Na pandemijskom izdanju Pulskog filmskog festivala gledat ćemo čak dva dokumentarca o nerazriješenim tragedijama koje su obilježile povijest grada.
Dokumentarni misterij “Berge Istra” Dražena Majića i Zorana Angeleskog, koji će biti prikazan na zatvaranju festivala, govori o povijesnim uspjesima pulskog brodogradilišta i neobjašnjivim havarijama megatankera koji su u njemu sagrađeni. Velika je to priča koja baš poput izgubljenih divova iz Uljanika plovi od kontinenta do kontinenta, a snimljena je u Hrvatskoj, Španjolskoj i Norveškoj. U kontrastu s dvosatnim dokumentarcem o Berge Istri, naoko je malena priča “Vergarola – mine na plaži” redatelja Arsena Oremovića, koja je svjetsku premijeru imala na najvećem platnu u pulskoj Areni. Njezine posljedice, međutim, Pulu su obilježile snažnije od prekomorske tragedije “jugoslavenskog Titanica”, jer eksplozija na plaži Vergarola 1946. potaknula je golem egzodus Talijana i, prema mišljenju mnogih, nepovratno ubila dušu grada. Arsen Oremović o tragediji je progovorio u sklopu druge sezone TV serijala “Nesreća”.
– Pripremajući serijal nadao sam se da ću pronaći neku veliku neispričanu priču. Nije mi bilo na kraj pameti da ću je pronaći baš u Puli, gdje ljetujem već trideset godina, a nikada nisam čuo za tragediju na Vergaroli – rekao nam je Oremović, koji se namučio da pronađe sugovornike o temi o kojoj su gotovo svi znali, ali malo se tko usudio govoriti.
Da bi se razumjela gotovo zavjerenička šutnja o tragediji na Vergaroli, važno je prisjetiti se kako je Pula nakon Drugog svjetskog rata pune dvije godine bila “ničiji grad”, u procjepu između Italije i Jugoslavije, pod upravom savezničke vojske.
Po okončanju dramatičnih ratnih okolnosti, u pulskom limbu i dalje je tinjao tihi rat između protalijanskih, prohrvatskih i projugoslavenskih nacionalista, koji su se nadali da će Pula postati dijelom teritorija kojem su osjećali pripadnost. Dok su se na nekim udaljenim mjestima vodili pregovori o budućnosti grada, u njegovu političkom vakuumu svaka je strana živjela vlastitim životom, forsirajući svoje obljetnice i običaje. Brojni Talijani okupljali su se oko nautičkog društva Pietas Iulia.
Jedna od omiljenih pulskih plaža u tom razdoblju bila je Vergarola, koja se nalazi na granici između vojnog i civilnog sektora, mjesto na kojem je vojska tolerirala svakodnevne dolaske kupača koji su goleme protubrodske mine naslagane tik to obale tretirali kao zaklon od sunca ili mjesto za sušenje ručnika. Navodno deaktivirane gromade izvađene iz Jadranskog mora klincima su služile i kao “konjići” za igru, na njima se poziralo za razredne fotografije, korištene su čak i kao zavjetrina za roštilj!
Tog tragičnog 18. kolovoza 1946. na Vergaroli se održavalo tradicionalno natjecanje u organizaciji Pietas Iulie. Plaža je bila prepuna Talijana, a radost obiteljsko-sportskog okupljanja prekinula je snažna detonacija koja je ubila više od šezdeset kupača. Apokaliptični prizori raskomadanih tijela koje raznose galebovi i jezera krvi ispod guste, crne gljive dima snažno su se usjekli u kolektivnu svijest Puljana. Nesretnici koji su se tog dana zatekli na plaži svjedoče o prizorima koji će ih pratiti cijelog života, a fotografija muškarca koji u rukama nosi tijelo obezglavljenog djeteta potresla je baš svakog gledatelja filma.
Možda najveća tuga koncentrirana je u priči dr. Geppina Michelettija, koji je danonoćno operirao žrtve Vergarole i spasio nebrojene živote, iako mu je tijekom tih borbi za preživljavanje ranjenika javljeno da su na plaži skončala oba njegova malena sina. Nedugo potom, omiljeni liječnik pridružio se kolonama Talijana koji su u strahu od novih napada napustili grad.
– Priča o Vergaroli ostala je u procjepu generacija koje su se o njoj bojale govoriti i mlađih, koje nije briga. Jedan od prvih sugovornika rekao mi je da se nekoliko godina nakon tragedije šetao tim područjem sa psom, koji mu je donio – ljudsku kost. Nažalost, ubrzo je javio da ipak odustaje od snimanja. Kod mnogih sam se susreo sa zidom šutnje, drugi su anonimno nudili informacije, treći su inzistirali da baš oni znaju pravu istinu, ali nisu je mogli ničim potkrijepiti… Ta je tema u vrijeme Jugoslavije bila vrlo kontroverzna i čini se da je taj osjećaj ostao do danas – rekao je Oremović.
Uz najmanje vjerojatnu priču o slučajnoj eksploziji, dvije dominantne teorije govore o tome da je tragediju režirala OZNA, s namjerom da otjera Talijane iz grada, ili da su je prouzročili sami Talijani, kako bi pokazali genocidnost jugoslavenskog režima. Malo povijesnih dokumenata upitne je vjerodostojnosti jer su nastali kasnije, kada je angloamerička vlast pokušavala izbjeći odgovornost za tragediju. Misterij Vergarole zato je do danas ostao bez pravog i mnogima potrebnog razrješenja. Oremovićev film važan je poticaj da se o toj tragediji progovori, hladne glave i bez nacionalističkih strasti čijem je raspirivanju Vergarola itekako mogla poslužiti.
Tko je profitirao nakon eksplozije? stefanovići, jovanovići, milosavljevići, obrenovići,... koji su ušli u stanove poginulih i protjeranih Talijana.