U ponedjeljak, 12. kolovoza 1968. bio je sparan ljetni dan. Zrak je bio močvarno gust poput kaše, osobito u londonskoj kineskoj četvrti, čije uske ulice i drevne zdepaste kuće kao da su još pojačavale vlagu i vrućinu. Kako su se četvorica glazbenika uspjela nagurati unutra, ostaje misterij jer u prostoriji za probe ništa većoj od velikog ormara, ispod trgovine pločama na adresi Gerrad Street 39, od zida do zida bila su naslagana pojačala i bubnjevi. Oprema je bila otrcana, drugorazredna, a akustika užasna.
Nakratko je sve izgledalo tako smiješno i osuđeno na propast. Upoznali su se, pomalo nespretno, tek nekoliko minuta prije. Nije bilo vremena da se udobno smjeste, zbliže, steknu dojam jedni o drugima. I kako se sad od njih očekuje da uvježbaju set pjesama? Na repertoaru se našla stara stvar Johnnyja Burnettea "Train Kept a-Rollin'". Prostorija je jednostavno eksplodirala. Kao da je pukla brana i glazba je počela navirati. Zvuk koji se dogodio došao je odmah, kao udar groma, bljesak munje.
A stapanje virtuoznih i profinjenih londonskih studijskih glazbenika Jimmyja Pagea i Johna Paula Jonesa s "divljacima" iz Midlandsa, Robertom Plantom i Johnom Bonhamom, u vremenu kada scenom dominiraju Beatlesi i Stonesi, čudo je samo po sebi i uvertira u rađanje, po mnogima, najvećeg rock benda svih vremena, svakako jednog od najuspješnijih i posve sigurno jednog od najozloglašenijih. Jer, glazba čini samo dio legende: Led Zeppelin priča je i o tome kako su šezdesete postale sedamdesete, kako su klubovi postali stadioni, kako je nevinost postala dekadencija.
Bili su nemilosrdni, a takav je nagrađivani glazbeni biograf i novinar Bob Spitz, autor knjige "Led Zeppelin: Biografija", opsežne i iskrene biografije koju bend itekako zaslužuje, kapitalnog djela na 600 stranica objavljenog u izdanju zagrebačke glazbene knjižare Rockmark, koje danas, 58 godina nakon njihova prvog susreta, uspješno razdvaja mit od stvarnosti.
"Bio sam apsolutno siguran da je bilo dovoljno da samo uđemo u tu prostoriju", kazao je godinama poslije Jimmy Page. I bio je u pravu. Već od prvog albuma bend se postavio kao sraz velike umjetničke ambicije i grube praiskonske sile nastale iz engleske folk glazbe i afroameričkog bluesa. Naklada prvog albuma bila je više od deset milijuna primjeraka, a to je bio tek početak: albumi Led Zeppelina prodani su u više od 300 milijuna primjeraka diljem svijeta, a prašina se nikada nije slegla.
Nalik glazbi koju su stvarali, priča o Led Zeppelinu podjednako je inspirativna, elektrizirajuća i šokantna. U samo 12 godina od debija do razlaza proći će put od rock bogova do ljudi koji više nisu mogli kontrolirati vlastiti mit. Na tom putovanju nanizati snimanja albuma i pjesama, koncerte, turneje, razvrat, okultno, mitove i legende, tragedije, groupie djevojke, alkohol, droge i beskonačno nezasitnu želju benda da iza sebe ostavi jedinstven, glasan i beskompromisan glazbeni trag.
Spitzova biografija smješta formiranje Led Zeppelina u kontekst engleske scene šezdesetih godina prošlog stoljeća. Ti mršavi bijeli dečki velikih glava i mrtvih očiju bili su opsjednuti američkom glazbom. U Engleskoj je bilo teško nabaviti blues albume, prošlo bi i mjesec dana u iščekivanju pošiljke iz SAD-a. Jimmy Page bi, zajedno s Mickom Jaggerom, Keithom Richardsom i Brianom Jonesom, nestrpljivo putovao iz Londona u Manchester u listopadu 1962. kako bi vidjeli Johna Leeja Hookera, Memphisa Slima i Willieja Dixona kako sviraju na istoj pozornici.
Dana 20. srpnja 1968. Page je otišao u Birmingham "pogledati" Roberta Planta, koji je toga dana nastupao za učitelje na pedagoškom seminaru u West Midlandsu s ne osobito impresivnom grupom Obs-Tweedle. Publike praktički nije bilo, a Jimmyju se glazba nije svidjela. "Bend je pretjerivao i bilo je puno buke i blicanja reflektorima. Ali... pjevač! Bilo je nemoguće skinuti pogled s njega. Visok, u uskim trapericama i sav u blistavoj kosi koju je malo-malo micao s lica poput kakve hollywoodske glumice. I pokreti su mu bili glumački."
"Iz njega je izbijao seksepil", sjeća se Jimmy. Bilo je nešto "mačkasto" u njemu, geste su mu bile androgine, ali posve je vladao pozornicom. I taj glas... Na trenutke je zvučao poput sirovijeg Stevea Winwooda, čas prizeman, čas raskalašen. A bome je znao i kao grom iz vedra neba ispustiti "praiskonski urlik". Njegov je glas bio fantastičan, ali je zabrinuo Jimmyja. "Predobar je da se za njega ne zna. Što uopće radi u ovoj zabiti?! Zašto već nije u nekom vrhunskom bendu? Odmah sam pomislio da ima zajebanu osobnost ili da je s njim nemoguće raditi."
Uistinu, odakle je dolazio glas Roberta Planta? Taj bluesovski urlajući duh nije zvučao poput ičega što je ijedan bijeli glazbenik prije njega napravio u rock'n'rollu. Desetljećima poslije to je i dalje jedan od onih glasova – poput glasova Loua Reeda, Jamesa Browna, Davida Byrnea ili Kate Bush – koji u sebi kodiraju cijeli jedan neobičan svijet.
Inauguracijski koncert benda u predgrađu Kopenhagena, članova tada još okupljenih pod imenom New Yardbirds, doživio je sve one neugodnosti koje inače prate prvi spoj. Unajmljena oprema nije funkcionirala, bend je bio suzdržan, a publika pomalo zbunjena. I na pozornici je bilo nešto zbunjenosti i neodlučnosti. Izgledali su neobično neusklađeno. Jimmy je privukao pozornost u posve bijeloj odjeći, svilenkastim hlačama i odgovarajućoj košulji s pregršt volana, valjda atraktivnoj na dvoru Luja XIV.
Ni Robert nije bio ništa manje kitnjast: uske hlače i cvjetna košulja zavezana u čvor oko struka. Njihove frizure, stepenasti valovi i kovrče do ramena, lepršale su široko poput oblaka. Basist John Paul Jones i bubnjar John Bonham, zvan Bonzo, odjenuli su se nešto službenije. Jimmy je izgurao kroz sve greškice i pogrešne početke pjesama priznajući: "Bili smo strašno uplašeni, imali smo samo petnaestak sati da zajedno sve provježbamo."
Možda je i bilo tako, ali glazba se vrlo brzo posložila. Snimili su prvi album za samo 36 sati, što je nevjerojatan tempo, a podatak je još nevjerojatniji zna li se koliko su bili temeljiti. Svi su bili zadovoljni ishodom. Bio je čvrst, agresivan, senzualan, dramatičan i obuhvatio je sve što su si zacrtali da će postići. Imao je svjež zvuk, ali i puno više od toga. Spitz to dobro opisuje kada kaže da su Zeppelini zauzeli "novi glazbeni teritorij smanjivši udaljenost između žanrova, a izbacivanjem pjesama iz ravnoteže pokazali smjer prema kojem se kretao rock'n'rol". Zapanjujuće, prva četiri albuma objavljena su u nešto manje od tri godine.
Domovina ih je isprva jedva primijetila. Kratka turneja po Velikoj Britaniji donijela je nastup u polupraznim klubovima, ali i pravnu zavrzlamu: upozorenje da prestanu koristiti ime pod kojim su tada svirali. Dečki nisu imali nikakav problem s tim. Ime Led Zeppelin govorilo je sve što je trebalo znati o ovom bendu – bio je dinamičan, bezobziran, subverzivan, rock'n'roll mu je bio u krvi i nije bio pristaša Top 40 populizma. Uskoro će ih SAD dočekati raširenih ruku.
Zaglušujuća rika koju su Zeppelini izveli u Denveru najavila je nepripremljenoj publici da se rock'n'roll spremao probiti zvučni zid. Britanski bendovi više nisu dolazili s vjernim pojačalima čije su utrobe sastavljene od ostataka vojne opreme iz Drugog svjetskog rata. Novi šerif u gradu bio je pojačalo Marshall JTM-45, a Zeppelini su ih imali pun kamion.
Pozornica je djelovala kao đavolji oltar: polugol, pjevač Robert Plant vrištao je i izvijao se poput palog anđela, dok je bubnjar John Bonham stoički udarao po nečemu što je izgledalo poput užarenog gonga. A Jimmy Page je pomalo sumnjiv dok u blaženstvu grči lice, omamljen zanosom, zavaljen unatrag dok svira svoju tamnu gitaru s dvostrukim vratom, poput čovjeka koji se hrva s nekom golemom, vrištećom noćnom pticom.
Da, Led Zeppelin je bio "težak" – čuti "Communication Breakdown" ili "Good Times Bad Times" ili "Rock and Roll" ili "Black Dog" ili "Dazed and Confused" prvi put značilo je čuti opasnost, opasne granice, prljavi urlik s druge strane glazbe. Članovi benda kao da su bili potpuno zadovoljni time da se bave svojim nevjerojatnim glazbenim detaljima, dok bi Plant negdje iznad njih povremeno zapjevao "woman" ili "babe".
Kada bi se ipak moglo razaznati neko značenje, pronašli bi se fragmenti posuđeni iz mizoginih blues obrazaca: "Tražio sam ženu, nisam se nikad cjenkao za tebe" ili "Duša žene stvorena je dolje." I vrtloge Tolkienove mitologije, jednog od Plantovih omiljenih autora: "U najmračnijim dubinama Mordora susreo sam djevojku tako lijepu."
Bend kao da nije pokazivao interes za politiku, stanje nacije ili simbolično odbacivanje autoriteta prethodne generacije koja je obilježavala većinu rock'n'rolla. Bez klasne i prostorne pripadnosti, nisu bili toliko ljutiti rockeri koliko cool transatlantski arhivisti koji su lukavo prekopavali blues i folk tradicije kako bi sastavili neke od svojih najboljih pjesama, uključujući "Black Dog", "Stairway to Heaven", "Whole Lotta Love" i "Dazed and Confused". Publika ih je obožavala.
Predvođen najbrutalnijim menadžerom u poslu, nemilosrdnim i nasilnim Peterom Grantom, i još "luđim" road menadžerom Richardom Coleom, kvartet je bljesnuo Amerikom poput pljačkaške vojske, rušeći kritički otpor i rekorde prodaje jednako lako kao što su zavodili groupie djevojke i konzumirali ogromne količine alkohola i droge. Morale su to biti Sjedinjene Države: menadžer Peter Grant, bivši izbacivač koji je "unio gangsterski mentalitet u igru", znao je da ondje leže novac, stadioni i FM radiopostaje.
Do 1972., dok je bend punio stadione i prodavao milijune ploča, Grant je iznudio iznimno povoljne uvjete od promotora, kojima je naređeno da plaćaju u gotovini, dijelom kako bi izbjegli kaznene britanske poreze. Bend je putovao Sjedinjenim Američkim Državama noseći vreće u kojima su bile stotine tisuća dolara. Najsmješniji detalj o dečkima koji su poludjeli možda jest taj da je Bonham u prvoj godini i pol postojanja benda kupio 28 automobila. Ali nasilje i ovisnost obilježili su turneje, droga je slijedila novac. Grant je do tada već bio ovisnik o kokainu, a Jimmy Page ubrzo ga je sustigao i na kraju dodao heroin. Droge i alkohol učinili su Bonhama, naizgled dobroćudnog kad je bio trijezan, energičnim čudovištem. Krajolik se mijenjao i postajao sve mračniji.
Izvan pozornice sve su više postajali ljudi koji si ugađaju na najuzvišenije načine. Otkako je album postao zlatan, osjećaj ekstravagancije – ekstravagancije preplavljene dekadencijom – nadvladao je bend. Bio je blistav, nečuven i katkad bizaran, ali postao je sastavni dio njihove legende.
Opčinjena publika i sva ta klika koja ih je pratila bendu je priskrbila božanski status – a oni su ga prihvatili. U klubovima u kojima je atmosfera bila takva da je sve bilo dopušteno pilo se na njihov račun, a nestrpljive djevojke zavlačile su se ispod stola. Plesali su po stolovima u otmjenim hotelima, uništavali sobe, bacali televizore kroz prozor, gomilali račune za poslugu u sobu koji su se mjerili u tisućama dolara, u trenu znali naručiti pedeset boca pića. Novac je ležao okolo poput blata. U razvratu nisu imali mjere.
Visoko iznad Sunset Boulevarda uzdizao se betonski neboder koji je postao najzloglasnije utočište rock'n'rolla. Continental Hyatt House, uskoro prozvan Riot House (kuća u plamenu), nikada nije bio samo običan hotel. Bio je cirkus na nebu, pozornica za ekscese i utočište najvećih glazbenih zvijezda šezdesetih i sedamdesetih godina. Hotel je ubrzo postao magnet za legende poput The Doorsa, The Rolling Stonesa, The Whoa i, dakako, Led Zeppelina, a nadimak Riot House rodio se iz kaosa koji su ostavljali za sobom.
Nijedan bend nije bolje utjelovio duh Riot Housea od Led Zeppelina. Često bi unajmili cijele katove, ispunivši ih glazbom, ludorijama i beskrajnim podvalama. Invalidska kolica jurila su hodnicima kao u utrci, stereo uređaji odjekivali su u tri ujutro, a zloglasna Coke Lady, asistentica čiji je jedini i isključivi zadatak bio dijeljenje kokaina članovima benda i njihovim gostima, pobrinula bi se da nikome ne ponestane energije. John Bonham usred noći projurio je hodnikom jedanaestog kata na motociklu Harley-Davidson, a jedne večeri 1975. Robert Plant izašao je na balkon sobe 905, podigao ruke prema nebu i povikao u noć iznad Los Angelesa: "Ja sam zlatni bog!" Taj je trenutak postao dio rock mitologije.
Led Zeppelin možda nije izmislio groupie djevojke, niti su bili prvi rock bend koji se opustio na turneji, ali su, kao i sve ostalo, i to podigli na potpuno novu razinu. Nisu sve legende istinite, ali prema pažljivom prikazu Boba Spitza, ono što jest istinito zapanjujuće je, a katkad i uznemirujuće. Posebno poglavlje bile su maloljetne obožavateljice koje su se nudile za seks sa sve rasipnijim zlatnim bogovima. "Postojala je određena količina hedonizma. A zašto i ne? Bili smo mladi i još uvijek smo odrastali", priznao je Jimmy u samoobrani. Ali Spitz djevojke u Los Angelesu naziva "šokantno mladima" – trinaest, četrnaest, petnaest godina.
Kad je Plant u pjesmi "Dazed and Confused" pjevao "I wanna make love to you, little girl" (želim voditi ljubav s tobom, djevojčice), nije bio figurativan. Uznemirujuće je kad se Page s 29 godina upusti u vezu s 14-godišnjakinjom Lori Mattix. "On je za mene bio rock-bog princ", prisjetila se, "čarobna, mistična osoba... Nije bila tajna da je volio mlade djevojke."
U tih nekoliko kratkih godina John Bonham etablirao se kao jedan od najvećih bubnjara na svijetu, možda i najveći u povijesti rocka. Posjedovao je sveobuhvatnu kolekciju udaraljkaških talenata: brzinu i složenost izvedene zastrašujuće besprijekornom tehnikom, trenutačno prepoznatljiv i originalan zvuk, prekrasan osjećaj za groove pjesme. Bonham je bio Led Zeppelin u toj sposobnosti da istovremeno snažno i lagano udara.
No njegovo je ponašanje bilo nestabilno, često djetinjasto, katkad nasilno, ali uvijek nepredvidivo. Za većinu toga kriv je bio alkohol: nije se ni trijeznio, pio bi dok se ne sruši. Ostali bi to mogli podnijeti i tolerirati sve dok njegove ludorije ne utječu na nastup benda. "Ubiješ li se prije svirke, imat ćemo gadnih problema", upozorio je menadžer Grant briljantnog bubnjara, vjerojatno najboljega glazbenika na svom terenu. Ali bio je i hodajuća tempirana bomba. Čitatelj Spitzove knjige navikava se na užase koje bi Bonham priredio, uključujući gotovo silovanja žena, nasumične napade i ozljeđivanje kolega.
Sve je to prokleto pošlo po zlu tijekom turneja 1975. i 1977. godine. Page je bio izgubljen u drogama, Bonham je bio nekontroliran i vječito pijan. Koncerti su bili opasni, gigantski, briljantni, nemarni. Činilo se da Page nije primjećivao ni mario što mu je gitara bila raštimana. Godine 1975. Bonham je bubnjeve svirao s vrećicom kokaina između nogu; 1977. zaspao je nad svojom instrumentom. Gomila je postala nemirna. Detroit Free Press nazvao je obožavatelje "najnasilnijom, najnemirnijom gomilom koja se ikada nametnula koncertnoj dvorani". U Oaklandu u srpnju 1977. Bonham, Cole i Grant ozbiljno su napali kolegu promotora Billa Grahama te su uhićeni. Led Zeppelin više nikada nije svirao u Americi.
Robertov osjećaj neuništivosti načela je teška prometna nesreća u Grčkoj, no smrt petogodišnjeg sina Karaca zadala mu je udarac protiv kojeg nije imao obrane. No bendu je presudila Bonhamova smrt uslijed žestokog opijanja 1980. godine. Ljudi koji su stvarali glazbu koja se ubraja među najljepše u povijesti često su se ponašali na načine koji su bili ružni, sebični ili destruktivni.
Ali njihova je glazba ostala. Desetljećima nakon raspada benda nove generacije otkrivaju Led Zeppelin i reagiraju na isti način kao i prvi slušatelji krajem šezdesetih: iznenađenjem, fascinacijom i osjećajem da slušaju nešto golemo.
Otvori KEKS Pay
