Beogradski pisac Vladimir Arsenijević ovih je dana posjetio Zagreb, u kojem je uvijek rado viđen gost, kako bi s književnom udrugom Krokodil na čijem je čelu sudjelovao na sastanku partnera u Sandorfovu projektu književnih rezidencija Odisejevo utočište. Uoči puta u Hrvatsku završio je četvrtu knjigu tetralogije Cloaca Maxima, koju je započeo prije gotovo 30 godina romanom "U potpalublju" za koji je 1994. dobio Ninovu nagradu.
Velika je vijest i da je nedavno, unatoč intenzivnom proruskom raspoloženju u Srbiji, odnio vrijednu humanitarnu pomoć u Ukrajinu, respiratore i drugu neophodnu opremu za prerano rođene bebe u bolnicu u Harkivu, što je duboko povezano s njegovom osobnom pričom jer i Vladimir je otac prerano rođene djevojčice.
Koliko vam kao književniku znače rezidencije i ovaj oblik suradnje?
To je lijepa i interesantna dvosmjerna aktivnost gdje uvijek imate osjećaj da nešto potencijalno dobro činite sredini u koju tu pisci dolaze, ali isto tako potencijalno dobro činite i samim tim autorima koji imaju priliku izdvojiti se iz svojih života i bolje osjećati svijet oko sebe, što onda pozitivno utječe na pisanje. Za nas je također važna javna kulturna diplomacija.
Za zemlje koje imaju elementarni problem komunikacije s ostatkom svijeta, kao što je Srbija, ipak pokušavate prikazati nešto bolju sliku nego što je ona koja se često vidi preko medija, koju na žalost serviraju naši političari. S Odisejevim utočištem radimo već u trećem navratu, a u pitanju je više godina, na tome da okupimo kreativni književni talent iz zemalja sudionica u projektu. Baš smo na sastancima raspravljali oko toga da je važno da se takvi programi omoguće ne samo mladim piscima i spisateljicama nego i svima koji su u prvom, velikom naboju književnog stvaralaštva, bez obzira na godine.
Kako biste ocijenili književnu scenu u Beogradu i Srbiji?
Stasala je nova književna generacija, to su sad već ljudi koji su se rodili oko 2000. godine i koji imaju indirektan odnos s tim periodom intenzivnih ratova. Naša realnost u Srbiji nije svijetla, postala je bolja utoliko što se ne ratuje na području nekadašnje Jugoslavije, ljudi ne ginu svakodnevno. ali sve drugo prilično je katastrofično, a na čudan, inverzivan način to poticajno djeluje na književnost. Kod mlađih generacija pisaca vidite taj dug prema stvarnosti u kojoj mi živimo, što se tematizira, ali i slobodu od terora te stvarnosti, tako da su to ipak autori ili autorice koji se s više samopouzdanja hvataju u koštac s drugim tematskim okvirima.
U toj novoj generaciji pojavio se velik broj interesantnih ženskih osoba. Pri tome se nije stvorilo neko vulgarno žensko pismo, kako se nekad govorilo, nego nova vrsta snage koju književnice nose sa sobom. Na jak puls srpske književne scene utječe i to što je izdavaštvo u Srbiji dinamično. U Srbiji su se nakon krize 2008. stvorili dinosauri, Laguna i Vulkan kao dva hiperizdavača s produkcijama više od 300 naslova godišnje, s monopolom koji je zaprijetio da će pojesti čitavo tržište. Međutim, onda se pojavio jedan broj jako agilnih malih izdavača koji su uspjeli zauzeti taj prazan prostor u sredini, to su izdavači koji objavljuju po 30-40 knjiga godišnje, koji imaju direktan, živ kontakt s književnom publikom, koji vješto koriste društvene mreže i zahvaljujući tome dobili ste mnogo prostora za objavljivanje. U Srbiji se objavljuju regionalni autori, oni su velike zvijezde.
Na festival Krokodil dovodimo velike svjetske zvijezde, ali ljudima je mnogo važnije da dođe neki autor ili autorica iz Hrvatske. Boris Dežulović izazvao je uzbuđenje ove godine. Miljenko Jergović je stalni gost, Damir Karakaš je jako voljen. Rumena Bužarovska iz Makedonije ogromna je zvijezda kod nas, a od domaćih posljednjih se godina probila Lana Bastašić s knjigom "Uhvatiti zeca".
Inicijator ste inicijative o zajedničkom jeziku kojom ste željeli pokazati da jezik nije prostor ideologije?
Ako pitate lingviste koji nemaju neke posebne političke namjere u bilo kojoj od te četiri zemlje pa i dalje, uglavnom će vam reći da je riječ o jednom policentričnom jeziku s četiri standarda i da je to njegova osobenost, nešto što treba prepoznati i njegovati, da je to nešto što baca bolje svjetlo na našu regiju i daje jasniji uvid u to gdje smo, u čemu mi to živimo.
Tu se krije mnogo veći broj odgovora na neka naša navodno neodgovorena pitanja nego u toj apsolutnoj separaciji četiri jezična prostora, gdje imate i čistu psihodeliju u tumačenjima, recimo neki crnogorski lingvisti tvrde da crnogorski jezik uopće nema nikakve lingvističke veze sa srpskim, hrvatskim ili bosanskim jezicima, nego je on nastao u području Labe u istočnoj Njemačkoj pa se tamo autohtono razvijao, ali eto dogodilo se da se mi nekim čudom razumijemo.
Čini se ipak da je inicijativa propala?
Ne mislim da je inicijativa zapravo propala, po meni je bila neformalna. Kada radite stvari u kontekstu civilnog društva ili kulture, možete dogurati do određene točke i onda zastanete na mjestu gdje se ispred vas diže ogroman zid, a to je točka od koje kreće realpolitika. Osjećamo otpor, a nemamo ni neku preveliku volju ući u te institucije, u mjesta gdje se mijenjaju legislative. Mi smo i krenuli u čitavu stvar s jednom dozom nelagode jer smo imali dojam da objašnjavamo nešto što nema potrebe objašnjavati. Ako vi i ja razgovaramo ovako, reklo bi se da govorimo istim jezikom, je li tako?
Čak nikad nismo imali problem s četveroimenošću tog jezika, što se mene tiče nazovimo ga mandarinski. Meni bi bilo logično da odaberemo najmanju jezičku grupu unutar jezika i da ga nazovemo tako. Ja nemam ništa protiv da govorim crnogorskim jezikom. Ako kažem da mi govorimo jednim jezikom, ne indiciram da bi to trebao biti srpski jezik. To je srpski jezični šovinizam i imperijalizam koji postoji u nekim drugim segmentima društva.
Istodobno, vi ne žalite za Jugoslavijom?
Jugoslavija je zaista doživjela, proživjela i na kraju krajeva uništila samu sebe. Ona je u samoj svojoj strukturi imala recept za samouništenje, inače se to ne bi dogodilo. U tom smislu, ja zaista nisam nekakav jugonostalgičar. Tek sam nedavno, kad sam posjetio Ukrajinu jer smo tamo nosili humanitarnu pomoć, konačno osvijestio samom sebi koliko je užasavajuća i toksična bila ta naša bratoubilačka atmosfera u kojoj smo živjeli jer sam vidio jednu drugu atmosferu u kojoj imate društvo koje je u koheziji, koje je napadnuto izvana, koje se pokušava braniti.
Mi smo to bili sve izgubili, a našli smo se u situaciji užasne agresije i potpunog ekonomskog sloma, ali na kraju svih krajeva opet ste u geografskoj bliskosti i upućenosti jednih na druge i ne možete izbjeći ideju regije. To sad više i nije političko pitanje, to je geografsko pitanje. Htjeli ili ne htjeli, ono najbolje što ljudi na ovom prostoru, kako god ga mi zvali, kakav god eufemizam mi koristili, mogu napraviti jest da formiraju ambijent unutar koga će, ako ne oni, onda njihova djeca moći komunicirati i osloboditi se tegobnosti te naše već ne tako nedavne prošlosti. Nedavno je po knjizi Jasminke Petrović "Leto kada sam naučila da letim", a to je knjiga za mlađe tinejdžere, snimljen film koji je režirao Raša Andrić, a to je priča o djevojčici iz Beograda čiji je dio obitelji na Hvaru.
Oni odlaze na Hvar, tamo je tetka i ta je cijela srpsko-hrvatska priča, uzajamnost ispričana bez ikakve tegobnosti. Odjednom sam vidio kroz taj film kako, na kraju svih krajeva, koliko god mi ništa nismo činili da stvari postanu bolje, vrijeme nešto čini. Sada jest 2022., daleko smo u budućnosti u odnosu na ono vrijeme. Za tu generaciju taj problem pripada roditeljima, oni nisu obavezni prema tome, oni se nemaju zašto ispričavati, oni imaju puno pravo i mogućnost da komuniciraju, da se zaljubljuju, jer oni nisu dio ambijenta u kojem se odvijao taj naš raspad.
To je oslobađajuće. Isto osjećam s mladim ljudima s Kosova, s Albancima, s kojima je fenomenalno progovoriti na engleskom jeziku. Odjednom osjetite uravnoteženje tematike koja je strogo srpsko-albanska i srpsko-kosovska gdje ste vi odjednom na "ravnoj časti", ako mogu tako reći.
Skupili ste i nosili humanitarnu pomoć u Ukrajinu za prerano rođene bebe. I sami ste otac prerano rođene djevojčice.
Supruga i ja organizirali smo već nekoliko puta skupljanje humanitarne pomoći za Institut za neonatologiju u Beogradu, a to je proisteklo iz naše duboke zahvalnosti prema toj instituciji koja je, u kontekstu srpskog zdravstvenog sistema koji je užasavajući, fenomenalno organizirana, humanistički raspoložena, koja prima tu prerano rođenu djecu, koja u pravnom smislu uopće ne postoje, gdje se djeca tretiraju, liječe, održavaju na životu. Naša je kći, koja je prije nekoliko dana napunila korigiranih tri godine, rođena u 24. tjednu trudnoće što je ekstremno prijevremeno, kad se više govori o pobačaju nego o porođaju. Njezina inicijalna ocjena na porođaju bila je 1.
Tijekom prvih mjesec dana njezina života bilo je jako upitno hoće li uopće živjeti i to je za nas bio proces ispunjen s jako mnogo tragičnosti. Dovoljno je sat vremena da se vi zaljubite u to dijete. Onda ona više nije ideja, nego objektivno živo biće za čiji se život borite. Vidjeli smo predanost tih liječnika, sestara i bolničara, za mene je to bilo impresivno i onda smo pokušavali u okviru naših mogućnosti unutar udruženja Krokodil pomoći Institutu za neonatologiju. Njima je kontinuirano potrebna pomoć, svakodnevno se troši velika količina materijala da bi se ta djeca održala u životu, neophodna oprema neprestano se haba, neprestano se koriste respiratori i inkubatori, ne postoji količina novca koja će biti prevelika za tako nešto.
Je li vaša kći sada dobro?
Jest. Ona ima razvojne izazove, sad ima tri godine i četiri mjeseca otkad se rodila, tri godine po korigiranom uzrastu. Ima problem s balansom, ne može samostalno hodati i još uvijek razvija govor. Osjeća se dosta velika razlika između njezina stupnja razvoja i njezinih vršnjaka, to ima veze s hipotalamusom, s malim mozgom, tek trebamo ići na neke preglede dalje, da vidimo o čemu se radi, ali ona je ipak imala mnogo sreće izbjeći te elementarne neurološke probleme. Njezin intelektualni razvoj nije oštećen, vid je spašen iako je imala retinopatiju i, prema onome što je sve moglo biti s njom, ona je zapravo fenomenalno.
Kako ste i kad odlučili pomoći Ukrajini?
Kad je krenula ova zaista sumanuta agresija na Ukrajinu, bili smo neprestano u kontaktu s našim ukrajinskim prijateljima, između ostalog s Andrijem Ljupkom. On je mladi ukrajinski pisac, balkanolog i prevoditelj s našeg jezika koji se početkom intenzivnih ratnih djelovanja iz Kijeva, gdje je živio s obitelji, preselio u Užgorod. To je najzapadniji ukrajinski grad na tromeđi s Mađarskom i Slovačkom. A u Srbiji kao da su skinute neke zavjese s tom ruskom agresijom na Ukrajinu i odjednom je grozomorni, krvožedni proruski stav postao dominantan u javnosti, pogotovo na društvenim mrežama gdje ljudi iskazuju svoje najgore strane.
Službena Srbija igra neku svoju čudnu igru koju je teško i razumjeti, ali neslužbena je Srbija, čak ne mogu reći proruska, nego proputinovski raspoložena i jako, jako krvožedna, u nekom svom protuzapadnjačkom zanosu. To je grozomorna atmosfera, manjak elementarne empatije prema onome što se događa ljudima. Na stranu sve geopolitike, ali netko tamo gine i taj netko po definiciji, a to bismo mi morali vrlo dobro znati, jer smo to direktno mogli osjetiti na svojoj koži, nije imao priliku odlučivati ni o čemu, tko nekog pita što misli o Rusiji, Ukrajini ili Zapadu ili bilo čemu drugom.
Odlučili ste da morate nešto učiniti?
Željeli smo pokazati sami sebi da je u Srbiji moguće naći ljude koji će se empatično postaviti prema toj stvari. Odlučili smo pozvati ljude da doniraju sredstva za humanitarnu pomoć, a uz pomoć Andrija stupili smo u kontakt s gradskim perinatalnim centrom u Harkivu gdje su se tad odvijale intenzivne ulične borbe u centru grada i gdje se gradski perinatalni centar našao više puta granatiran. Osoblje je doslovno na rukama snosilo inkubatore s prerano rođenim bebama u podrume i skloništa. S jedne strane skupljali smo donacije od građana, a s druge kontaktirali Institut za neonatologiju i druge institucije da bismo dobavili neophodnu opremu i nešto tehnike.
Dobili smo nekoliko neonatalnih respiratora, veći broj pelena za prijevremeno rođenu djecu, dohranu. Početkom lipnja spakirali smo sve u dva vozila, otišli iz Beograda do Užgoroda, tamo se susreli s Andrijem i s još nekoliko prijatelja s terena koji organiziraju dostavljanje humanitarne pomoći i pošli prema Harkivu. Od Beograda do Užgoroda je 800 kilometara, od Užgoroda do Harkiva je 1400 kilometara. Često zaboravljamo koliko je Ukrajina velika zemlja zato što se nalazi pokraj Rusije koja je još unekoliko veća zemlja. Ti su ljudi spremni za bolju budućnost, ali imaju nezgodnog susjeda i to je ono što njihovu realnost neprestano kvari.
Kako su vas se dojmili Ukrajinci i njihova borba?
Ujedno smo bili impresionirani i ganuti, vidjeli smo društvo koje je u miru samo sa sobom, koje nije razdirano iznutra, što je u Srbiji samo kao neka zamisao, vjerojatno će trebati stotine godina da se formira ta vrsta društvene kohezivnosti. I onda smo stigli u Harkiv, isporučili te stvari i bili dirnuti kad ipak vidite te ljude, kad vidite te bebe. Meni je iskustvo Jugoslavije i Srbije zagadilo riječ patriotizam, ali tamo sam vidio patriotizam nešto plemenitije vrste, nego ova busanja u grudi ovdje na prostoru Balkana, tamo ljudi zaista osjećaju da ima smisla činiti nešto za tu zemlju.
Vratili smo se iz Ukrajine oplemenjeni i ispunjeni dobrim osjećajem i ujedno obeznađeni, jer smo vidjeli ono što mi dobro znamo otprije, da ratovi imaju svoju inerciju i da se to neće lako i brzo zaustaviti.
U kojoj se mjeri Srbija odrekla svog nacionalističkog narativa iz 90-ih?
U Srbiji se na žalost pojavila poprilično konzervativna, lokalnim vrijednostima sklona mlada generacija koja daje svježu krv tim projektima s kraja 80-ih i iz 90-ih za koje smo naivno smatrali da će, ako ne već prestati postojati, ono u dovoljno mjeri zamrijeti u društvu kad je nakon bombardiranja NATO-a Slobodan Milošević izgubio vlast, uhapšen pa odveden u Haag. Međutim, što je slijedilo nakon toga? Dvadeset i dvije godine intenzivnog revizionizma, krajnjeg laganja u medijima, obrazovnom sustavu i neformalnoj komunikaciji za nedjeljnim ručkom.
I stvorila se izmaglica u kojoj stvarnost u Srbiji u očima velikog broja nacionalista izgleda ovako: Srbi su bili i ostali okruženi krvožednim neprijateljima, oni su neki mali hobiti koji se uglavnom bave uzgajanjem krumpira, okopavaju svoje malene vrtove i onda je odjednom došao zli, crni NATO i krenuo ih bombardirati. Poginula je mala Milica, ništa ne može oprati tu smrt, ta je smrt strašnija od bilo koje smrti.
Sve drugo je laž, Srebrenica je laž, Vukovar nikada nije ni postojao, Dubrovnik je sam spalio gume. Bošnjaci su sami sebe ubijali, za mlade generacije oni su magla, nešto potpuno nejasno i daleko i budući da ne odgovara potrebi za emotivnim istinama, potpuno se otklanja i odguruje kao nebitno. Dokazalo se u istraživanjima javnog mnijenja da neznatan postotak, čak promili, mlađih od 30 u Srbiji ima svijest o tome da je nešto bilo u Vukovaru. Vukovar apsolutno ne postoji. Ali zato bombardiranje NATO-a zauzima 90 posto opsesija prošlošću.
Potpuna iskrivljenost?
Da. Samo da prođete pored jednog kioska u Beogradu ili u Srbiji, pogledate naslovnice tih novina koje su listom krvožedni tabloidi, koji žive od toga da neprestano stvaraju neprijatelje, to mogu biti Albanci koji su uvijek jedino Šiptari, Bošnjaci koji su Balije, Hrvati su ustaše, gejevi su pederi… Ta se vrsta jezika rasprostrla po društvu i ne odlazi ni odakle. Tako da je u jednom smislu situacija gora nego što je bila. Devedesetih godina, to je bio dio naših boli, ljudi često nisu uviđali da je postojala ta tzv. druga Srbija. Imali smo nesumnjivo manjinsku, slabiju Srbiju, ali Srbiju koja je imala svoju infrastrukturu.
Postojali su određeni mediji, političke infrastrukture, građansko društvo. Tijekom čitavih 90-ih imali ste antimiloševićevske proteste, antiratne demonstracije, studentske proteste za neku bolju budućnost, imali ste Radio B92, televiziju Studio B, i to je sve predstavljalo kontratežu službenoj Srbiji koju je personificirao Milošević i koja je bila nesumnjivo agresivna, ratoborna, sklona stvaranju neprijatelja. Danas je ta Srbija zauzela veliki neformalni prostor.
Postoji li i dalje građanska Srbija koja može pružiti otpor preobraženim Vučićevim radikalima?
Građanska Srbija je u ogromnom povlačenju u kojoj nije došlo do smjene generacija i vi imate tužno odumiranje. Kad premine Borka Pavičević ili neki od velikih aktera na antiratnom planu u Srbiji, ljudi koji su postali ikone tog senzibiliteta u Srbiji nisu zamijenjeni mlađim ljudima. Tko god ima neku priliku prije ili poslije će otići iz te zemlje, a to su onda u pravilu visokoobrazovani, vrijedni ljudi, koji se umiju snaći u nekom drugom ambijentu. Samom tom prirodnom selekcijom stvari postaju samo sve gore i gore, tako da je to sada spirala za koju uopće ne vidim način na koji bi se mogla promijeniti. I ja se bojim da danas, a ovo ne kažem fatalistički, nego kao realnu procjenu, da se vrijeme do neke bolje budućnosti prema kriterijima do kojih je meni stalo, mjeri u desetljećima, ako ne i u stoljećima, ako se ikada i dogodi.
Upravo ste završili četvrtu, posljednju knjigu tetralogije "Cloaca Maxima"? Što nam donosi?
Baš sam sad pred Zagrebom pisao izdavaču da kažem da sam, jeee (smije se), završio. S tetralogijom Cloaca Maxima vjerojatno bih mogao ući u Guinnessovu knjigu rekorda za najdulje pisanu knjigu u povijesti. Prvi dio knjige, "U potpalublju", krenuo sam pisati 1991., a 2022. sam završio te "Duhove", znači 30 godina ukupno.
Unutar tog perioda objavio sam još 11 knjiga. Kad sam dobio Ninovu nagradu za prvu knjigu i odjednom sam imao sve te silne prijevode, adaptaciju kazališne predstave, pomisao da sad mogu biti samo pisac kod mene je rezultirala samogađenjem. Nikad nisam ni želio biti samo pisac, postoji čitav niz stvari u kojima uživam, koje volim raditi, veliki dio toga realizira se kroz udrugu Krokodil, jer je meni ta usamljenička pozicija pisca u stvari egoistična i taj život unutar samog sebe mi je jeziv i to stalno nastupanje iz "ja" mi je prilično uznemirujuće.
Volim stvari koje radim za nekog drugog, a ne samo za sebe, ne zbog sebe i iz sebe. Pisanjem je samo jedan dio mojih potreba i onda dođe do toga da svoje četiri knjige pišete 30 godina, ali ja sam sve to planirao u početku. Moj osnovni plan bio je da ona počinje u listopadu 1991., kad se odvijaju najžešće tragedije u Vukovaru, u Dubrovniku, dok u Beogradu i Srbiji traje intenzivna vojna mobilizacija od koje mladi ljudi bježe. To je atmosfera u kojoj sam započeo tu knjigu i planirao sam da priča koju sam imao ispričati traje od listopada 1991. do listopada 1992. u prve tri knjige, a da je četvrta knjiga pomaknuta daleko u budućnost, gdje se kao sve završilo i mi smo stavili točku na te naše ratove i živimo u divoti od naše budućnosti i svi smo u EU.
Naravno, bilo je fenomenalno naivno kako sam to zamislio i onda, kad sam došao do točke da pišem četvrtu knjigu, pogledao sam našu stvarnost i ona je bila grozomorna samo na nešto drugačiji način nego što je bila grozna 90-ih. Točka iz koje se priča radnja je ljeto 2020. i mi imamo čitav onaj užas s lockdownom i COVID-19 i odatle se radnja neprestano vraća u različite periode nakon listopada 1992., čime je završena treća knjiga. Knjiga je nelinearna, kompozitna, sastavljena je iz različitih pripovijesti koje se preklapaju, knjiga leti kroz vrijeme, između 90-ih i vremena danas.
Osjećate li u Zagrebu išta od EU?
Uvijek je postojalo da, kad prijeđete iz Srbije u Hrvatsku, sve postane nešto bolje, onda kad prijeđete iz Hrvatske u Sloveniju opet postane malo bolje. To se na neki način nije promijenilo, sve se zajedno malo poboljšalo. Ali te unutarnje razlike i dalje postoje. Jednu drugu stvar uviđam u toj dihotomiji EU ili ne EU. Bilo je prilično šokantno, na primjeru Mađarske, vidjeti što je moguće unutar EU.
Nismo vjerovali, osobno sam bio dovoljno naivan da sam bez jasnih razloga vjerovao u to da postoje mehanizmi unutar EU koji sprečavaju fašizaciju. Ali vidjeli smo da to nije tako i da se svašta može dogoditi unutar EU. To jesu zabrinjavajuće stvari, ali nemam sumnju oko toga gdje bi Srbija trebala biti. Uključivanje zapadnobalkanskih zemalja riješilo bi i našu problematiku jer bismo svi na znatno manje opterećujući način bili unutar istih granica.
Razumijemo se, ali se ne shvaćamo. Stoga to nije jedan zajednički jezik (veliš "ma kako se zvao" 😏). Tek su mu korijeni isti, ali to vrijedi za sve slavenske jezike. Kad smo tu kulturnu aproprijaciju raščistili, sve drugo što velišiš razumijem... ali ne shvaćam. Ne shvaćam kako nikog u Srbiji ne zanima budućnost i kako se ljudi ne umore od 3 vječne teme kojima ih hrane, Jasenovac, NATO i Kosovo.