Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Hortenzija

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.
20. srpnja 2020. u 11:02 0 komentara 339 prikaza

Iznad starih krovova kamenih kuća obraslih u drijenak i kapare letjela su jata bijelih golubova. Među paperjastim tragovima oblaka koje je u suton ostavio maestral raspršivši ih među treperavim zvijezdama. Svojim letom usplahireni, od golubica ostavljeni, crtali su krojni arak noći. Bojeći ga svojim krilima. Neumorno ponavljajući svoje nebeske vinjete lepršajući oko zvonika gradskih crkava. I utihnulih starih fontana po kojima crne mačke uzaludno traže vodu. I ostaju ispod suhih maskerona čekajući zoru. I prve kaplje rose kojima će utažiti žeđ.

kratka priča Kuću treba srušiti

Noć boje indiga, koja se izlila iz ostavljenih i davno upotrijebljenih kristalnih čaša, u kapljama je padala na bijeli stolnjak. I curila po hladnom mramoru poda prokazujući tragove njenih bosih nogu. Dok je jednom odlazila. Prekrivši potom zidove, curila je niz otvoreni prozor. U ulicu jednu, zatim drugu. I treću. Gusta, topla i ljepljiva.

Nije mogla razaznati svrhu, u tami skrivenih i izgubljenih, od nekog razbacanih predmeta. Posvuda. Kao uvijek, iznenada, upalili su se mali, tinjajući plamičci lumina. Činilo joj se da bi ih mogla dohvatiti i da bi, ako nastavi ubrzano disati, dahom mogla ugasiti nježne treperave plamene jezičke. Ako ustraje. I potraju. Pomislila je da bi možda bilo najbolje ustati i krenuti prema izlazu. U noć kroz otvorena velika vrata od hrastovine s kamenim okvirom obraslim u mahovinu, bršljan i kapare. S ostatkom starog obiteljskog grba s ljiljanom uklesanim iznad. I lopočem ispod. Ako je, pomisli, ova noć odlaska? Ako je izlaz tama? Sama. A tinjajući lumini i miris maslinova ulja u malim zdjelicama oko nje zagonetna poruka? Ili njegov potpis. Akrostih možda. I, jesu li to možda ipak zvijezde? Iznad nje u nebeskom svodu sobe. Učinilo joj se u jednom trenutku da mirišu smokve. Ali otkuda i zašto smokve kada im nije vrijeme. I šum valova, učinilo joj se, odnekud priziva jugo. Ali ni vjetra ni mora u blizini, nije bilo. Nije bilo ni ptica. Ni mjeseca u njihovim kljunovima. Pokušavala je u borama na licu osjetiti i prepoznati godine. One koje ne bilježe kalendari, dnevnici, sanjarnice i pisma. U krilu je nestajalo topline. U duši čežnje. U srcu želje. Slutila je hladnoću među prstima i kaplje znoja kako joj cure niz vrat, između grudi i nestaju negdje u naborima posteljine. I kako onda lebdi zajedno s klecalom a noge joj slobodno igraju ne dodirujući pod. I kako je netko negdje razbio zrcalo. Venecijansko. U koje su se, po navici, jutrom zagledale gospođe u svojim crnim dugim haljinama. S čipkastim moskarima kojima su tjerale muhe. Sa svojih velikih sivih vlasulja. I bijelih naprahanih lica. Dok su ritualno ispijale svoje ohlađene čajeve od majčine dušice sjedeći u tišini za trpezom. S očnim dupljama kao rupama. Iz kojih bi, ponekad, umjesto suza, spuznule crne kaplje. U kristalne čaše. I kalež. Isti onaj iz kojeg je ispila noć. Jednom.

KRATKA PRIČA Sandokanova kći

Hortenzija je odavno bila odustala od pokušaja da shvati povode svojim frustrirajućim stanjima, izgubljenostima i prepoznavanjima u galeriji obiteljskih poreta poredanih po hladnom južnom zidu sobe. I onih nekoliko skupnih s uslikanim davnim obiteljskim okupljanja. Uz veliki okrugli stol od stare borovine kada su se slavile, zaboravila je davno koje, godišnjice braka i nove ženidbe sinova vlasnika ljetnikovca. I rijetke udaje njihovih sestara. Bore na licu, usahle grudi i sijeda kosa, učinili su da bude slična ostalima s kojima je dijelila neveliku sobu u prizemlju kuće, koju su u gradu zvali, Domus Christi. Gdje su je ostavili kada je ostala sama. U sobi s prozorom kroz koji bi ponekad provirivala luna. Mutna i žuta, kao njen pogled. Kada bi se s ostilima u svilenim ogrtačima tiskala pored prozorskog okvira bezuspješno pokušavajući prepoznati zvijezdu Danicu na nebu. U trenucima kratkotrajne vedrine. Između dva naleta juga. U njenoj duši.

Medaljon koji je, na jedom dugom putovanju kupio u Napulju, podsjećao ga je na njegovu majku. Njen brižan pogled i strepnju dok je odlazio. Trebat će samo u nekog gradskog zlatara naručiti da ugravira posvetu koju će smisliti. Ljubavni jedan stih. Citat, možda, neki znakoviti iz soneta koji joj je posvetio onda kada ga je u snovima budila. I njen uzdah kada mu je šapnula svoje ime: Hortenzija. I datum koji će odabrati kada je bude zaprosio. Onda, kada osjeti njene usne u đardinu ispred kapelice među gustim granjem lovorika i tamarisa. Onda će joj, između uzdaha, darovati i ogledalo koji je kupio na uzavreloj tržnici jednog malog grada na Siciliji. Možda preveliko, ali idealno da skladno uokviri njenu bujnu plavu kosu i otkriva vrijeme koje je ostavljalo tragove na njenom licu. I kada se odlučio za moskar nebesko plave boje shvatio je, intuitivno, zašto baš mora biti oslikan oblacima, suncem i golubovima. Koji će, kada ga ona poželi rastvoriti, poletjeti visoko iznad mora i borova i onda opet, umorni od modrila, sletjeti na uzglavlje njena kreveta. I čuvati je dok spava i dok ga sanja u bijeloj mornarskoj časničkoj odori. Kako joj pokušava, umoran i iscrpljen od još jedne duge plovidbe, na njenom omiljenom instrumentu zasvirati Serenatu notturnu.

KRATKA PRIČA Puni krug

Jednog jutra nisu je našli u sobi doma u kojoj su starice odbrojavale sutone. Uz prazan krevet, na noćnom ormariću, bilo je tek nekoliko njenih osobnih predmeta. Požutjeli češalj, porculanska šalica, mala srebrna žličica, nekoliko knjiga punih sasušenog bilja između listova, jedno neotvoreno pismo i mala keramička figurica mornara u zagrljaju anđela. Nitko nije znao kako je nestala, gdje pošla i što se dogodilo te noći dok su starice u sobi nemirno spavale, dugo molile i duboko disale. Stroga nadstojnica doma nije mogla objasniti njezin nestanak. A starice, iako su slutile i pretpostavljale razloge njenog odlaska, samo su šutjele. I znakovito osluškivale ponavljajuće klecanje gradskih zvona.

Izolacija KRATKA PRIČA Izolacija

Bilo je to jedno od onih razdoblja dugih dosadnih obilnih kiša. Puhalo je jako jugo i veliki valovi zapljuskivali su onaj dio gradskih zidina okrenutih moru. Aerosoli morske pjene kupali su dimnjake, krovove kuća i umivali ulice i gradske poljane. Rijetki su izlazili i šetali gradom koji je vonjao po jodu, ustajaloj vlazi i divljim narančama u rijetkim đardinima između gusto poredanih kuća i starih palača. Kada su, po službenoj dužnosti, obilazili ljetnikovce u neposrednoj blizini grada, u onom najbližem zapuštenom i obraslom u bršljan i divlju lozu, pronašli su je nepokretnu i hladnu u najgornjoj sobi. Kako sjedi u stilskoj fotelji u bijeloj vjenčanici po kojoj su svoje čipke ispleli pauci i skrivali se u svojim paučinastim gnijezdima. Po cvjetnom vjenčiću na glavi šetale su srebrne mušice. Niz spuštene ruke i svilene bijele rukavice igrali su se macaklini. Oko njenih nogu, kljucajući sasušene bobice bršljana, grabili su se golubovi. Naleti vjetra pokidali su teške brokatne zavjese i krhotine kristalnog lustera po podu uokolo otežavali su pristup. Uspjeli su je nekako podići s fotelje, položiti na nosiljku i onako, prekrivenu izblijedjelim izvezenim stoljnjakom koji su pronašli, iznijeti iz ljetnikovca. Nakon nekoliko dana, kada se jugo utišalo i kada su prestale kiše, sahranili su je uz kapelicu obližnjeg ljetnikovca. Isto tako napuštenog i praznog. Ostavljenog i od jedinog preživjelog potomka nekada ugledne gradske vlastele. Starog kapetana kojemu su davno potonuli brodovi i luke zaboravile tužne pjesme o neuzvraćenoj ljubavi koje naručivao kavanskim pjevačicama. I serenate notturne umornim violinistima. Navodno je, kružile su glasine gradom, u ponoćnim satima jedan starac redovito obilazio kapelicu donoseći bukete cvijeća. Uvijek svježeg. Ostavljajući noći miris hortenzija.

O autoru

Davor Mojaš (1952.) svoje dramske, prozne, pjesničke, kritičke, publicističke i druge tekstove objavljuje u hrvatskim časopisima te u Dramskom programu Hrvatskog radija. Objavio je nekoliko knjiga proze, a redateljski opus uglavnom vezuje za Studentski teatar Lero. Režirao je i u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci i u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku. Član je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa. Dobio je više javnih i stručnih nagrada, a 2017. i Nagradu grada Dubrovnika. Na Hrvatskom radiju Radio Dubrovniku bio je komentator-mentor i dugogodišnji urednik. Dva puta nagrađivan je na natječaju za kratku priču Večernjeg lista.

Bejrut
PRELIMINARNI REZULTATI ISTRAGE
Ekskluzivno otkrivamo što je uzrok eksplozije u Libanonu: Riječ je o ljudskoj greški
Tri dana Zagreba i okolice za obitelj
IZLETI
Tri dana Zagreba i okolice za obitelj: Lovite tartufe, doznajte sve o legendarnim coprnicama i zmajevima te špiljskom nakitu
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.