Puna tri desetljeća prošla su između prvog i posljednjeg nastavka njegove tetralogije Cloaca Maxima. Prvi roman "U potpalublju" priskrbio je Vladimiru Arsenijeviću prestižnu NIN-ovu nagradu, kao najmlađem dobitniku, dok su "Duhovi", kojima završava tetralogiju, nedavno objelodanjeni. Rođen je u Puli, a nakon što je završio srednju školu i vojni rok, preselio se London. Poslije će reći kako su mu četiri londonske godine zaista bile životna škola, a za život je prvotno zarađivao radeći kao kuhar. Vraća se u Beograd 1989. godine, u osvit raspada tadašnje Jugoslavije i ratnog sukoba. Piše, a njegov prvijenac izrazito je antiratni roman. Preveden je na čak dvadeset jezika. Po motivima ovog kultnog romana nastala je istoimena i zapažena kazališna predstava koja se također ovjenčala nagradama. Kako se ističe, "U potpalublju" je nedvosmisleno označio jedno vrijeme i pogled jedne generacije na sebe, kao i na prilike koje su je fatalno obilježile.
Vladimir Arsenijević pokrenuo je izdavačku kuću Rende 2000. godine. Kreativni je direktor književnog udruženja i regionalnog festivala Krokodil, čije je 15. izdanje, pod motom "Prostori slobode", upravo završilo.
Poznati beogradski pisac gostovao je nedavno u Osijeku, na prvom Panonskom festivalu knjige, gdje je predstavljao svoj posljednji roman, ali i sudjelovao na panelu "Rat u Ukrajini – važnost solidarnosti". Inače, unatoč intenzivnom proruskom raspoloženju u Srbiji, odnio je prošle godine vrijednu humanitarnu pomoć u Ukrajinu, respiratore i drugu neophodnu opremu za prerano rođene bebe u bolnicu u Harkivu, što je duboko povezano s njegovom osobnom pričom jer i Vladimir je otac prerano rođene djevojčice.
Za njegova posjeta gradu na Dravi, s Arsenijevićem smo razgovarali o književnosti, ali i društvenoj situaciji u Srbiji, politici, ratu u Ukrajini... Kao i uvijek, odgovarao je otvoreno i "bez rukavica", ne izbjegavajući ili zaobilazeći niti jedno pitanje, bez obzira na to hoće li se njegove riječi nekome svidjeti ili će, pak, izazvati kritike, pa i uvrede kakvih se, nažalost, u životu naslušao. Možda najbolje to objašnjava njegova rečenica: "Ja sam toliko dugo u poziciji manjine da me to ne uznemirava, meni je krivo što stvarnost u kojoj živim nije bolja."
Roman "Duhovi", završnica tetralogije Cloaca Maxima, predstavlja književni kaleidoskop naše stvarnosti u rasponu od tri desetljeća. Razdoblje je to obilježeno nizom mračnih tragedija. Jesmo li išta naučili?
Ovisi na koga mislite, uzduž i poprijeko, kako bi se reklo. Kao društvo, konkretno srpsko i hrvatsko, nismo se proslavili u objektivnom sagledavanju prošlosti, ali mislim da je srpsko društvo daleko lošije ponijelo teret onoga što je ostavilo za sobom tijekom 90-ih godina i da su strašne negativne posljedice tog odbijanja da se suoči sa zločinima koji su učinjeni, sa zaista mračnim naslijeđem tog perioda dovele do situacije u kojoj srpsko društvo živi danas. A ono se na najstrašnije načine suočilo s posljedicama kroz odrastanje jedne nove generacije koja je sklona istim zabludama kakvima su bili skloni njihovi očevi i djedovi, znači ekstremnom nacionalizmu, nedostatku volje za prihvaćanje odgovornosti i zapravo prihvaćanju jednog jako agresivnog modela koji se promovira u društvu gotovo kao jedini moguć. I neka krajnja posljedica, iako racionalno ne u potpunosti razumljiva, jest masovno ubojstvo u školi u središtu Beograda, gdje je deset vršnjaka ubio dječak koji je došao s oružjem, da bi se kasnije ispostavilo kako je otac fasciniran oružjem i vodio je tog dječaka u streljanu... Ono što je posebno važno jest da se na zidu same škole, direktno pokraj ulaza, nalazi natpis "Grobari PFK", što je ekstremno krilo nogometnih huligana, navijača Partizana koji su izrazito agresivni i velikim su dijelom nosioci tih negativnih društvenih tendencija. A doslovno preko puta ograde škole, gdje se posljednjih tjedana polaže cvijeće, pale svijeće, a djeca ostavljaju plišane medvjediće, nalazi se mural s likom Vladimira Putina pored kojega je pisalo "brat". Ta društvena atmosfera strahovito utječe na našu omladinu i ona je direktno posljedica svega što smo propustili učiniti, a ticalo se onoga što je trebalo riješiti nakon 2000. godine.
Je li uopće smisleno, nakon svega što se rekli, pitati ima li nade za mlade generacije?
Često je to pitanje, a moram reći da sam ja fatalistički raspoložen. Čini mi se da su neke stvari nepovratno propuštene i teško će biti odmotati povijest i vratiti se na neku zamišljenu nultu točku pa početi iznova. Nažalost, u toj našoj realnosti vremena i prostora, nema mogućnosti za ispravak. No, ako bi se društvo ikada opametilo i krenulo se daleko odgovornije ophoditi prema nekima od glavnih alata koji utječu na odgoj mladih, a tu mislim na obrazovni sustav, generalnu atmosferu u društvu, poruke koje se šire putem medija, onda bismo mogli stvoriti jednu drugačiju, novu mladu generaciju. Nikada nije kasno. Bolje početi odmah, ali ja uopće ne vidim raspoloženje u društvu da se s bilo čime počne.
Srbija je trenutačno na nogama, deseci tisuća ljudi prosvjeduju. Mislite li da se društvo zaista nalazi na prekretnici? Ili je to samo bljesak demokracije i nastojanja da se nešto preokrene, koji će utihnuti kroz neko vrijeme?
Ja se jako plašim masovnih gibanja. Ne plašim, nego nemam u njih veliko povjerenje i jako mi je teško stvoriti u sebi neku vrstu optimizma. Vidim ljude koji se iskreno raduju jer u to ulažu svoje iskrene dobre namjere za budućnost društva, ali, gledajući političku scenu u Srbiji, mislim da postoji jedna jedina politička stranka, a to je Možemo, koja bi mogla skrenuti društvo u nekom drugom pravcu, no njihova je moć na političkoj sceni, objektivno, strahovito mala. I to je nemoguće. Ostatak opozicije se praktično nadmeće s Vučićem i naprednjacima u nacionalizmu, u obožavanju Rusije, u antizapadnoj retorici, i tu je vrlo vidljivo da mi nemamo političke stranke koje reprezentiraju različite ideologije, nego mi imamo neke vrste političkih klubova koji se međusobno bore za vlast, i to je sve.
Rat u Ukrajini reflektira se i na prostorima bivše Jugoslavije, odavno su zauzete strane, što je dijelom oživjelo i duhove naše ne tako davne prošlosti. Gdje je empatija u cijeloj toj priči?
Nažalost, u Srbiji empatije spram Ukrajinaca ima poražavajuće malo, i to je nešto što je mene jako, jako pogodilo u veljači prošle godine, kada je krenula frontalna agresija Rusije na Ukrajinu. I pri tome čitava ta stvar s objektivnim rusko-ukrajinskim problemom ili s nekom hladnokrvnom analizom nema zapravo nikakve veze. Riječ je o jednom reduktivnom odnosu prema tekućoj povijesti da se koristi neki traumatičan događaj iz povijesti kao okvir za razumijevanje, u slučaju Srbije to je gubitak Kosova, i sada se onda povlače jednostavne analogije koje dalje rezultiraju potpuno pogrešnim zaključcima. U toj verziji stvarnosti odnosa Rusije i Ukrajine, Rusija se bori za dijelove Ukrajine na onaj način na koji Srbija nije uspjela boriti se za Kosovo, a s druge strane stoji nekakav zli zapad koji je u Srbiji ozloglašen. Sistematično je to promovirano od bombardiranja 1999. godine, kao da su ljudi sadili cvijeće 90-ih godina i onda je odjednom, bez ikakvog razloga, došao nekakav zli NATO i ubio boga u nama. Prvo, ono što nekako ljudi u Srbiji više ne znaju, jest da je to bombardiranje, za razliku od svih jugoslavenskih ratova koji su se vodili devet godina, trajalo 52 dana, da su uglavnom gađani vrlo precizno odabrani ciljevi, vojni objekti, civilni objekti u smislu medija ili pojedinih ministarstava, i da je, naravno, dolazilo do civilnih žrtava jer bi svako malo neka od tih bombi zalutala, ali da namjera tog bombardiranja nije bila da se njime ugroze civili. S druge strane, činjenica je da određene statistike govore kako se praktički u promilima mjeri broj ljudi mlađih od 20 godina koji uopće znaju da se nešto događalo u gradu po imenu Vukovar tijekom 90-ih godina, a da ne govorim kakve su statistike kad im se postavi pitanje odnosa prema kosovskim Albancima, odnosa prema našem neposrednom okruženju, kakve mi odnose trebamo graditi s građanima Hrvatske, s građanima Bosne i Hercegovine, i tako dalje. To je sve poražavajuće. I kažem, to je sve ta jedna ista priča, to je posljedica toga kada imate jedan hiperintenzivni povijesni revizionizam koji ne obuhvaća samo udžbenike iz povijesti nego i sve platforme na kojima se ti narativi promoviraju. Jer, kada uzmete što se govori u televizijskim serijama, kakvi su refreni popularnih pjesama, što se priča za stolom na nedjeljnom ručku, onda shvatite da praktički izlaza iz svega toga nema. I rezultat je ovo što imamo.
I za tragediju u OŠ "Vladislav Ribnikar" krivio se "zli zapad", nije se povlačila analogija s krvavim 90-ima...
Ni krvavim 90-ima ni obožavanjem Putinove agresije. Jer, škola se nalazi u ulici Kralja Milutina koja je naspram Njegoševe ulice, a ona je doslovno zagađena ekstremno desničarskim nacionalističkim grafitima i muralima koji veličaju Putina. Samo petnaestak metara dalje niz ulicu, praktički u dječjem parkiću, ogroman je mural u bojama srpske zastave, gdje je ćiriličnim slovima ispisano "Kad se vojska na Kosovo vrati". Možda stotinu metara dalje nalazi se ozloglašeni ogromni mural Ratka Mladića, koji je sada konačno prebojen, gdje piše "Đenerale, tvojoj majci hvala", a do njega je mural Draže Mihajlovića. Nešto dalje je mural "Srpska Sparta", koji je zapravo način da se Crna Gora simbolički, kao Srpska Sparta, vrati pod okrilje Srbije. Znači, kroz to postoji sistematski tendenciozni rad, ulaganje energije da se ta atmosfera održi u društvu, uz tu neprestanu autoviktimizirajuću potrebu za traženjem krivca uvijek izvan sebe, a taj se krivac onda uglavnom nalazi na mjestima gdje ga ne bi trebalo ni tražiti.
Nakon što ste završili srednju školu i odslužili vojsku, preselili ste se u London. Vratili ste se u Beograd 1989. godine. Kako ste se, kao dečko iz Pule i povratnik iz inozemstva, snalazili u teškim vremenima koja su uslijedila? Kako vam je danas, s vašim svjetonazorom, živjeti u društvenoj atmosferi kakvu ste opisali?
Ja sam toliko dugo u poziciji manjine da me to ne uznemirava, meni je krivo što stvarnost u kojoj živim nije bolja, ali na kraju ipak ima dio stvarnosti koji je pod vašom kontrolom, izuzev u situacijama kada stvari zaista postanu ekstreme i kada se i ta kontrola gubi, a to je vaš intimni krug ljudi s kojima ste u kontaktu. Pored toga što sam pisac, vodim udruženje Krokodil u Beogradu koje organizira vjerojatno najistaknutiji književni festival u regiji, ako i pregršt drugih programa i projekata. Dosta se bavimo i aktivističkim radom i društveno-političkim stvarima. Recimo, dva puta smo u prethodnoj godinu vozili humanitarnu pomoć u Ukrajinu. I, na neki način, svatko se bavi stanjem svoje duše, po vlastitoj savjesti. Za ono što radim, često trpim i uvrede u društvu koje dolaze s raznih strana, često i supruga i ja, budući da radimo zajedno, doživljavamo i najrazličitije prijetnje, što se u posljednje vrijeme dosta intenziviralo zbog naših različitih aktivnosti, ali nekako morate stisnuti zube i raditi ono u što vjerujete. I na kraju, naučite da, otkad je društvenih mreža, većina tih stvari, koliko god odvratne bile, zadržavaju se na tastaturama. Ljudi uopće nemaju nikakvu samokontrolu na društvenim mrežama, i dok uopće stignu promisliti, ako ikada uopće išta promisle, oni pritisnu "enter" i ono što su napisali ode daleko, a zastrašujuće je što su ljudi sve u stanju napisati.
Pokrenuli smo u Krokodilu događaj "Hate Poetry" i zvali smo ljude koji su izloženi toj vrsti napetosti da čitaju poruke mržnje. Ima nečeg oslobađajućeg u tome kada se te poruke čitaju javno, one su u stvari prilično monotone, gdje vam netko psuje majku, pa tako u tisuću verzija, nema tu ničeg bog zna kako pametnog. Imat ćemo na festivalu Krokodil regionalni specijal u kojem će sudjelovati Viktor Ivančić i Mima Simić iz Hrvatske te još neki autori iz regije. Jer, globalni je to fenomen, i postoje različite dinamike u društvima, ali jedan dio tih društava koristi priliku da se obračunava s ljudima s kojima se ne slaže putem društvenih mreža i to junaštvo mene podsjeća na ono junaštvo u prometu, gdje ste vi iz kozmosa svog automobila velika faca i svašta možete reći, dok biste u nekoj komunikaciji oči u oči ipak drukčije razgovarali.
Proturatni roman "U potpalublju", kojim ste prije tri desetljeća započeli svoju tetralogiju, osvojio je NIN-ovu nagradu kao najmlađi dobitnik. Malo je neobično da je ova knjiga sa snažnom antiratnom porukom uspjela dobiti najvažniju književnu nagradu u Beogradu u to doba...
To je bio jedan neobičan trenutak 1995. godine koja je obilježena potpisivanjem Daytonskog sporazuma i oštrim zaokretom, vrlo kratkim, Miloševićeve agresivne politike, gdje je on pokušao afirmirati sebe kao mirotvorca te su odjednom mediji u Srbiji postali mnogo otvoreniji nego što su bili godinama prije. Sjećam se, kada mi je dodijeljena NIN-ova nagrada, da je za mene najimpresivnije bilo to što sjedim i gledam taj užasni dnevnik na RTS-u, koji nam je uvijek bio simbol što sve može postati od medija, i onda ta ista voditeljica kaže: "A NIN-ova nagrada za roman godine dodijeljena je mladom piscu Vladimiru Arsenijeviću..." Meni je to bilo kao da sam u snu. A za sam žiri se često govorilo da je to bio izlaz iz jedne neugodne situacije koja je također bila više političke nego književne prirode, gdje su među finalistima i kao dvojica najviđenijih da dobiju nagradu te godine bili Vuk Drašković s jedne strane i Milovan Đilas s druge strane. Oni su tada bili vrlo jaki simboli te dvije Srbije u tom trenutku. Danas je Srbija, nesumnjivo, samo jedna desničarska, pravoslavna džamahirija, ali tada je ona imala ono svoje komunističko i novočetničko nasljeđe. Pored njih su bila još dvojica pisaca, Dragoslav Mihailović i Ivan Ivanović. Onda je mene nekako žiri odabrao kao solomonsko rješenje. Čuveni teatrolog Jovan Ćirilov tada je u jednoj svojoj kolumni u NIN-u napisao, otprilike, kako te godine imamo četiri zatvorenika raznih režima, jer su oni svi bili zatvarani iz političkih razloga, i jednoga koji je pao s Marsa, a to sam otprilike bio ja. Izvukli su me kao rješenje i na neki način me zloupotrijebili, a mislim da sam ja umio zloupotrijebiti zloupotrebu također pa smo tu bili na ravnoj časti. Nekada se te zvijezde jednostavno poslože.
Roman je ubrzo preveden na 20 jezika, a doživio je i kazališno uprizorenje. Što to u njemu konkretno toliko privlači publiku?
Nekoliko stvari, u tom trenutku ti naši ratovi traju već dosta dugo. Kada pogledate, Ukrajina je tek nepunih godinu i pol u ratu, a koliko imamo osjećaj kako to dugo traje. Kod nas su ratovi trajali tri, četiri, pet godina, i ljudi su u svim europskim zemljama bili zamoreni tom medijskom slikom jer ona je neizostavno uvijek ista. Televizijski je dnevnik prilično dosadan, uvijek imate izbjegličke kolone, granatirane građevine, obeznađene ljude, vremenske nepogode, jednostavno mediji žive od te vrste senzacionalnog sadržaja. I onda vidite da se manje-više samo mijenja geografija, koja je nekada na Bliskom istoku, nekada i u istočnoj Europi, nekada u Latinskoj Americi, ali suština svega to je ista. Knjiga je nudila mogućnost da se zaviri u tu stvar iz nekog drugog kuta, ona nije pisana s osjećajem heroizma ili bilo kakvog slavodobitništva. Što se tiče protagonista, dio njegova užasavanja apsolutno je to što se našao na strani negativaca u jednom društvu koje je potpuno podivljalo i ne može uspostaviti kontrolu nad tim svojim niskim strastima, i vođeno je ljudima koji te niske strasti potiču. I to je to užasavanje. Tako da mislim da je knjiga dala iskren uvid u to kako izgleda kada se suočite s time. Nedavno je prikazivan fenomenalan dokumentarni film "Dvadeset dana Mariupolja", a radio ga je ukrajinski novinar koji se zatekao u Mariupolju na početku ruske agresije i preživio dvadeset dana pakla, gdje se doslovno sve oko njega promijenilo, i on je to bilježio. Kazao je jednu rečenicu koja je na mene ostavila baš jak dojam, jer me podsjetila na moj osjećaj, a to je da ratovi počinju tišinom. Recimo, jedan dio negativnih kritika na knjigu bio je: "Pa to on sada nešto spava, pa to su neki hipsteri u Beogradu...", nekako su ti negativni prikazi propustili primijetiti da rat nije slika o ratu, zapravo je suština rata nešto sasvim drugo. I broj pozicija u ratu je jako velik, možete se naći u kući koja gori, a možete se naći u kući preko puta u poziciji nekoga tko promatra kuću koja gori, i da su sve te pozicije jednako relevantne. Nisam htio ništa folirati i pisati neku tragediju koja meni ne pripada, ja sam pisao kako je to biti žitelj jednog grada koji je pokretač ratova i nasilnog raspada zemlje.
Tetralogiju Cloaca Maxima stvarali ste punih 30 godina. Neobično je to dugo vrijeme, planirali ste tako, ili...?
Nisam je planirao toliko dugo pisati, ali sam planirao dugo. Mislio sam kako će mi sigurno trebati jedno dvanaest ili trinaest godina, a onda su se stvari omakle.
