antisemitkinja. Nisam se pridružila stranci. Gdje je onda moja krivnja?", pitala je u jednom intervjuu. No, njezine vlastite riječi i djela govore drugačiju priču. Kada je tijekom američke turneje 1938. čula za Kristalnu noć, odbacila je to kao laž koju su izmislili "židovski financijeri".
Kad je Njemačka osvojila Pariz 1940. godine, poslala je Hitleru telegram u kojem je napisala: "S neopisivom radošću, duboko dirnuti i ispunjeni gorućom zahvalnošću, dijelimo s Vama, moj Führeru, Vašu i njemačku najveću pobjedu... Vi nadilazite sve što ljudska mašta može zamisliti." Bila je prisutna i kao ratna dopisnica tijekom invazije na Poljsku 1939., gdje je u gradu Końskie svjedočila masakru trideset civila. Iako postoje fotografije na kojima izgleda potreseno, a ona je tvrdila da je pokušala intervenirati, drugi izvještaji sugeriraju da je masakr možda i sama potaknula naredbom "maknite Židove odavde" kako bi mogla snimiti trg. Iako su je denacifikacijski sudovi na kraju klasificirali tek kao "simpatizerku", njezina je karijera u dugometražnom filmu bila gotova.
Najmračnije poglavlje njezine biografije vezano je za snimanje filma "Nizine" ("Tiefland"), projekta koji je započela 1940. godine. Za potrebe snimanja scena sa španjolskim seljacima, Riefenstahl je kao statiste koristila Rome i Sinte, prisilno dovedene iz nacističkih logora Maxglan i Marzahn. Godinama je uporno tvrdila da je sa svima njima ostala u kontaktu nakon rata i da su svi preživjeli. Tvrdila je da su je zvali "teta Leni" i da su joj bili "mezimci".
Međutim, istina je bila stravična. Svjedoci, poput Josefa Reinhardta, koji je kao trinaestogodišnjak odveden na set, opisali su kako su bili pod stalnom stražom, noću zaključani u štalama i podrumima, spavajući na golim daskama i gladujući. Nakon što je snimanje završeno, većina od više od stotinu statista vraćena je u logore, a zatim deportirana u Auschwitz, gdje su ubijeni. Riefenstahl je do kraja života poricala da je znala njihovu sudbinu, unatoč nepobitnim dokazima. Tek 2002. godine, nakon što ju je tužila jedna romska udruga, nevoljko je izdala priopćenje u kojem izražava žaljenje zbog njihove patnje, ali nikada nije priznala osobnu odgovornost.
Ostatak svog dugog života Leni Riefenstahl provela je u neprestanoj borbi za rehabilitaciju svog imena. Vodila je i dobila više od pedeset tužbi za klevetu protiv novinara i kritičara koji su pisali o njezinoj prošlosti. Pokušaji da se vrati filmu pedesetih i šezdesetih godina propadali su zbog prosvjeda i otpora javnosti. Na kraju se okrenula fotografiji, stvorivši hvaljene serijale o plemenu Nuba u Sudanu i fascinantne podvodne fotografije. No, kritičari su i u tim radovima vidjeli nastavak njezine fašističke estetike – kult savršenog, snažnog tijela. Paradoksalno, iako se žalila da je neprestano povezuju s Hitlerom, znala je da je upravo ta mračna fascinacija ono što joj je donosilo medijsku pažnju. Njezina priča ostaje kao vječno upozorenje: umjetnost nikada ne nastaje u vakuumu, a genij bez savjesti može postati najopasnije oružje.
Otvori KEKS Pay
