Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Blokirana

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
16. veljače 2019. u 10:02 4 komentara 331 prikaza
Kratka priča Blokirana

Možeš zamisliti? Zbog dvjesto kuna, zbog dvje- sto kuna! I to onih koje sam već bila uplatila!“, odjekivalo je tramvajem. Govorila je u maleni, odavno zastarjeli mo- del mobitela. Glas žene od nekih šezdeset godina postajao je sve prodornijim: „Oni mene, zamisli, mene – koja plaćam sve uredno i na vrijeme blokirali – blo-ki-ra-li. Tek tako! I još mi k tomu navod- no dodali sudske troškove....

Kratka priča Dijamantna ogrlica

Sad su mi javili, od javnog bilježnika, nazvali me, upozorili da moram podmiriti, jer ovrha i to... ili da odem kod suca, ako neću plati- ti, da idem direktno k njemu... A znam da sam platila, znam dobro. Pa nisam ja luda! Znam da sam platila. I to prije možda... dvaaaa- de... dvadeset dana, tako nešto. Nisam luda, velim ti. Anka nije lu-da. Znaš što: sutra... sutra uju- tro – ja ti idem ravno k sucu, toj budaletini, ravno k njemu, pa ću mu reći: ’Gospodine, ja sam pla- tila svoj račun, davno, na vrijeme, i nije meni do dvjesto kuna, plus troškovi sudski, ali vi ste meni blokirali račun! Zašto?! Zašto ste to učinili? To nije u redu, nikako nije u redu.

Ja nisam luda. Ja sam trafikantica. I radim sve što treba, isto kao daleko mlađe od mene: i uplatnice i novine i žvakaće i bombone i pakete – sve-sve u toj majušnoj trafici bez grijanja. Mogu ja sve! Ali ja mislim da... znate što... da zapravo VI niste normalni!‘ Da, reći ću mu, znaš, da nije normalan. Nije me briga. Nek’ mi čine što god hoće.

KRATKA PRIČA Tik-tak

Nek’ me raščereče. Nije me briga, kažem ti. Prevršilo mjeru. Sve u pičku materinu! Zamisli, sad ne mogu do svog novca na računu, zamisli! Jooj, jooooj, dušice, kako sam bijesna? Nije mi jasno. Pa ne mogu oni tek tako, kad se sjete. Poludjet ću! Ah... dobro, draga, moram se smiriti, ruke mi se tre- su. Bog, draga!“ Glas joj je pred konac govora bivao mekšim: činilo se da će grunuti u plač. Ali nije.

Neki su putnici u tramvaju buljili ravno preda se pretvarajući se da ne čuju ništa od onog što Anka govori. Ona utipka broj i započne novi razgo- vor, gotovo posve isti, sastavljen od rečenica istoga redoslijeda. Sugovornica je bila kolegica koja radi u trafici u drugoj smjeni: „Je li ti znaš da su me blokirali, blo- ki-ra-li?“ Izašla je na trešnjevač- kom placu. Živi u obližnjoj bočnoj uličici, u prizemnici ispod str- moga dvobrodnog krova gdje se nalazi soba s krovnim prozorom. U toj je sobi čeka njezino blago, gluhi i slabovidni sin u dobi od 16 godina. U kolicima je. Rođen je „s greškom“. Voli ispunjavati križaljke i slagati memory. Nosi „pepeljarke“ (koje mu ne poma- žu osobito), s njima djeluje puno starije.

kratka priča Kratka priča Ispovijed

Zapravo, u licu i s tim glo- maznim naočalama izgleda kao zreo muškarac. Uglavnom dane provodi kod kuće, teško da ide u školu, a trebao bi. Jednom mje- sečno odvede ga Anka na vjež- be za gluhe i slabovidne. Kolica su preteška. „Kad su mi rekli za njegov autizam“, pripovijedala je jednom Anka kolegici trafikanti- ci iz druge smjene, „kao da mi je netko uklonio tlo pod nogama. Moje jedino, divno moje dijete, moje čudo, sjedilo je u invalidskoj stolici nakošene glave, slina mu je ispod usana ostavljala tanki trag, kao kakav znak života u njegovu tijelu. Bio je doživio nešto kao moždani udar. Ne znam.

Otišla sam u zahod i tamo se ispovraća- la. Moje je tijelo iznutra vrištalo, vrištalo, vrištalo kad su mi rekli da od poboljšanja njegova vida neće biti ništa, da je tako kako je, da se s tim pomirim, i da budem spremna na to da će on zauvijek ostati takav, i da je to njegov vr- hunac, i da moram biti jaka, jaka, JAKA.“ (Crescendo u njezinu gla- su bio je neizbježan.) „Da ne smi- jem pokleknuti i da moje lice pred njim ne smije odati da sam upala u nedajbože kakav očaj. Da moram biti nasmiješena, hrabra, jer je tako njemu lakše. I da sam ja (i to kako se ja osjećam) manje važ- na.

kratka priča Ponori

I da je sve to samo test u mom životu i da će to proći. Bez obzira na to što više nemam snage ni za se, a kamoli za njega. Što čekam rezultat Papa-testa koji prošloga puta nije bio dobar. I da me je strah što će biti. I da moram svoju glavu održati iznad vode kako bih mogla čuvati i Roka. Roko je bio moj jedini, dobri, najbolji anđeo, sunce moje.“ A svojoj je doktorici Anka kazivala: “Vi ne znate kako je to, ne znate kako je to kad ti se izmakne tlo pod nogama i kad ti u utrobi više ničega nema; kad glavinjaš bolničkim hodnicima, a pacijenti ti zamjeraju što si se u sobi pokraj djeteta predugo zadr- žala. I mrmljaju da sigurno imaš ’veze kod doktora‘... Ja? Veze!? I neki se smijulje iza leđa, a njihov cerek... kao da ti grebe po razot- krivenu srcu i ti ništa ne možeš: ni disati, ni piti, ni jesti, jedno- stavno želiš da se uruši to stubište kojim silaziš, zajedno s metalnom ogradom, i da ti jedna od šipki probode srce i da ti mozak spale svi ognji koji na ovoj zemlji trenu- tačno postoje jer ti ni tijelom ni umom više nisi za to da budeš tu, jer ćeš šenuti, jer ti više NEMAŠ ni uma ni tijela.

KRATKA PRIČA Biciklist

Neka ti sprže svaku moždanu stanicu, neka ti rastope svaku trunčicu kože i vla- si, neka ti kiselinom rastope sve što se dade rastopiti u utrobi! Jer meni više ne treba, ne treba mi ništa! Ali moje dijete? Tko će se o njemu brinuti, tko će za nj ma- riti? Svi ti sažaljivi pogledi mojih kolegica iz drugih smjena, koje se upiru radom od po deset sati dnevno i istražuju nove i nove metode prodaje novina, igračaka, tramvajskih karata, naplate reži- ja putem bar-koda, slanja paketa poštanskim kombijima... sve, sve, sve to one znaju, i još imaju volje odraditi svoje kod kuće, i još ima- ju snage za sućut prema meni, i mom križu, i prema mom divnom djetetu prozirne kože i svilene kosice... Ah, ne dajte mi da pla- čem... Pa i ne plačem... Nisam ja luda. Samo mi klizi ovo niz lice, nekontrolirano nešto. Nešto. Daj- te da ne umrem, doktorice, da ne moram na operaciju, da ne mo- ram sutra kod suca, da ne moram ništa. Dajte mi da čujem glazbu! Dajte mi glazbu kojom me je otac podučavao, kad smo je slušali na radiju, violinski orkestar, par mje- seci prije nego je umro, a umro je mlad, prije nego što krenuh u ško- lu. Htio je da znam u glazbi vidjeti anđele, tako je govorio. Dajte da ponovno čujem violine, ljepotu da čujem.

kratka priča Kratka priča Harfa

Da ovaj život ne moram proklinjati, ni išta drugo, ni ikoga. Ni suca. Ali što on zna, ŠTO ON ZNA O OVOM MOM ŽIVOTU, i ovom užasu u moja 33 kvadrata u kojima obitava moje divno čedo u kolicima?“ Govorila bi tako Anka svojoj ko- legici i svojoj doktorici, ili sebi u bradu penjući se stubištem prema svoja 33 kvadrata, ne mareći što će je susjedi čuti: „Što ne znate, svi suci svijeta, svi javni bilježnici i ovrhovoditelji, svi neosjetljivi, cerekajući službenici po uredima – da sam ja VEĆ platila tih vaših jebenih 200 kuna i da vi nemate pojma koliko su one za me teške, koja je njihova stvarna težina. Be- zosjećajni, besramni, jadni, javni – pička vam materina – blokirali ste me, blokirali na sve načine, mater vam jebem, vrištim u te vaše nemilosrdne face i oči koje ni da trepnu: Krepajte, krepajte u mukama!!! Kao što ću i ja možda!“ I sruši se Anka na stolicu uza stol s pločom od ultrapasa – i udari u plač. I uto se stolu primakne Roko u kolicima i s „pepeljarka- ma“. Plač prestane. I oni se uhva- tiše za ruke. I položiše ruke na mali okrugli stol od ultrapasa. I ostanu tako. Anka – gledajući u svoje naborane dlanove, a sin – gledajući pravo (a ne videći ga) u lice materino. I ostanu tako, neko vrijeme.

Hrana
Mood food
Hrana za dobro raspoloženje: Doznajte što bi trebalo jesti da se osjećate sretnije

A1 izdvaja za Vas

  • tifani:

    zijeeev...

  • Kolumpar:

    Odlična sinkopizirana lirika, dramatčna u stilu Joyner Lucasa. Anka: (deadbeat) Vi ne znate kako je to/Ne znate kako je to kad ti se izmakne tlo pod nogama/ pa nisam ja luda/ Hor: (crescendo) Vi niste normalni! pi*ka vam materina/ Prevršilo ... prikaži još! mjeru. Sve u pi*ku materinu!/ Anka: (crescendo) Moje je tijelo iznutra vrištalo, vrištalo, vrištalo/ itd. Super ste, draga Helena.