Pilotska uniforma, putovanja i pogled iz kokpita za mnoge su slika posla iz snova. No iza prestiža koji vežemo uz pilote stoje zahtjevno školovanje, stalne provjere i odgovornost zbog koje to zanimanje promatramo s posebnim poštovanjem. Istodobno, o samom letenju uglavnom znamo malo. Zašto se avion trese, što znače nepoznati zvukovi i je li strah i pilotima suputnik, pitanja su koja putnicima prolaze kroz glavu, ali rijetko ih imaju priliku postaviti nekome s druge strane vrata kokpita.
O tome smo za Večernji list razgovarali s Evom Pavić, sportskom pilotkinjom koja leti za vlastiti užitak, a profesionalno je vodila operacije međunarodne grupacije za edukaciju zrakoplovnih mehaničara. Upoznali smo je na Zrakoplovnom balu u zagrebačkoj zračnoj luci, koji je organizirala s udrugom Žene u zrakoplovstvu Hrvatske, čija je predsjednica. Razgovor nas je brzo odveo od svečane večeri do onoga što znači prvi put samostalno poletjeti, vjerovati vlastitom znanju i preuzeti komande. - Kad sam bila jako mala, stalno sam sanjala da letim, ali kako mi krila nisu narasla, morala sam se nekako snaći. Pa eto, pomogli su avioni - govori nam.
Ipak, kada su instruktori procijenili da je spremna za prvi solo let, nije dijelila njihovo uvjerenje. – Ja sam mislila da oni nisu normalni. Zašto bi oni meni dali avion? Ubit ću sebe, ubit ću njih, ubit ću sve. I onda mi je prijatelj koji je pilot rekao: „Da nisi više nego spremna, nitko ti ne bi dopustio ni blizu. Vjeruj instruktorima jer su instruktori s razlogom” – prisjeća se.
Je li bilo znojnih dlanova, pitamo je. – Ma nego što! Leđa, sve je bilo znoj – odgovara bez uljepšavanja. Bilo je to u Zadru, u zrakoplovu Diamond Katana. Prvi solo let dobro pamti, za razliku od svojeg prvog putovanja avionom, kojeg se pokušavala prisjetiti i u razgovoru s majkom. U djetinjstvu je, kaže, toliko sanjala letenje da joj nije lako odrediti gdje su završavali snovi, a počelo stvarno iskustvo. Danas je odvajanje od piste trenutak kojem se u razgovoru stalno vraća. – Nema veće sreće ni većeg osjećaja slobode od onog trenutka kada se odlijepite od piste. Svatko od nas ima dio sebe koji je zbog nečega sretan i uzbuđen, ali i dio koji nešto muči. Meni je fascinantan taj trenutak kada se odvojim od piste. Sve što je negativno, svaki strah ili nešto što me muči, staje i ostaju samo fokusiranost, koncentriranost i čista uživancija – opisuje.
A adrenalin? – Vjerujem da je tu, ali možda ga nisam toliko svjesna jer sam najviše letjela na području Zadra. Kada probate letjeti ondje, toliko je lijepo da ste cijelo vrijeme kao u razglednici. Ne stignete ništa drugo nego uživati u onome što vidite oko sebe. Bilo jutro, podne ili večer, predivno je.
Nisu, naravno, svi jednako oduševljeni pogledom kroz prozor aviona. Nekim putnicima nelagoda počinje već pri kupnji karte, a svaki nepoznati zvuk ili podrhtavanje u letu otvara prostor za najgore scenarije. Evu zato pitamo kako pomiriti njezinu ljubav prema letenju sa strahom koji mnogi dobro poznaju. – Pa hvala Bogu, strah je tu s razlogom. Mi nemamo krila, nije nam prirodno letjeti. Naravno da nas je strah. Strah nas je nekad i prijeći cestu, i opravdano. Međutim, hrabrost se ne mjeri time je li vas strah ili nije. Strah je signal koji trebamo pratiti i slušati. Nekad će vas upozoriti da obratite pozornost na nešto na što možda inače ne biste – kaže.
Dan prije našeg razgovora, dok su na terminalu pripremali bal, susrela je putnicu koja se tresla prije leta. Razlog su bile turbulencije. Eva joj je pokušala približiti taj osjećaj usporedbom s vožnjom automobilom. – Pitala sam je: „Jeste li se ovdje dovezli autom?” Kaže da jest. „Jeste li možda prešli preko ležećeg policajca? Je li se zatresao auto? Je li vas bilo strah?” Nije. „Pa nije isto”, rekla mi je – prepričava razgovor.
Usporedba s neravninama na cesti može pomoći da se razumije nelagoda, ali nije jamstvo da je svaka turbulencija bezopasna. Turbulencije mogu izazvati ozljede, zbog čega američka Savezna uprava za civilno zrakoplovstvo, FAA, putnicima preporučuje da drže pojas vezanim dok sjede i slijede upute posade. Eva se, govoreći o sigurnosti, stalno vraća sustavu provjera i pravilima na kojima zrakoplovstvo počiva. – Mi volimo pravila i poštujemo ih zato što je svako pravilo ispisano krvlju. Nijedno se nije postavilo slučajno. Svaki korak u toj industriji kontinuirano se prati kako bi se ulovila neka pogreška, koja ne mora biti fatalna, nego može biti i manja omaška. Kontrole kvalitete su stalne i kontinuirano se radi na poboljšavanju – ističe.
Upravo joj je ta struktura bila oslonac kada se borila s vlastitim nesigurnostima tijekom obuke. – Pravila su vam štake, vodiči, svjetlo. Ono što je teško često je ono što sami donosite, vaši strahovi, pa se borite sami sa sobom. Sjećam se kada su mi rekli da je vrijeme za solo let. U autoškoli ste navikli da je instruktor pokraj vas, a ovdje još nemate dozvolu i letite sami. Zamislite da vam instruktor u autoškoli kaže: „Ajde, vozite, ja vas čekam dolje.”
No kokpit je samo dio svijeta koji je upoznala. U švicarsko-malezijskoj grupaciji za edukaciju zrakoplovnih mehaničara vodila je operacije za područje cijelog svijeta izuzev Azije. Taj joj je posao otvorio pogled na razmjere industrije koju putnici uglavnom procjenjuju po iskustvu u kabini. – Svi vide pilote i kabinsko osoblje, ali to je vrh sante leda. Ispod su ogromni brojevi ljudi koji čuvaju nebo, od meteorologa i liječnika do kontrolora leta i osoblja na aerodromu. Dok sam vodila operacije grupacije za edukaciju mehaničara, bilo je predivno naučiti koliko je ta industrija velika i posebna. Ljudi na svim pozicijama imaju zanimljive priče i nekako smo povezani. To iskustvo voljela bih, zajedno s kolegicama i prijateljicama iz udruge, prenijeti mladim generacijama – govori.
Financijska pomoć djevojkama koje se školuju za zrakoplovna zanimanja, za koju su prikupljale sredstva na balu, zato im je tek početak. Žele im biti dostupne i kada budu birale profesionalni smjer, tražile posao ili naišle na prepreku.
– Kako se budu razvijale, nailazit će na nove izazove i želimo biti mjesto na kojem će se moći javiti za pomoć. Zrakoplovstvo je mnogo šire nego što ljudi misle. Ponekad, kada tek krenu učiti ili studirati, uopće ne razmišljaju o svim granama u kojima bi poslije mogle raditi – kaže.
Ni sama, čini se, nije završila s otkrivanjem. Kada je pitamo za posljednji let, prisjeća se jedrilice. Iskustva koje ju je iznenadilo upravo onime što joj se prije činilo kao nedostatak. – Obožavam zvuk motora. Mislila sam: tko bi i zašto išao u jedrilicu? A onda sam otišla i ta tišina... To je potpuna opsesija. Let u avionu potpuno je različit od leta u jedrilici ili, recimo, skoka padobranom. U jedrilice sam se momentalno zaljubila i jedva čekam proći školovanje i za to – govori. Krila joj, dakle, nisu narasla, ali načina da se odvoji od zemlje očito joj ne nedostaje.
Otvori KEKS Pay
...leti za užitak...hmmmm