Hrvatski rukometaš, olimpijski pobjednik i svjetski prvak u rukometu Ivano Balić rođen je u Splitu, 1. travnja 1979. godine. Otac Žarko i majka Stjepanka također su bili profesionalni rukometaši. Podrijetlom su iz Dugopolja, kraj Splita. Dok je bio mlađi, otac ga je često savjetovao oko igre, stalno mu nešto prigovarao, a budući je Ivano bio tvrdoglav, nije ga slušao.
- Teško sam prihvaćao njegovo mišljenje, drukčije sam gledao na neke situacije, on je htio da više šutiram na gol, a ja sam, što je posljedica igranja košarke, želio razigravati suigrače – govorio je Ivano Balić.
Rukomet je zavolio od malih nogu jer je kao dijete odrastao u dvorani. Živio je s roditeljima u Italiji gdje je njegov otac od 1977. do 1987. igrao rukomet. Boravili su u manjim mjestima, prvo u Rovretu pokraj Verone, zatim pokraj Milana i na kraju u Pratu pokraj Firence. Tako je u Italiji živio od trećeg mjeseca života pa do polaska u osnovnu školu. Majka i Ivano vratili su se u Split, a otac je ostao još neko vrijeme u Italiji. Kako rukomet nije bio osobito popularan u Splitu, Ivano Balić u početku je trenirao košarku, bdudući da su svi splitski dječaci bili zaluđeni Jugoplastikom i košarkom.
Baliić je trenirai na Gripama , međutim, kad je 1995. vidio da u KK Split neće dobiti priliku, okrenuo se rukometu.
Prišao mu je, naime, Mate Bokan, prijatelj njegovog oca, i predložio da počne trenirati rukomet jer je on tada bio trener u rukometnom klubu Brodomerkur iz Splita. Ivano se vrlo brzo pokazao iznimno talentiranim.
Kao najbolji igrač potpisao je 2001. za RK Metković i prvi put pozvan u A rukometnu reprezentaciju Hrvatske. Već tada ga je, priča danas, sve vodilo k rukometu pa je u rukometu i morao završiti.
Proglašen je najboljim igračem svijeta 2003. i 2006. godine, potom najboljim hrvatskim sportašem 2007., te najboljim rukometašem Hrvatske (2004., 2006., 2007. i 2008.). godine.
Dvostruki je dobitnik Državne nagrade za šport "Franjo Bučar" 2004. godine, kao pojedinac i kao član hrvatske rukometne reprezentacije.
Na Olimpijskim igrama u Pekingu (2008.) dobio je čast da nosi zastavu Hrvatske, a 2012. na Olimpijskim igrama u Londonu dobio je svoju metro-postaju u sjeveroistočnom dijelu Londona na "rukometnoj ruti" u kojoj su još Magnus Wislander, Andrej Lavrov i Camilla Andersen. Godine 2010. je proglašen najboljim rukometašem svih vremena po izboru IHF-a. Godine 2005.
S hrvatskom reprezentacijom osvojio je srebro na Svjetskom prvenstvu u Tunisu, a 2008. također srebro na Europskom prvenstvu u Norveškoj. Prema anketi službene stranice Internacionalne Rukometne Federacije odnio je naslov najboljeg rukometaša svih vremena ispred Nikole Karabatića i Talanta Dujšebajeva.
Imao je samo 19 godina kad je upoznao svoju tada 17-godišnju suprugu Ivanu.
Vjenčali su se 1999., a sljedeće im se godine rodio sin Dino. Nakon vjenčanja mladi par prvo je živio u Metkoviću. Osvajanjem zlatne medalje s hrvatskom reprezentacijom na OI 2004. Balić je potpisao za jedan od najboljih svjetskih klubova, španjolski Portland San Antonio iz Pamplone. Tamo je otišao sa suprugom Ivanom i sinom Dinom, no Ivana se zbog sina koji se nije mogao priviknuti vratila u Split. To je bio početak kraja njihove veze. Nakon godinu dana premišljanja i dugih, teških razgovora odlučili su krenuti svatko svojim putem. Razvod je okončan 2006. godine.
Svoje posljednje veliko natjecanje u dresu reprezentacije Balić je odigrao na Olimpijskim igrama u Lonodnu 2012. godine.
- Reprezentacija je za mene gotova priča. Tako se dogodilo, orijentirali su se na mlade, rekli su da više ne trebam i eto. Hvala. Nema se smisla vraćati na mene od 34 godine - rekao je Balić u travnju 2013. i naglasio da bi odbio eventualni novi poziv među Kauboje.
Ivano Balić je još i danas, baš kao i u mladosti, lud za košarkom. Ostaje budan do četiri ili pet sati ujutro kako bi pogledao usred NBA sezone utakmicu dvaju najlošijih klubova. Voli američke sportove, čak i hokej na ledu.
