Točno prije 30 godina hrvatski izbornik Igor Štimac, kao šesnaestogodišnjak odigrao je prvu službenu utakmicu za NK Neretvu iz Metkovića u ondašnjoj Republičkoj ligi jug. Tih nekoliko utakmica u republičkoj ligi bilo je dovoljno da ga skauti Hajduka primjete i odvedu u Split 16. srpnja 1984. godine.
Kao junior Hajduka s dvojnom registracijom povremeno je i dalje nastupao za Neretvu. Prvoligaško iskustvo sticao je u vinkovačkom Dinamu gdje je u sezoni 1986./87. bio poslan na kaljenje, a nakon povratka u Split u Hajduku je igrao sve do 1992. godine. Za Splićane je odigrao 243 utakmice i postigao 21 gol.
Finale Kupa maršala Tita 1991. u Beogradu protiv Crvene Zvezde, kada je Hajduk pobijedio europskog prvaka golom Alena Bokšića, ostat će u njegovoj karijeri zapamćeno po crvenom kartonu koji je dobio zbog sukoba s današnjim srpskim izbornikom Sinišom Mihajlovićem. Taj sukob na nacionalnoj osnovi trajao je sve do prošle godine kada su hrvatski i srpski izbornici napokon popili kavu i zakopali "ratnu sjekiru".
Inozemnu karijeru započeo je u španjolskom Cadizu u koji je prešao iz Hajduka 1992. godine. Nakon dvije godine u španjolskoj sezonu se vraća u Hajduk s kojim je stigao do četvrfinala Lige prvaka 1995., a nakon toga prelazi u engleski Derby County. Postao je kapetan tog kluba, a koliko je bio omiljen među navijačima tog engleskog drugoligaša najbolje svjedoči činjenica da su ga uvrstili u 11 najboljih igrača u povijesti tog kluba.
I danas se navijači Derbyja nadaju da bi Igor Štimac mogao postati trener njihova kluba. U tom klubu proveo je četiri godine, a 1999. prešao je u premijerligaša West Ham United. Za njih je igrao do 2001. kada se ponovno vraća u Hajduk za koji je odigrao još jednu sezonu i oprostio se od aktivnog igranja nogometa.
I Igor Štimac je "Čileanac", jedan iz plejade hrvatski igrača koji su dali veliki obol mladoj reprezentaciji Jugoslavije koja je na Svjetskom prvenstvu u Čileu osvojila naslov prvaka. Za hrvatsku nogometnu reprezentaciju debitirao je 22. prosinca 1990. protiv Rumunjske u Rijeci gdje je 13. veljače 2002. okončao reprezentativnu karijeru protiv Bugarske.
S Hrvatskom je bio na Europskom nogometnom prvenstvu u Engleskoj 1996. i na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj 1998. kad je Hrvatska osvojila broncu.
Nakon završetka igračke karijere vraća se u Hajduk gdje postaje sportski direktor poznat po tome što je napravio "transfer stoljeća" dovevši iz Dinama njegova kapetana Niku Kranjčara. Za vrijeme svog sportskog direktorovanja u Hajduku, smijenio je trenera Baku Sliškovića i u posljednja tri kola s Hajdukom na klupi osigurao posljednju Hajdukovi titulu prvaka. Pravi trenerski posao započeo je u Cibaliji koju je vodio 2006., zatim nastavio 2009. preuzevši NK Zagreb u zoni ispadanja.
Još dok je bio u Hajduku kao njegov predstavnik 2003. postao je član Izvršnog odbora HNS-a, a 2007. godine izabran je za predsjednika Udruge prvoligaša 1. HNL na dvije godine. Automatski je po toj funkciji postao i dopredsjednik HNS-a dok ga je vodio pokojni Vlatko Marković s kojim je Štimac cijelo vrijeme bio na ratnoj nozi. Bio je njegov protukandidat za predsjednika HNS-a na Skupštini u prosincu 2011., ali je izbore izgubio za dlaku jer je Mamićeva struja uspjela promijeniti delegate iz Dubrovnika.
Kasnije je sudskom odlukom utvrđeno da je Štimčeva struja bila u pravu kada je upozoravala na nepravilnosti koje su učinjene na toj Skupštini. Međutim ta odluka nije provedena jer je već tada HNS dobio novog predsjednika Davora Šukera, a hrvatska nogometna reprezentacija novog izbornika Igora Štimca. On je poveo Hrvatsku u kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. godine i izborio dodatne kvalifikacije.
Dok je Slaven Bilić bio izbornik Igor Štimac je na HRT-u radio kao stručni komentator koji je s Božom Sušecom komentirao skoro sve reprezentativne nastupe. Elokventnošću se nametnuo se kao nogometni komentator.
Igor Štimac bio je u dugom braku sa Suzanom Štimac, nekadašnjom misicom Jugoslavije. Imaju troje djece Luku (22) te kćeri Miu (18) i Deu (15). Štimac je u jednoj interviju priznao da za njihovu rastavu nije kriva neka treća osoba, nego osobno on. Nakon razvoda oženio se s puno mlađom Splićankom Lanom Bucat s kojom ima sina Ivana.
