Institut za inovacije organizirao je program Liderstvo u neprofitnim organizacijama, prvi u nizu Leadership Programa, edukacijskim programima usmjerenim na razvoj strategija koje stvaraju novu vrijednost u različitim područjima poslovanja i industrijama. Na četverodnevnom programu namijenjenom voditeljima neprofitnih organizacija, prof.dr.sc. Jurica Pavičić pokrio je temu iz područja marketinga, prof.dr.sc. Nikša Alfirević iz strateškog upravljanja, doc.dr.sc. Goran Vlašić iz razvoja inovativnih projekata, doc.dr.sc. Zoran Krupka iz brandinga te mr.sc. Ljiljana Najev Čačija iz područja prikupljanja sredstava.
Jedan od ključnih problema u funkcioniranju neprofitnih organizacija nalazi se praktički u samoj srži organizacije, odnosno u definiranju jedinstvene vrijednosti. Na pogrešan način se definira područje djelovanja, ciljni segment (“zamka očiglednog segmenta”) i konkurenti. Organizacije se najčešće svrstavaju u okvir industrije umjesto da definiraju konkretni problem koji žele riješiti te stvarne potrebe koje žele zadovoljiti. Docent Vlašić naglasak stavlja upravo na pravilno određenje jedinstvene vrijednost (“u 99% slučajeva će je različiti ljudi unutar organizacije, različito definirati”), a zatim i onaj ključni korak: skiciranje poslovnog modela, koji je istovremeno jednostavan i izrazito kompleksan korak, a princip je praktički jednak na svim razinama, “neovisno radi li se o školi ili Googleu”. Nalaže kako je inovirati poslovni model izuzetno teško, ali da se u slučaju neprofitnih organizacija to podrazumijeva.
U djelovanju neprofitnih organizacija, pojam marke se često pokušava staviti u drugi plan. Kako zbog straha da će kroz stvaranje ili razvijanje marke poslati krivu poruku o sebi, ali često i zbog samog neznanja, odnosno neimanja percepcije o snazi svoje marke. Unatoč tome, marka je krucijalna za kvalitetno pozicioniranje. Profesor Pavičić ističe kako trebamo težiti pozicioniranju u nečijoj svijesti, a ne na tržištu. Sukladno tome, marku treba shvatiti kao mnogo više od samog imena, znaka ili proizvoda. Marka predstavlja svjetonazor, vrijednost koju dajemo potrošačima, ali i konkurentsku prednost. Marka je direktno povezana s percepcijom organizacije u javnosti, profesor Alfirević tvrdi kako “nije važno kako mi vidimo sebe, već kako nas vidi društvo”. Docent Krupka kaže kako bi upravljanje markom trebalo biti poput pričanja priče, “jednostavno, pamtljivo i prenosivo”, a pri tome je ključno imati dosljednost.
Ta dosljednost je posebno bitna pri co-brandingu, kada se na tržištu nastupa zajedno s drugom (često profitnom) organizacijom, jer uz brojne prednosti koje co-branding nosi, također treba biti oprezan zbog mogućnosti gubitka kontrole, odmicanja od fokusa, a često i potencijalnog budućeg prelijevanja lošeg glasa partnera na nas. Marka također ima velik utjecaj na poimanje vrijednosti, cijene ili kvalitete. Profesor Pavičić, uz zanimljive teorije o razlici skupog i jeftinog (“trebamo se pitati da li se nečega trebamo odreći da bi to kupili”), također daje interesantan pogled na lojalnost, pojam usko povezan s markom, te spominje kako je ne treba uzimati zdravo za gotovo jer može biti skupa, “ne u terminu novca, već očekivanja”, i benchmarking, koji unatoč pozitivnoj karakteristici što organizacije potiče na utrku s najboljima, također i blokira inovacije, jer organizacije “vraća na prošlu praksu”.
Profesor Alfirević, predavačica Najev Čačija i docent Vlašić upozoravaju na opasnost od najvećeg donatora jer se kroz njegovo djelovanje može ugroziti osnovni fokus organizacije, a taj isti preusmjeriti na zadovoljavanje njegovih potreba. Docent Vlašić ističe niz ograničenja neprofitnog sektora s fokusom na donacije, odnosno prikazuje moguće negativne percepcije javnosti, te nemoć neprofitnih organizacija kao posljedicu toga, ali također ističe kako su u neku ruku i u prednosti nad profitnim organizacijama jer za razliku od njih, uz dobro postavljenu misiju i viziju, mogu kombinirati investitore. Predavačica Najev Čačija prikupljanje sredstava ne gleda nužno kao doniranje novca, već kao čistu filantropiju u kojoj “mi od donatora ne tražimo novac, već mu kroz to doniranje novca omogućujemo da ispuni svoje potrebe”. Naglašava i kako donatoru moramo biti potpuno razumljivi, a da ta pozitivna promjena polazi od samih članova i volontera, također daje zanimljiv pogled na konkurenciju među donatorima, koja je čak i “jača nego među korisnicima”.
Zaključak je kako treba poći od redefiniranja samih postavki organizacije, te postaviti prioritet na rješavanje problema. Docent Vlašić smatra kako se treba odmaknuti od funkcioniranja zbog preživljavanja i fokusa na prolaze na natječajima jer su takvi pogledi kratkoročni. Problem treba rješavati globalno, jer samo takav, u neku ruku ekstremni, pogled može rezultirati pravom inovacijom. Pravi cilj neprofitnih organizacija treba biti da nestanu, tj. da riješe problem zbog kojeg su nastale, a da se zatim pitaju što je sljedeće? Tako nastaju samoodrživi projekti i rješavaju probleme koji se čine nerješivi.
