Za dužnike koji su konvertirali CHF kredit, a nisu posve obeštećeni za preplaćeno agonija se nastavlja. Sud EU nije se izjasnio da je nenadležan odlučivati o predmetu C-567/20 u kojem se odlučivalo o pravu na obeštećenje po preplaćenim kamatama i valutnoj klauzuli i nakon provedene konverzije, no nije niti odgovorio na postavljena pitanja. Umjesto toga, izjasnio se da se na ovakve kredite ne odnosi direktiva o zaštiti potrošača.
- Članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive - stoji u presudi.
Više od godinu dana čekalo se mišljenje suda nakon što je hrvatska sutkinja Jesenka Jurić Šojat uputila prethodno pitanje Sudu EU na tu temu, a nezavisna odvjetnica Juliane Kokott već dala mišljenje da je – Sud EU nenadležan.
Odvjetnica je svoje mišljenje utemeljila na tezi da Hrvatska u vrijeme ugovaranja kredita iz predmeta o kojem se odlučuje nije bila članica EU, nakon čega je Udruga Franak poslala pismo sudu kako bi pobila njezino mišljenje. Sve ovo znači da 20.000 dužnika koji su već tužili banke nakon konverzije, i preostalih 35.000 koji su konvertirali kredit, ali nisu podigli tužbu moraju čekati pravorijek Vrhovnog suda RH.
U UF-u su Sudu EU argumentirali da su posrijedi dugoročni krediti, čiji se najveći dio otplate događa u vrijeme kada RH jest članica EU. Usto, RH je još od 2003. potpuno usklađena s Direktivom 93/13, a i Europska komisija je dala mišljenje kako Sud EU jest nadležan za hrvatski predmet C-567/20, no bez efekta.
- Nažalost, ono što nismo očekivali, ipak se dogodilo. Sud EU nije se proglasio nenadležnim za predmet C-567/20, ali svejedno nije odgovorio na postavljena pitanja. To znači da se odluka o pravu na obeštećenje svih potrošača s konvertiranim kreditima seli na Vrhovni sud RH - kažu u Udruzi Franak te dodaju:
- Mi obeštećeni nismo, i VSRH mora donijeti jedinu pravilnu odluku, a to je da vještačenjem na sudovima moraju biti utvrđena naša prava, jer pravnim mačem bez matematičkih izračuna nije moguće presjeći i utvrditi je li konverzijom postignuta ravnoteža prava i obveza između potrošača i banaka.
Sud EU dosad je već odlučivao o pravu konvertiranih na restituciju u predmetima iz drugih država i sve su presude bile u korist potrošača.
Od konverzije kredita prošlo je već gotovo sedam godina, a nakon lipnja 2023. ti potrošači više neće imati mogućnost tužiti banke zbog zastare potraživanja, budući da je stav Vrhovnog suda RH da se tužbe mogu podići najkasnije pet godina od dana pravomoćnosti kolektivne presude. UF je upozoravao na to i postavljao pitanje kako potrošači mogu tužiti u roku zastare, ako gotovo sedam godina nakon provedene konverzije nemaju pravnu sigurnost za svoje tužbe, jer sudovi u Hrvatskoj nemaju ujednačen stav o njihovim pravima nakon konverzije.
- Budući da se radi o dugoročnim kreditima, budući da je u vrijeme provođenja konverzije RH bila članica EU, budući da se najveći dio otplate takvih kredita događa u vrijeme kada RH jest članica EU, budući da je RH još od 2003. potpuno usklađena s Direktivom 93/13 te konačno, budući da je i Europska komisija dala mišljenje kako Sud EU jest nadležan za hrvatski predmet C-567/20, mi smo imali obvezu prisnažiti sve te argumente dodatno, pa smo poslali Sudu EU pismo u kojemu argumentirano dokazujemo da nadležnost Suda EU za predmet C-567/20 ne smije biti dvojbena niti upitna – poručili su iz Udruge Franak Sudu EU nakon objave mišljenja odvjetnice J. Kokott.
Od ukupno 125.000 potrošača s pravom na restituciju, njih 55.000 je pristalo na konverziju, no u UF-u smatraju da nisu u potpunosti obeštećeni niti stavljeni u položaj kao da nije bilo ništetnih odredaba o kreditu o kojima je presudio Vrhovni sud RH. Jedan od predmeta u kojima se o tome sporilo je i onaj koji je završio na Sudu EU u čiju je nadležnost udruga potrošača uvjerena iz sljedećih razloga:
1. Republika Hrvatska pristupila je Europskoj uniji 1. srpnja 2013. godine, a ugovor o kreditu iz predmeta C-567/20 sklopljen je prije pristupanja, 2007. godine, ali je sklopljen na temelju Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. u kojemu je implementirana Direktiva 93/13 u potpunosti.
2. Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju Republika Hrvatska prihvatila je da će odmah primjenjivati pravo EU-a, dakle i prije pristupanja u članstvo EU. Taj sporazum bio je na snazi u vrijeme ugovaranja kredita iz predmeta C-567/20.
3. Pravo EU-a očigledno je primijenjeno ili bolje rečeno moralo je biti primijenjeno na kreditni odnos iz predmeta C-567/20. Fakt jest da banka očigledno to za Hrvatsku obvezujuće pravo EU nije primijenila kod ugovaranja, zbog čega je i osuđena u kolektivnom postupku.
4. Konverzija je izvršena nakon pristupanja Hrvatske u EU.
5. Sama Direktiva 93/13 ne govori o tome na koga se primjenjuje pravo EU-a striktno, nego samo propisuje da se primjenjuje na ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994. pa je za primjenu u zemljama koje tada nisu bile članice potrebno svakako tumačenje Suda EU u svakom pojedinom predmetu.
6. U svemu tome potpuno je nesporno da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. svakako spada u doseg Direktive 93/13, a upravo tim zakonom je propisana konverzija kredita s valutnom klauzulom CHF u kredite s valutnom klauzulom EURO, i to pro futuro, jer do toga dana vrijede temeljni ugovori koji i nakon konverzije vrijede u njihovim neizmijenjenim dijelovima.
7. Temeljno je pitanje koje se postavlja jesu li konverzijom potrošači dobili punu restituciju odnosno jesu li dovedeni u stanje kao da nikada nisu ugovorili valutnu klauzulu CHF i kao da nikada nisu ugovorili promjenjivu kamatnu stopu koja se mijenja odlukom banke odnosno može li im zakonodavnom intervencijom sama bit toga prava koje je ključni element i svrha Direktive 93/13, biti uskraćena.
8. Budući da je Vrhovni sud RH već odlučio o ništetnosti odredaba iz temeljnog ugovora, taj dio se uopće ne propituje u predmetu C-567/20, ali se propituju posljedice i učinci zakonodavne intervencije (konverzije) koja je bila provedena u vrijeme kada Hrvatska već jest članica EU-a te se propituje njihova usklađenost s primarnim i sekundarnim zakonodavstvom Unije. Zbog toga smatramo da takvo pitanje svakako može i treba biti podvrgnuto odlučivanju na Sudu EU koji jedini može biti i jest ovlašten dati odgovor na to pitanje.
9. Zanimljivo je primijetiti kako se slučaj Milivojević razmatrao na Sudu EU, s obrazloženjem kako se radi o pitanju prava na slobodno kretanje kapitala između članica EU-a i buduće članice RH, dok sada kada je u pitanju pravo građana potrošača po mišljenju odvjetnice Kokott Sud EU ne bi bio nadležan. Nije li tu onda promatranje prava diskriminatorno u odnosu na potrošače, a povlašteno u odnosu na vlasnike kapitala? Drugim riječima, u predmetu Milivojević radilo se o pitanju usklađenosti nacionalnog zakona s pravom Unije, i to zakona koji je, istovjetno spornom zakonu iz predmeta C-567/20, donesen nakon pristupanja RH u EU i to također isključivo u pogledu ugovora o kreditu koji su zaključeni prije pristupanja Republike Hrvatske u Europsku uniju. Situacija u predmetu C-567/20 istovjetna je predmetu Milivojević pa se također propituje usklađenost zakonodavne intervencije države članice u smislu ograničenja potrošačkih prava, odricanja potrošača na restituciju te kvaziretroaktivnosti zakona, s pravom i pravnom stečevinom Europske unije, a sve u svjetlu dvojbene interpretacije tzv. Zakona o konverziji od strane Vrhovnog suda RH iz oglednog postupka.
10. I konačno, citiranjem iz revizijskog predmeta Revt-249/2014 u kojemu je Vrhovni sud prvi put odlučivao o ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule CHF u kolektivnom postupku može se zaključiti kako je pravo EU u Hrvatskoj bilo potpuno primjenjivo, unatoč tomu što Hrvatska nije bila članica EU-a:
„Ovaj postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka i potrošača uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima u razdoblju 2004.-2008. (ovisno o pojedinoj tuženoj banci), odnosno vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka i potrošača uz ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu u razdoblju 2003.-2008. (ovisno o pojedinoj tuženoj banci), pokrenut je tužbom podnesenom 4. travnja 2012. Republika Hrvatska postala je punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013. od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom.
Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republika Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) - dalje:
Direktiva 93/13 EEZ, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12), te se primjenjuju kao nacionalni propis. Međutim na pravne odnose i sporove proizašle iz njih a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji međutim obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njezine pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je bio u primjeni od 2005.
Dakle na konkretni predmet spora a obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita kolektivnih interesa potrošača, ima se primjenjivati nacionalni propis, uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije.“
Prihvatiti argumentaciju Nezavisne odvjetnice Kokott o jednostavnom proglašavanju Suda EU nenadležnim o pitanjima koja se odnose na zakon koji je Republika Hrvatska donijela 2015. godine, dakle dvije godine nakon što je stupila u članstvo Europske unije, a da se pritom ne iznesu barem obveze nacionalnih sudova u pogledu tumačenja i primjene prava Europske unije u konkretnom slučaju, prema našem stajalištu bilo bi duboko nepravedno prema građanima i potrošačima Europske unije iz Republike Hrvatske, a bilo bi prema našem skromnom mišljenju i protivno zakonodavstvu Europske unije i stajalištima ovog istog suda.
U tom smislu se ukazuje na shvaćanje ovog suda izraženo u presudi C-176/12, AMD, t. 38, u kojoj je sud smatrao da je: „nacionalni sud koji postupa u sporu isključivo između pojedinaca dužan, kad primjenjuje odredbe unutarnjeg prava usvojene u cilju prenošenja obveza predviđenih direktivom, uzeti u obzir sveukupnost pravila nacionalnog prava i tumačiti ih, u najvećoj mogućoj mjeri, u svjetlu teksta kao i cilja te direktive radi postizanja rješenja usklađenog s ciljem iste (vidjeti ranije navedenu presudu Pfeiffer i dr., t. 119.).“
Ponovno ističemo, a što je očito Nezavisna odvjetnica Kokott propustila primijetiti, kako se postavljena pitanja na odnose na poštenost ili nepoštenost ugovornih odredbi bilo osnovnog bilo dodatka Ugovora o kreditu već na pitanje može li nacionalni propis bez ikakve, pa i izričite suglasnosti potrošača, uskratiti pravo potrošaču da sudski osporava odredbe za koje je već prije nesporno utvrđeno da su nepoštene kako bi ostvario punu restituciju, kao što je u mišljenju u potpunosti izostavljeno pitanje o primjeni Povelje Europske unije o temeljnim pravima posebice o pravu na djelotvornu sudsku zaštitu predviđenu njezinim člankom 47. koji pojedincima dodjeljuje prava na koja se mogu pozivati pred sudovima država članica.
Vaš sud je u više predmeta navodio kako je ovlašten ispitivati utjecaj nacionalnog zakona na jamstva zaštite potrošača odnosno na zadiranje zakonodavca u bit prava koja potrošači imaju u smislu da ne budu vezani odredbama koje se smatraju nepoštenim, ovdje odredbom o riziku promjene tečaja i jednostrane promjene kamate (vidi presuda C-118/17, Dunai, t. 37. i 38., presuda C-51/17, OTP Faktoring, t. 70., C-421/14, Banco Primus, t. 51. i dr.), odnosno o izravnoj primjenjivosti Povelje u zaštiti prava potrošača na djelotvornu pravnu zaštitu (vidi primjerice predmete C-34/13, Kušionova, t. 47. i presudi C-414/16, Egenberger, t. 70. do 82.) posebice u situaciji kao što je ova kada je dotično domaće zakonodavstvo doneseno radi provedbe Direktive 93/13 kao što je u konkretnom slučaju Zakon o zaštiti potrošača (vidi analogijom predmet C-176/12, AMD, t. 42. i 43.) Molimo ljubazno slijedom svega navedenog da uvažite naše argumente, da ne prihvatite mišljenje nezavisne odvjetnice Kokott i da odgovorite na pitanja koja se postavljaju u predmetu C-567/20. Srdačan pozdrav! Udruga Franak".
U međuvremenu se očekuje i izjašnjavanje Vrhovnog suda RH i o pitanju ništetnosti ugovora s valutnom klauzulom CHF.
- Očekujemo da se tijekom 2022. razriješe sva preostala neriješena pravna pitanja iz slučaja franak i da konačno imamo potpuno jasnu sliku kako treba postaviti tužbene zahtjeve, kako za nekonvertirane kredite po pitanju ništetnosti cijelog ugovora, tako i za konvertirane CHF kredite po pitanju prava na obeštećenje nakon konverzije sve do prava na ništetnost originalnog ugovora, a time i same konverzije – smatraju u Udruzi Franak.
U slučaju potpune ništetnosti ugovora, potencijalni iznos obeštećenja dužnika mogao bi se popeti i do 60 milijardi kuna, odluče li se na masovne tužbe, dok je po dosad presuđenoj ništetnosti iz kolektivne presude iz 2013. taj iznos procijenjen na 30 milijardi.
Vratite narodu novce,kradljivci