Zastupnici u zagrebačkom parlamentu za svoj rad mjesečno u prosjeku dobiju otprilike četiri tisuće kuna “volonterske naknade”. Fiksnih 1300 kuna mjesečno dobiju za sjednicu Skupštine i još 1250 kuna za rad po odboru koji se mjesečno mogu sastati više puta i jedan zastupnik može biti u više odbora. Prosječni iznos koji zastupnik dobije za “volontiranje” je za oko tisuću kuna viši od minimalne plaće, za koji mnogi radnici rade cijeli mjesec. Neki je niti ne dobiju.
No prijedlog haenesovca Tomislava Stojaka da si naknade prepolove i tako godišnje uštede oko dva milijuna kuna naišao je na nezadovoljstvo u skupštinskim klupama jer je to za njih populizam i demagogija. Za šefa Skupštine Darinka Kosora je politikanstvo iako si je nedavno sam vlastitu plaću smanjio za 10 posto. Tada nije bilo ni demagogija ni politikanstvo već solidarnost.
Dva milijuna kuna može biti demagogija samo za ljude kojima je mjesečna plaća radnika koji ujutro zorom ustaje i radi osam sati (ako ima sreće jer neki odrade i neplaćene prekovremene) samo dodatni džeparac. A što u praksi znači dva milijuna kuna? Primjerice, Grad je kroz proteklu godinu za pomoćnike u nastavi za djecu s posebnim potrebama i teškoćama u razvoju izdvojio 2,7 milijuna kuna. Iznos gotovo jednak uštedi od “volonterskih naknada”. Pomoćnika u nastavi nema dovoljno ni u zemlji ni u Zagrebu. Pomoćnici u nastavi za sat rada s djecom dobiju 25 kuna neto, a mjesečno u prosjeku dobiju 2800 kuna. Govorimo o visokoobrazovanoj osobi koja se na dnevnoj razini bavi djetetom s teškoćama u razvoju i pomaže mu da se osposobi za samostalni život. I opet, tih prosječnih 2800 kuna dobiju ako imaju sreće. Odnedavna je praksa da se velik dio pomoćnika zapošljava po takozvanom Mrsićevom modelu, odnosno za 1600 kuna mjesečno.
