Nezgrapno režirani i nespretno organizirani prizori, trapavi posebni
učinci, loše razrađeni sporedni likovi i drveni dijalozi u nekim se
nekoliko desetljeća starim filmovima katkada mogu učiniti donekle
šarmantnim.
Mnogo se toga u tom slučaju može “oprostiti”, jer podrazumijevamo kako
je ta “kvrgavost” dug vremenu nastanka, određenom razdoblju u razvoju
filmotvoračke umješnosti, kako je riječ o postaji u kojoj je to što
gledamo izvedeno bolje od onoga kako bi bilo napravljeno koju godinu
prije i, dakako, lošije nego što će biti napravljeno koju godinu
kasnije.
Aktualni “Dan kad se zemlja zaustavila”, prerada osobito hvaljenoga
istoimenoga filma iz 1951. g., izveden je nespretno kao da je nastao
iste godine kao i izvornik. A s obzirom na to da autorski odnos prema
takvoj “zastarjeloj” vrsti filmotvorstva nije uočljiv ni u tragovima,
odnosno budući da ništa ne ukazuje na to da je riječ o svjesnom –
nostalgično-sentimentalnom, ironičnom ili bilo kakvom drugom –
repliciranju i hvatanju “staromodnog duha” kojim bi se dodao
značenjsko-estetski premaz, cjelina se jednostavno čini lošom i
dosadnom.
Dvanaest godina nakon, primjerice, “Dana nezavisnosti”, prvorazrednog
hollywoodskog spektakla o dolasku izvanzemaljaca na Zemlju, ova se
priča o tome kako su izvanzemaljci odlučili spasiti planet Zemlju od
ljudske vrste koja je uništava, doima diletantski smiješnom.
KINOPREMIJERA
Dan kad se zemlja zaustavila: Drveni dijalozi, trapavi efekti
