Smanjenje javnog duga za približno 5 postotnih poena mjereno udjelom u BDP-u u dvije godine, paralelno sa spuštanjem fiskalnog deficita ispod jedan posto predstavlja važnu prekretnicu za hrvatske javne financije, ali i društvo u cjelini. Uz izlazak iz procedure prekomjernog deficita, taj tempo razduživanja ubrzao je donošenje političke odluke o uvođenju eura.
Hrvatska se obvezala da će preuzeti zajedničku valutu prije ili kasnije, no kako to nikad nije stvar dobre volje ili političke aklamacije nego rezultat niza javnih politika u zemlji, zadovoljavanje kriterija za ulazak u eurozonu trebalo bi blagotvorno djelovati na mnoge ekonomske procese u zemlji, a ponajviše na javni dug. Plan je vlade da ga za tri godine spusti ispod 70 posto BDP-a, odnosno da ga smanjuje za približno 3 postotna poena godišnje, a da se pita MMF ta bi dinamika trebala biti još strmija da 2022. godine budemo ispod 60 posto.
Hrvatska je s 80-tak posto javnog duga i dalje lider među tranzicijskim državama, a sličnu razinu potrošnje ima Slovenija koja se značajno zaduživala zbog sanacije vlastitog bankarskog sustava, te donekle Mađarska. Javni dug Češke i Slovačke kreće se unutar maastrichtskih kriterija, što se jasno održava i u niskoj cijeni njihova duga.
Ministarstvo financija procjenjuje da će do kraja godine javni dug spustiti neznatno ispod 80 posto BDP-a na 79,8 posto dok Europska komisija u svojim jesenskim prognozama prognozira završetak s 80,3%, što je i dalje dva i pol postotna poena manje od javnog duga s kraja 2016. Postojeća razina javnog duga donosi godišnje izdatke za kamate od približno tri posto hrvatskog BDP-a (2015. kamate su dosegnule 3,6% BDP-a) što je i dalje neodrživo, tako da je euro u osnovi važna, ali sporedna priča u odnosu na važnost smanjenja javnog duga. Veće izdatke za kamate imaju samo Italija i Grčka čiji je javni dug 130 odnosno 180 posto njihova BDP-a.
Hrvatska se nikad nije mogla pohvaliti prevelikom financijskom disciplinom jer je osim prikazanih uvijek imala i skrivene dugove, ali sve do 2008. godine službeno je javni dug zemlje bio ispod 40 posto BDP-a, što bi za zemlju hrvatske veličine i ekonomske snage trebala biti gornja dopuštena granica zaduženosti. Primjena nove Eurostatove metodologije od 2014. godine digla je javni dug za 20-ak posto, a ostatak do 85 posto podebljano je u recesiji, kada je BDP pao oko 12 posto, a javna je potrošnja, s cijenom zaduživanja, nastavila rasti.
Silazna putanja javnog duga poklapa se s gospodarskim oporavkom i povećanjem BDP-a, ali njegovu smanjenju “kumovala” je i specifična politička situacija u zemlji s nestabilnom većinom u parlamentu. Izborne su godine u pravilu loše za javne financije, no Hrvatska se i na redovnim (2015.) i na izvanrednim (2016.) parlamentarnim izborima po pitanju javne potrošnje provukla bez veće “štete”.
Višak prihoda koji je došao s oporavkom gospodarstva i potrošnje većim se dijelom usmjerio na smanjenje deficita, a takva se orijentacija iščitava i iz vladinih smjernica za naredne tri godine. Monetarna je politika također pogodovala smanjenju javnih izdataka, no treba voditi računa da bi se tržište u srednjem roku moglo preokrenuti. Planove, dodatno, mogu poremetiti dugovi u zdravstvenom sustavu, ali i potencijalni troškovi koji dolaze od brojnih međunarodnih sudskih sporova vezanih uz Inu, konverziju, a odnedavno i Agrokor.
Činjenica je da Hrvatska po pitanju javnog duga stoji lošije od ostalih tranzicijskih država, no isto tako je činjenica da Hrvatska jedina u budućnosti može računati na stabilizaciju ili smanjenje udjela javnih izdataka za mirovine jer je stvorila privatnu mirovinsku štednju koja u ovom trenutku doseže 23 posto BDP-a. Stoga i Europska komisija u svojim srednjoročnim prognozama izdvaja Hrvatsku kao jednu od rijetkih članica kod koje se neće povećavati udio javnih izdataka za starost.
To je zbog kradezea i krasdepea MI SMO NAJBOLJI U POLITICI KOJA SE ZOVE... SEBI PA ONDA SEBI PA ONDA SVOJIMA PA ONDA TEK DRUGIMA