Nikad punije kazalište, tako ovih dana izgleda HNK Zagreb, a sudeći po ambicioznim planovima, tako će biti i tijekom prvih šest mjeseci 2020. godine. Intendantica Dubravka Vrgoč i njezina kreativna ekipa pripremaju program kojim će središnja nacionalna kazališna kuća pratiti hrvatsko predsjedanje Europskom unijom, a taj će program u Zagreb dovesti neke od najvećih umjetnika Europe. No krenimo redom.
Na kraju smo godine, a u svijetu kazališta to znači – vrijeme baleta i “Orašara”. Kako ste zadovoljni novim “Orašarom” Vladimira Malakhova?
Iznimno sam zadovoljna. Veliki baletni umjetnik Vladimir Malakhov s nama je, u kratkom vremenu, već drugi put i uvijek je veliko zadovoljstvo raditi s njim. Ne samo meni, već ponajprije plesačima, i to ne zato što im je velika čast s njim raditi, nego što od njega doista mnogo mogu i naučiti. A što se „Orašara“ tiče, on je drukčiji od prijašnjih te nudi jedan specifičan stil i estetiku. U predstavi kao da je zaustavljeno ne samo stvarno, već i kazališno vrijeme te nas svojim „raskošnim minimalizmom“ upućuje na putovanje intimnim krajolicima našeg djetinjstva nudeći nam čaroliju koju nalazimo, primjerice, u starim slikovnicama. I upravo je to u njemu čarobno, da se ne poigrava s pretjeranostima i spektakularnim slikama u kojima sve bliješti, već se u čistoći scenskog iskaza oživljava božićna atmosfera. Zadovoljstvo publike našom novom predstavom zasigurno je zalog njezinoj dugoj budućnosti.
Orašar je i tema Adventa u Zagrebu. Što je to toliko privlačno u ovoj baletnoj bajci?
Fenomen „Orašara“ traje dugo i nije samo naš fenomen. I u drugim se zemljama tijekom prosinca izvodi „Orašar“, a gledališta su puna zadovoljne publike. No kod nas je iz godine u godinu sve veća „potražnja“ za tom predstavom, sve se brže rasprodaju ulaznice za nju. Ove je godine to doista bilo rekordno, u dva dana rasprodali smo oko 14.000 karata, dok je u samo nekoliko sati sedam tisuća ulaznica prodano online. Ove godine je „Orašar“ uostalom izašao iz kazališta i osvojio cijeli grad. A što je privlačno u toj baletnoj bajci? Ona se temom savršeno uklapa u božićno vrijeme darivanja, asocira na djetinjstvo, nudi čarobnu atmosferu u kojoj se isprepliću stvarnost i fikcija. Nije li nam danas itekako potrebna takva čarolija?
Sve su ulaznice za sve predstave rasprodane još i prije premijere, no u nekoj idealnoj situaciji, da HNK Zagreb ima tri ansambla i tri scene, koliko bi se izvedbi “Orašara” moglo otplesati?
U ovim okolnostima 21 izvedba je i više nego što si mi, s obzirom na naše prostorne i tehničke mogućnosti, možemo priuštiti. No činjenica je da s obzirom na brojnost ansambla ovaj broj izvedbi predstavlja naš maksimum. Dakako, da nisu sva tri ansambla osuđena na jednu scenu te da nemamo ta prostorna ograničenja koja primjerice nalažu da se svake večeri „ruši“ scenografija i svjetlo za „Orašara“ kako bi se postavila scenografija i svjetlo za jutarnju probu „Idiota“, pa opet sve to iznova za večernju izvedbu „Orašara“... sve bi bilo lakše. Uz veći broj mladih plesača, a mi godinama zbog neriješenog beneficiranog radnog staža plesača imamo starosni disbalans u ansamblu, svakako bismo mogli imati i veći broj izvedbi. U idealnoj situaciji „Orašar“ bi se mogao izvoditi od sredine studenog do sredine siječnja i sigurna sam da bi se i tada tražila karta više.
Jesmo li barem nešto bliže toj toliko čekanoj drugoj sceni HNK Zagreb? Hoće li umjetnici nakon političara ući u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu?
Nadamo se da će se to dogoditi, vrijeme radi za nas. A ta je dvorana uostalom nama nužna, jer se u ovim uvjetima cijeli sustav funkcioniranja HNK raspada. Doista je nemoguće imati ambiciozni program, po broju i umjetničkoj kvaliteti predstava, s tri posve različita ansambla i sve to doslovce „strpati“ na jednu pozornicu koja još pri tome nije tehnički opremljena po standardima ne 21., nego i 20. stoljeća. Ono što rade trenutačno naši umjetnici i naši tehničari, koji se bore s tehnikom 19. stoljeća, nemoguća je misija. Stoga je obećanje da ćemo nakon hrvatskog predsjedanja Vijećem EU moći ući u prostor koji će od 1. siječnja 2020. biti dvorana za predsjedanje, nama možda i jedina šansa da održimo HNK Zagreb kao naš središnji teatar, koji se razvojem svojih ansambala i njihovim dosezima može mjeriti sa sličnim teatrima u ostalim dijelovima Europe.
Kolika je ta nova dvorana, koliko gledatelja stane u nju i kada ćete u njoj odigrati prvu predstavu?
Nova dvorana izgleda sjajno. U njoj bi se moglo postaviti oko 400 sjedala, a prikladna je za izvođenje dramskih predstava, koncerata, ali i formatom manjih opernih i baletnih izvedbi. No, prostori oko dvorane na dva kata otvaraju velike mogućnosti za razvoj ostalih djelatnosti nužno povezanih s razvojem cijelog nacionalnog kazališta. Naime, u tim prostorima mogli bi se otvoriti baletni i operni studiji o čemu se već desetljećima govori. Tako više ne bi dolazio u pitanje podmladak naših baletnih i opernih ansambala. Također, što se drame tiče tamo bi se mogao otvoriti i dramski studio koji bi bio prilika mladim dramskim umjetnicima da svoja prva ostvarenja realiziraju upravo u programu središnje nacionalne kuće što je u oba smjera iznimno značajno. A kada će se u njoj moći odigrati prva predstava? Nadam se početkom 2021.
Kako ćete riješiti financiranje još jedne dvorane, i to dislocirane?
To je pitanje koje treba postaviti našim osnivačima. No proteklih godina mi na blagajni ostvarujemo sjajne rezultate i taj dio naših vlastitih prihoda, uz stimulacije, ide u program. U jednom manjem dijelu financiranje nove scene, barem što se programa tiče, moglo bi se rješavati i iz tih izvora.
Festival svjetskog kazališta zbog hrvatskog predsjedanja Europskom unijom ove sezone počinje u siječnju. Kakva je njegova koncepcija?
Upravo kao središnje nacionalno kazalište odlučili smo se na poseban program u povodu predsjedanja Vijećem Europske unije te smo ga predložili Ministarstvu kulture od kojeg smo dobili financijsku podršku da ga možemo realizirati. Ideja je da Festival svjetskog kazališta „premjestimo“ iz rujna u prvih šest mjeseci 2020. i predstavimo izvedbe velikih europskih redatelja. No paralelno će, budući da vjerujem od samog početka mojih međunarodnih kazališnih kontakata, da takve vrste akcija moraju ići obostrano, naše kazalište gostovati na mnogobrojnim europskim pozornicama.
Što ćemo vidjeti u mjesecima koji dolaze, a što čuti na velikom koncertu kojim HNK Zagreb otvara europsku priču?
Svečanim koncertom u povodu našeg predsjedanja, a koji je najavljen za 9. siječnja, ravnat će u Europi proslavljeni hrvatski dirigent Ivan Repušić. Solisti će biti pjevači našeg kazališta – Lana Kos, Dubravka Šeparović Mušović, Valentina Fijačko Kobić, Ivana Lazar, Tomislav Mužek, Lucijano Batinić i Ljubomir Puškarić, a na repertoaru su arije iz svjetskih i domaćih opernih djela. Potom nam dolaze dvije predstave Portugalskoga nacionalnog kazališta u režiji proslavljenog Tiaga Rodriguesa: „Sopro“ i „By Heart“, zatim berlinski Volksbühnne s predstavom „Bekannte Gefühle, gemischte Gesichter“ u režiji Christopha Marthalera, Nacionalni teatar iz Bruxellesa s predstavom „Sylvia“, u režiji Fabricea Murgia, dok će Narodno kazalište Ivan Vazov iz Sofije prikazat „Braću Karamazove“ F.M. Dostojevskog. Tu je i naš koprodukcijski projekt rađen s berlinskim Schabühneom, predstava „Die Anderen“ Anne-Cécile Vandalem koja je oduševila zagrebačku publiku na FSK-u projektom „Trisstes“. U lipnju će se predstaviti pariška Opera Comique s našim koprodukcijskim projektom, Offenbachovom operom „Fantasio“ u režiji Thomasa Jollyja i na kraju veliki Ivo van Hove s operno-dramskim djelom „Smrt u Veneciji“ što je također naša koprodukcija s kućama Toneelgroep Amsterdam, Barbican Theatre iz Londona i Théâtre du Châtelet iz Pariza.
I dok svjetski umjetnici stižu pod krov HNK Zagreb, svi njegovi ansambli kreću na put. Koja su najvažnija gostovanja?
Već u siječnju Opera i Balet gostuju s „Erom“ i „Smrti u Veneciji“ u Mađarskoj državnoj operi u Budimpešti, što je iznimno važno gostovanje. „Smrt u Veneciji“ gostovat će u veljači i u Nacionalnom baletu Teatro Camoes u Lisabonu, a u travnju će biti dva puta izvedena u kazalištu Boljšoj u Sankt Peterburgu. „Tri zime“ Tene Štivičić prikazat će se u Palais des Beaux-Arts u Bruxellesu te na Danima hrvatske kulture u Gdanjsku. „Tri sestre“ izvest će se u Narodnom kazalištu Ivan Vazov u Sofiji, a Žižekova „Antigona“ prvo će se predstaviti u koprodukcijskim kućama Theatre de Liege i Teatre Fondazione Emilia Romagna u Modeni, a potom će biti prikazana na festivalu u hamburškom kazalištu Kampnagel. U ljeto naša će Opera gostovati s čak pet programa na ljetnom festivalu u Estoniji, a planiramo i neke zajedničke projekte s njemačkim partnerima za drugu polovicu 2020., kada Hrvatska prepušta predsjedanje Njemačkoj.
