Ovo zvoni na uzbunu, hrvatski stručnjaci zabrinuti: 'Kod djece u pubertetu javlja se kriza identiteta'

Zabrana korištenja mobitela u školama u Ujedinjenom Kraljevstvu nije dovela do poboljšanja mentalnog zdravlja adolescenata ni školskih rezultata niti je utjecala na kvalitetu sna i veću fizičku aktivnost djece, pokazala je to studija objavljena u respektabilnom časopisu The Lancet Regional Health Europe, prva takva u svijetu. Studija ne dovodi u pitanje negativne učinke dugotrajnog boravaka djece i adolescenata pred ekranima i na društvenim mrežama, nego razbija populističku ideju koja se širi i kod nas da će se samo zabranom korištenja mobitela u školama riješiti problemi prekomjernog boravka djece pred ekranima. Za rast udjela djece s problemima tjelesnog i mentalnog zdravlja, uključujući i prekomjernu težinu, te problema s vršnjačkim nasiljem online i uživo najlakše je pojednostaviti stvari i svaliti krivnju samo na dijete ili na roditelje. I pritom se dušebrižnički pitati što nije u redu s današnjom djecom, umjesto da se pitamo što nije u redu s odraslima koji su najodgovorniji za probleme djece.

Psiha djeteta, uvažavajući prirođene razlike u osobnostima djece, oblikuje se u trokutu obitelji, škole i virtualnog svijeta, stoga se prvo treba zapitati gdje smo mi pogriješili stvarajući društvo u kojem su djeca ili nečiji projekt ili problem ili objekt. To pitanje prije svega treba postaviti stručnjacima, dječjim i adolescentskim psihijatrima, neuroznanstvenicima kao i obrazovnim ekspertima koji objektivno sagledavaju i propuste odgojno-obrazovnog sustava u kojem dijete od vrtića do fakulteta danas provede više vremena nego s roditeljima. Ako sustav s nikad više raznih stručnjaka te dječjom pravobraniteljicom kao Poncije Pilat pere ruke od vlastitog doprinosa problemima koji muče djecu i mlade ili grebe po površini kako možemo očekivati da djeca nemaju problema više nego što ih mogu podnijeti? Što za djecu znači život u svijetu fizičke i ekonomske nesigurnosti, u virtualnom hiperstimuliranom svijetu u kojem je sve dopušteno i(ili) u svijetu nezdrave kompeticije u kojem se stalno evaluira njih, a ne evaluira ponašanje odraslih koji se brinu o njima, a to nisu samo roditelji. Iako je najveća odgovornost na njima.

U EU u riziku od siromaštva živi oko 20 milijuna djece, u Hrvatskoj njih gotovo 130 tisuća. Djeca više ne provode sate u igri na ulici ili u kvartu, minimalno se kreću, te je prvi put udio pretile djece na globalnoj razini veći od udjela pothranjene djece. Ako samo manjina hrvatskih osnovnih škola otkako je uveden besplatni zdravi obrok djeci nudi svakodnevno voće i povrće, prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ) i Unicefa, ako srednjoškolci u školi provedu gotovo puno radno vrijeme i za vrijeme odmora moraju se hraniti u pekarnicama, kako to pridonosi zdravlju djece? Zašto dolazi do rasta broja djece i adolescenata s problemima mentalnog zdravlja, čiji je broj danas u EU prešao 11 milijuna, a u Hrvatskoj ih je više od 44 tisuće? Zašto je prema istraživanju Centra za prevenciju i kontrolu bolesti iz 2023. gotovo trećina srednjoškolaca u SAD-u navela da ima problema s mentalnim zdravljem, a njih čak 40% osjećalo je intenzivnu tugu i beznađe u mjesecu prije istraživanja?

Onima koji misle da se problem primjerice nasilne djece može riješiti radikalnim kaznama, napomenimo da u SAD-u desetljećima 12-godišnjake ili 13-godišnjake osuđuju na dugotrajni zatvor, pa unatoč tome imaju najviše nasilja u školama u razvijenom svijetu! Što činimo po pitanju zagađenja zraka, uništavanja okoliša koji utječe na respiratorne probleme djece, kao i dostupnosti djeci brze i visokoprerađene hrane, koja izaziva niz metaboličkih poremećaja? Ne, nije u svim razvijenim zemljama važno da kapitalizam ide dalje – da roditelji rade što dulje dok djeca borave u institucijama jer je Finska dokaz da se holističkim pristupom prema djeci mogu smanjiti njihovi problemi. Finski sustav ne dopušta preopterećenje djece u školama jer je naglasak na tjelesnoj i mentalnoj dobrobiti djece s puno više odmora za igru i hobije od hrvatskih i europskih vršnjaka i s takvim pristupom ili baš zbog njega u vrhu su EU na PISA testovima.

U finskim školama nema od 13 do 16 nastavnih predmeta u višim razredima osnovnih škola i u gimnazijama kao kod nas. Iako djeca u Finskoj imaju dulju školsku godinu nego u Hrvatskoj, a bitno manje predmeta i nastavnih sati tjedno, ne trpe gotovo nikakav stres zbog ocjena, nisu zatrpana zadaćama, a s njima rade najbolji učitelji jer Finci dopuštaju samo najboljim kadrovima u akademskom i psihološkom smislu da upišu učiteljske studije. Od svih prijavljenih kandidata na učiteljske studije pravo upisa stekne 10 do 15% najboljih. Je li takvo što zamislivo u Hrvatskoj u kojoj selekcije kadrova za rad s djecom nema, pa su neki odgojitelji i učitelji izvrsni i djeca ih sa zahvalnošću pamte cijeli život, neki osrednji, a neki loši. Istina, nema selekcije ni u roditeljstvu, ali sustav u uređenom društvu postoji zato da korigira pogreške roditelja, a ne da ih i sam proizvodi na štetu djece. Jedan dječji i adolescentski psihijatar kaže nam kako je sveobuhvatno istraživanje u Njemačkoj točno utvrdilo profil teta, neempatičnih, kontrolirajućih i hladnih, koje stvaraju traume djeci. Kad takve osobe nalete na djecu koja se po svojim karakteristikama ubrajaju u senzibilnu djecu, naprosto ih "srede", pregaze.

Takve posljedice proizvode i loši učitelji i roditelji koji nanesu štetu djeci, koju kasnije trebaju dugo sanirati odgovorni i brižni stručnjaci. Da dijete može dalje krenuti u život. Naravno, ni Finska nije izuzeta od problema koji muče djecu i adolescente, i oni bilježe porast anksioznosti, osobito kod djevojčica, emocionalno distanciranje, ovisnost o internetu i više prijava bullyinga (posebno online), no daleko manje od europskog i hrvatskog prosjeka. Premda se smatra da je štetno da djeca i adolescenti provode mnogo vremena pred ekranima, istraživanje provedeno u UK pokazuje da nema dokaza da zabrana mobitela u školama poboljšava mentalno zdravlje djece, školske rezultate, tjelesnu aktivnost... u odnosu na djecu koja su u školama mogla koristiti mobitele tijekom odmora. Tih pola sata dnevno, koliko djeca nisu koristila mobitel u školi, samo su nadoknadila u ostatku dana, tako da je efekt te zabrane bio nikakav. Pokazala je to studija koju je na uzorku od 1227 učenika u dobi od 12 do 15 godina provelo Sveučilište u Birminghamu u školama koje su imale zabranu korištenja mobitela i onima koje je nisu imale.

Autori studije navode da je povećano provođenje vremena na pametnim telefonima i društvenim mrežama općenito povezano s lošijim mentalnim zdravljem djece, školskim uspjehom, tjelesnom aktivnošću djece, lošijim snom... no zbog zabrane mobitela u školama nije se smanjilo ukupno vrijeme djece pred ekranima tijekom dana. Stoga nisu ni našli razliku između djece koja su u školi koristila mobitel i one kojima je to bilo zabranjeno, pa ni dokaza da zabrana pametnih telefona u školi sama po sebi poboljšava dobrobit djece i školski uspjeh. Studija, naravno, ne dovodi u pitanje važnost toga da se smanji vrijeme koje djeca i adolescenti provode pred ekranima. No puka zabrana korištenja mobitela u školama nije dovoljna ni učinkovita za rješavanje negativnih utjecaja prekomjerne upotrebe mobitela. Drugim riječima, bez holističkog pristupa djeci i smanjenja ukupnog vremena koje djeca provode na mobitelima i društvenim mrežama nema koristi od te mjere. Australija je zabranila korištenje društvenih mreža mlađima od 16 godina, a ta zabrana stupa na snagu u studenome.

Vrijeme će pokazati učinke te mjere i je li i to jedno od rješenja da se preveniraju problemi. Inače, prema preporukama Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), djeca do dvije godine ne smiju uopće biti pred ekranima, od dvije do pet godina mogu biti sat dnevno uz nadzor odrasle osobe. Djeca do puberteta ne bi trebala provoditi vrijeme pred TV-om, na internetu ili igrajući videoigre više od sat vremena, a adolescenti mogu biti pred ekranima do dva sata dnevno a da im to ne šteti razvoju. U to vrijeme ne ubraja se vrijeme koje provedu gledajući korisne sadržaje, npr. dokumentarce. No u stvarnosti djeca i adolescenti u EU u prosjeku provode oko tri sata pred ekranima i na društvenim mrežama. Iako SZO preporučuje sat vremena umjerene do intenzivne tjelesne aktivnosti za pravilan razvoj djece od 5 do 17 godina, djeca se sve manje kreću. Neuroznanstvenik dr. sc. Ivica Kostović, jedan od najcitiranijih znanstvenika u svijetu i počasni ravnatelj Hrvatskog instituta za istraživanje mozga, ističe da je boravak uz ekrane štetan za sve razvojne dobi djece i adolescenata ako je prekomjeran, odnosno vremenski prelazi tolerirane okvire koje su postavili stručnjaci. Osim toga, veliki problem je, dodaje, što mobiteli i društvene mreže djecu odvlače od socijalnih kontakata. Izostanak tjelesne aktivnosti šteti razvoju djece jer uči cijelo tijelo i cijeli mozak, a nikad samo jedan segment. Roditelji bi, smatra, trebali kontrolirati vrijeme koje djeca provode pred ekranima.

– Mozak djeteta i čovjeka nije stvoren da bulji više od trećine radnog vremena u ekrane. I odrasli kojima je posao vezan za ekrane imaju određene tegobe. Čovjek ima binokularni vid i zapravo je trećina mozga povezana s doživljajem viđenog i gotovo više od pola mozga povezano je s kretanjem. Zato se forsira sport za djecu koji omogućuje tu interakciju prostora, kretanja, motorike, senzorike i vida u smislu snalaženja u prostoru i usmjeravanja prema cilju. Trčanje u prirodi, igre s loptom i sl. sve to pridonosi zdravom, uravnoteženom razvoju djece, što je empirijski dokazano. U jednom od najpoznatijih eksperimenata u neuroznanosti mačići su u razdoblju ranog razvoja, tzv. kritičnog razdoblja, bili izloženi samo vertikalnim prugama, a ne i horizontalnima i kad su odrasli, više nikad u životu nisu mogli vidjeti horizontalne pruge. Taj eksperiment, za koji su Hubel i Wiesel u 20. stoljeću dobili Nobelovu nagradu, važan je jer je pokazano da mozak u kritičnom razdoblju mora biti izložen određenim podražajima kako bi razvio normalne funkcije – govori Kostović.

Ako djeca i adolescenti u određenoj fazi razvoja provode previše vremena pred ekranima, to može izazvati neke poremećaje kod dijela djece, ali ne kod svih, jer postoji plastičnost moždane kore koja može kompenzirati propuštene razvojne poticaje poput onih koji se stječu kretanjem, igrom, socijalnom interakcijom. Stoga, dodaje, kod neke djece prekomjerno vrijeme pred ekranom neće izazvati trajan poremećaj, no kod nekih, osobito u razdobljima kritičnog razvoja, može poremetiti formiranje pojedinih neuronskih mreža. Za djecu nije zdravo da sjede prevelik broj sati u školskim klupama ili doma pred ekranima te im je nužno svakodnevno osigurati tjelesnu aktivnost.

– Kod nas, nažalost, sve škole nemaju ni adekvatne sportske terene. Ne shvaća se ozbiljno važnost kretanja za djecu, sada se ide u projekt cjelodnevne nastave, grade se dodatni kapaciteti, a nitko paralelno ne educira nove odgojitelje i učitelje koji će raditi u tim vrtićima i školama. Važniji od građevina su ljudi koji rade s djecom. Zašto ne primjenjujemo pozitivna iskustva, posebno iz skandinavskih zemalja? Moj prijatelj u Švedskoj kaže da kod njih ne postoji loše vrijeme zbog kojeg djeca ne mogu boraviti na zraku jer moraju svaki dan u školi provesti 20% vremena na otvorenom, bila kiša ili snijeg. Bez obzira na to što godinama na Tjednima mozga ukazujemo na egzaktne dokaze na temelju znanstvenih radova o štetnosti određenih postupanja u kritičnom razdoblju razvoja djece, slabo se to kod nas shvaća. Nekima je, nažalost, danas znanost na koju se pozivaju i Wikipedia. Za emocionalni razvoj djece do pete godine najvažniji je dobar odgojitelj u vrtiću pored roditelja, više majke. Utjecaj okoline na razvoj djeteta počinje trenutkom rođenja, a vjerojatno i u uterusu, a mozak odgovara na te utjecaje okoline i odgovor mozga nije isti kod svih jer je svaki mozak drukčiji.

Ni kod jednojajčanih blizanaca koji su genetski isti nije jednako ponašanje, inteligencija zbog različitog utjecaja okoline. A okolina su svi, ne samo roditelji, nego sve s čime se dijete susreće u vrtiću i školi. Nekom djetetu štete više utjecaji iz okoline, nekome manje, ali ne možemo zato reći da ako prekomjerni boravak pred ekranima ne šteti svoj djeci, nije štetan za zdravlje. Ako pitate mene ili dječjeg i adolescentnog psihijatra tko je odgovoran za porast agresije kod djece i adolescenata, odgovor je – svi. Svi su odgovorni za taj porast agresije, ne samo roditelji, nego i škole, mediji i akteri u njima kao i društvene mreže. Moramo znati da djeca provode sve manje vremena u obitelji i obitelj ima sve manje utjecaja na djecu, koja su odgovornost cijelog društva. Ne možemo zakasnjelo rješavati i liječiti problem agresivnosti kod tinejdžera, koji se suzbija prije adolescencije – ističe Kostović.

Ne može se, kaže, sve svoditi samo na obrazovanje djece i kurikulume koji se mijenjaju svakih nekoliko godina. Pita se gdje je tu pravilan odgoj djece koji danas ne ovisi samo o obitelji, nego sve više o društvu u kojem dijete odrasta. Odgojitelji u vrtiću bi, ističe, morali imati najbolju edukaciju i obrazovanje i puno znati o mozgu djece pored vještina i sposobnosti za rad s njima. Nije slučajno što je učitelj Aleksandra Makedonskog bio Aristotel, jer se i u to klasično doba prepoznavala važnost dobrog učitelja. – Ne može se sustav obrazovanja kozmetički popravljati i to onda zvati velikim reformama. Naš obrazovni sustav nije prilagođen današnjem dobu, novim okolnostima, novim stresovima jer će nam se dogoditi da će nam umjetna inteligencija odgajati djecu – kaže Kostović.

Inače, u nizu svjetskih medija zabilježen je trend da adolescenti od Kine do zapadnih zemalja sve više traže savjete od umjetne inteligencije za probleme s mentalnim zdravljem. Adolescenti se obraćaju ChatGPT-u jer ih ne osuđuje, pokazuje razumijevanje i dostupan im je u bilo koje doba dana za razliku od odraslih. No mladi se tražeći pomoć od terapijskih chatbotova izlažu i potencijalnim rizicima, osobito ako prolaze težu adolescentsku krizu za koju im je potrebna pomoć ljudskog psihoterapeuta. Pogotovo su rizični chatbotovi koje nisu dizajnirali dječji psihijatri. Subspecijalist dječje i adolescentne psihijatrije Nenad Jakušić, koji je bio dugogodišnji voditelj Poliklinike za dječju i adolescentnu psihijatriju zagrebačke Klaićeve bolnice, ističe da se kod dijela djece u pubertetu javljaju problemi s koncentracijom, ponašanjem, povećanom tjeskobom, anksioznošću... dok je kod druge skupine djece na početku puberteta izražen nemir, nemar prema školskim obvezama i ta djeca znaju raditi probleme u školi, ometati druge. Takva djeca nisu zabrinuta, ponašaju se u stilu "sve će biti lako'" i ništa ih se ne tiče. Dječjim psiholozima i psihijatrima obično dolazi prva skupina djece, među kojom se neki u toj dobi počinju i samoozljeđivati.

– Kod djece u pubertetu u VII. i VIII. razredu osnovne škole javlja se kriza identiteta, često imaju smetnje spavanja, ružno sanjaju, bude se noću i naravno da onda neispavani ne mogu dobro funkcionirati u školi. Roditelji ih k nama dovode u velikom broju slučajeva zbog pada školskog uspjeha, ovisnosti o ekranima, primarno mobitelima, a djevojčice zbog anksioznosti, napadaja panike, depresivnosti, suicidalnih razmišljanja, poremećaja u jelu. Neke djevojčice odbijaju hranu jer im izgled postane jako važan i što vršnjaci misle o njima pa počnu gladovati. I ta faza u odrastanju zna biti dosta burna sve do negdje III. razreda srednje škole, kada se tegobe kod te djece počnu smanjivati i smirivati. Tada su već emocionalno zreliji, ego im je jači i znaju se bolje nositi s problemima te ulaze u mirniju fazu adolescencije koja traje do 21., pa i do 23. godine života. Kako će djeca reagirati u pubertetu, ovisi o njihovim genetskim predispozicijama, osobnosti i prirođenim karakteristikama, ali je i odgoj pritom iznimno važan. Inteligencija, kognitivno funkcioniranje i karakteristike djeteta, kao što su introvertnost ili ekstrovertiranost, flegmatičnost ili melankoličnost pod utjecajem su genetskih predispozicija, a odgoj i okolina pojačavaju ili smanjuju izraženost tih osobina.

Način školovanja djece nije se mijenjao ne znam otkad, samo su se dodavali neki novi predmeti. U vrijeme kad sam ja išao u školu nije bilo toliko nastavnih sati ni u osnovnoj školi ni u gimnaziji, a sada je normalno da djeca u gimnazijama imaju sedam sati dnevno umjesto da idemo za finskim primjerom i djecu rasteretimo od tolikog broja predmeta. Je li ovom društvu stalo da ima emocionalno zdrave i kreativne ljude ili da ima ljude koji će slušati, ukalupiti se u neki radni proces i da drugi misle za njih? Djeca ne mogu pratiti toliki broj predmeta i na zadnjim satima većina ih je odsutna duhom, iako su formalno prisutni na nastavi. Kada se tome doda da se hrane na odmoru nekvalitetnim pekarskim proizvodima koji im brzo podižu glukozu, ali od kojih nema nikakve koristi jer nakon dva sata padaju u hipoglikemiju pa su opet nigdje, stanje je još gore – govori Jakušić.

Inače, znanstvena istraživanja iz Njemačke i Indonezije pokazala su da previše sati nastave, sedam ili čak osam dnevno, ili preintenzivni nastavni planovi i programi štete mentalnom i fizičkom zdravlju učenika. Nije dobro što se, dodaje Jakušić, djecu i adolescente ne pita za mišljenje, što ne sudjeluju u odlučivanju u školi ni oko odgojnih pitanja, nitko ih ne pita kako su, pa kad dobiju neku slobodu, onda rade gluposti, pokazuju agresivnost, (auto)destruktivnost, šaraju po zidovima, opijaju se, izvode opasne eksperimente... – Zdravstveni sustav ne slaže se u tome što je najbolje za pacijente, nego liječnici prvo polaze od toga što njima odgovara, a pacijenti neka se prilagođavaju sustavu i tako je, koliko vidimo, i u školama – kaže Jakušić. Sa zabranom korištenja mobitela u školama neće se riješiti to što danas djeca gledaju u mobitel i dok hodaju pločnikom, dok se voze u tramvaju, a s mobitelom idu i u krevet. Većina njihove komunikacije odvija se putem mobitela i društvenih mreža, na kojima, kaže, ima svega i svačega. I podmetanja i isključivanja, odnosno izbacivanja jednim klikom neke djece iz online vršnjačkih grupa. Nerijetko se događa da dijete pošalje poruku što je za zadaću i nitko mu ne odgovara.

U slučaju djece agresivne prema drugoj djeci neki u javnosti zazivaju više popravnih domova, no Jakušić napominje da kad okupite problematičnu djecu na jednome mjestu, ona mogu postati još problematičnija. Postoje, kaže, bolje metode za ispravljanje ponašanja djece od popravnih domova, koje su u početku skuplje, ali dugoročno jeftinije. No pitanje je je li ovo društvo spremno više uložiti u prevenciju zdravlja djece. Petar Mladinić, bivši ravnatelj zagrebačke V. gimnazije i predsjednik Hrvatske udruge nastavnika istraživača, s razlogom navodi da su u Finskoj kadrovi koji se selektiraju za učiteljske i nastavničke studije u rangu iznad liječničkih. Imaju velike kompetencije i odgovornost te su jako dobro pripremljeni za rad s djecom. Konstatira da naš obrazovni sustav ovako kako je posložen ne valja.

– Neki dan sam gledao što su lani izbacivali iz udžbenika za matematiku, jer stalno nešto ubacuju i izbacuju, i pogledao sam udžbenik iz 1890. godine. Ništa se nije promijenilo u sadržaju, dakle, ništa se nije moderniziralo u školstvu što se tiče matematike, a prošlo je 130 godina! Matematika je od tada otišla daleko, a djeca ne uče u školi matematiku koja je danas potrebna za niz struka. Pa, kome danas treba od 13 do 15 ili 16 predmeta? Naravno da toliko predmeta djeca ne mogu kvalitetno svladati i nešto naučiti. Znate li koliko danas nedostaje nastavnika matematike? U jednoj školi je radio umirovljenik koji je vrhunski matematičar i dođe inspekcija i kaže: "Bilo bi bolje da ste uzeli mesara..." Neće cjelodnevna nastava pomoći djeci sa 16 predmeta. Je li netko napravio analizu koliko pojmova djeca trebaju apsorbirati u 12 godina školovanja? U dobrom obrazovnom sustavu djeca uče kroz igru, istražuju kroz greške, a kod nas je sustav postavljen tako da umjesto da uče na greškama, djeca ne smiju griješiti. Zna se što treba napraviti u školstvu i promijeniti, ali zašto se to ne radi, da se zaključiti... Reforma školstva stoji već sto godina.

Što se promijenilo od samostalnosti Hrvatske? Ništa, ostali su isti prepisani sadržaji. I kao posljedica svega razvio se biznis s instrukcijama. Stari kadrovi koji su još nekako držali do svoje struke polako su otišli u mirovinu. Djecu treba rasteretiti predmeta i rastegnuti školsku godinu, jer nigdje nema toliko tjedana ljetnih praznika kao kod nas. Ali promjene su u nas zamrznute. Jedino su uvedeni ti nacionalni ispiti koji su trebali služiti tome da se vidi kakvo je stanje u sustavu, a ne da se gledaju rezultati škola. Uostalom, tko je uopće istražio te testove i način na koji su baždareni? Onda se na temelju tako postavljene testomanije govori o rezultatima nacionalnih ispita. Djeca su zanemarena, znanje je loše. Znate, imate neke koji pričaju viceve, pa se svi smiju i uživaju. A imate i viceve od kojih je svima muka. Meni se čini da je sada situacija u školstvu takva da nam je svima muka – kaže Mladinić.

Njegovu prijatelju iz Danske, koji je vrhunski stručnjak, pet godina prije mirovine rekli su da izabere škole i studente kojima će prenijeti svoje iskustvo i znanje. Jer toliko se kod njih drži do stručnosti, iskustva i prenošenja znanja na mlade. U Bavarskoj, kaže, kad ide u mirovinu, profesor ima istu plaću kao i kad je radio u školi i može birati hoće li ići u mirovinu ili ostati raditi dodatno s mladim nastavnicima, s djecom ili na nekom projektu. Kod nas, kaže Mladinić, ni škole ni fakulteti ne polažu račune za novac koji dobivaju. U situaciji u kojoj je sve manje djece, i fakulteti se, dodaje, također trebaju mijenjati i prilagođavati u poučavanju studenata. – Nitko od nas ne želi kupiti prastari frižider ili crno-bijeli televizor jer želimo nove, suvremenije stvari. A za školu ih, ispada, ne želimo... – ističe Mladinić.

Kad je riječ o djeci i adolescentima, nije dobro što je dio psihologije, osobito popularne, postao kultura etiketiranja, a ne znanstvena analiza. Neki psiholozi kada u medijima govore o mentalnom zdravlju, nerijetko istupaju kao da su liječnici, govore o anksioznim, depresivnim poremećajima, depresiji i sl., iako psiholozi koji dolaze iz društveno-humanističkog područja, unatoč znanju koje imaju iz psihopatologije, nisu liječnici, nemaju medicinsko obrazovanje i ne mogu postavljati medicinske dijagnoze, nego samo prepoznavati simptome. Ne poznaju kao liječnici somatske uzroke poput hormonalnih, neuroloških i nutritivnih deficita koji mogu imitirati psihičke smetnje pa im se mogu potkrasti pogreške u zaključivanju. Iako psiholozi daju vrijedan doprinos emocionalnom podrškom djeci i adolescentima, osobito klinički, bolnički psiholozi mogu biti dobri u kognitivno-bihevioralnoj terapiji, u dijagnostičkim testovima kojima mjere inteligenciju i testiraju osobnost i profil djece, što je njihov dio posla, no ni ti testovi nisu bezgrešni.

Primjerice, testovi mogu prikazati da je riječ o pametnom i depresivnom djetetu, a dječji psihijatar će nakon pregleda zaključiti da depresivan pogled djeteta proizlazi iz njegova kognitivnog funkcioniranja i ne znači depresiju kod djeteta. Dječji i adolescentski psihijatri najbolje znaju koliko je potrebno znanja za cjelovitu sliku i razumijevanje situacije u kojoj se nalaze današnja djeca i adolescenti. Tako nam je jedan vrsni bolnički dječji i adolescentski psihijatar, koji ima svoje razloge zašto ne želi javno istupati u razgovoru, kazao: – Svijet u kojem živimo nepovoljan je i za nas, a kamoli za djecu i adolescente. Za probleme koje djeca danas imaju najodgovorniji smo mi odrasli jer djeca su samo indikatori stanja u društvu. Djeci se danas nudi sve ono što se može prodati, a to je hiperstimulacija u hrani, u glazbi, u filmu, na društvenim mrežama, dakle sve ono što je namijenjeno samo zaradi, a ne dobrobiti djece.

U današnjem kaotičnom svijetu djeci u adolescenciji jedan od osnovnih zadataka je stvoriti svoj identitet, u čemu ih netko treba usmjeravati, a kako ih se usmjerava, vidimo po tome koliko i kakve probleme imaju. U osjetljivoj fazi razvoja djeca imaju ogroman period školovanja u društvu u kojem je sve kompleksno, kaotično i dok traže svoje identitete, za što će se ta djeca uhvatiti nego za ono što im daje stimulaciju? Danas se djeci sve prodaje, a malo toga civilizacijski dobrog prenosi... Tužno je, također, što se na Zapadu govori sve češće i o epidemiji osamljenosti među mladima. Virtualna prijateljstva ne mogu djeci nadoknaditi bliske odnose licem u lice, kojih je sve manje i među odraslima, a virtualnih sve više. Licemjerno je adolescentima govoriti o štetnosti društvenih mreža, a istodobno ih regrutirati putem tih istih mreža. Kako je jedna tinejdžerica u istraživanju Pew Research Centera kazala: "Društvene mreže govore djeci što da rade i govore. Ako niste spremni na to, mnogi vas izopće."