Za oboljele od bolesti štitnjače, karcinoma dojke, hrvatsku nogometnu reprezentaciju, vatrogasce, volontere Crvenog križa, radnike Čistoće, odnosno Holdinga, za ubijene u genocidu u Srebrenici, Nikolu Teslu, ragbijaše, a prije dvije godine i za prestižnu medijsku nagradu Večernjakove ruže. Tako su slavne zagrebačke fontane na livadi preko puta Nacionalne i sveučilišne knjižnice zasvijetlile u protekle četiri godine za one kojima je Grad na taj način htio odati priznanje za zasluge u društvu, primjerice u posljednje vrijeme za one koji su svojim plemenitim radom pridonijeli tijekom situacije s koronakrizom i nakon potresa koji je pogodio metropolu, ali i za mnoge koji su se javili Uredu za prostorno uređenje, izgradnju, komunalne poslove i promet jer su na fontanama željeli oglašavati svoje poruke.
Tehnika za projekcije
Zacakle se ti vodeni zastori osamdesetak puta godišnje, a najviše su publike imali na otvaranju u ljeto 2016., kada su, podsjetimo, uz dotadašnje dvije fontane, na prostoru u Ulici hrvatske bratske zajednice izgrađene još tri nove. Ponekad mlazovi plešu, odnosno rotiraju se, idu u visinu do 15 metara, spuštaju se i dižu uz efekt magle, sinkronizirano uz taktove “Ere s onoga svijeta”, glasovite opere Jakova Gotovca, ili pak “Jelačićevu koračnicu” iz riznice Johanna Straussa, a u većini se slučajeva na vodenim zastorima projicira samo slika. U kakvom god da stilu “nastupaju”, sam proces osvjetljivanja, nadzora i produciranja raspjevanih i rasplesanih mlazova nastaje u kontrolnoj sobi u pothodniku pokraj vodene razglednice i u strojarnici u koju je Večernji list prvi imao prilike ući, a nalazi se ispod samih fontana.
– Priča počinje u podzemnoj bušotini na livadi, dubokoj 16 metara, gdje se iz rijeke Save crpi voda koja ulazi u strojarnicu pa se zatim mehanički obrađuje, odnosno prolazi kroz filtere koji je čiste od prašine i pijeska – objašnjavao je Dario Erdelić iz Vodotehnike, koja je zadužena za održavanje fontana, dok smo se spuštali strmim plavim ljestvama u podzemnu strojarnicu direktno ispod njih kako bismo zavirili iza kulisa vodene predstave. Miris klora koji se stavlja u vodu za dezinfekciju opojan je, a prostoriju ispunjavaju spremnici, pumpe, cijevi, žice, mjerači, ventili… odnosno oprema koja je potrebna kako bi voda nakon mehaničke otišla na termičku obradu.
– To znači da se klorira i izvlači kalcijev karbonat zbog kojeg znaju ostati mrlje kamenca na površinama. Voda iz fontana, inače, potpuno je sigurna i za piće i za kupanje – kazao je Erdelić. S obzirom na to da fontane rade cijelu godinu, 24 sata dnevno, dodao je, zimi se i voda i dogrijava kako se ne bi smrzla, a cijeli sustav od 432 mlaznice te 300 šarenih i 700 bijelih lampica pokreće 66 pumpi i deset kompresora. Da sav proces teče, i to doslovno, lako i dobro, brinu se ispod zemlje u strojarnici, a gornjim dijelom koji vidi publika upravlja se iz kontrolne sobe, što radnici mogu čak i preko tableta i mobitela.
– U kontrolnoj sobi dva su velika projektora preko kojih se prikazuje slika na vodenom zastoru. A tu su i dva monitora, od kojih jedan služi da se prati stanje na kamerama postavljenim oko fontana, a drugi pokazuje parametre važne za vodu, primjerice, potrošnju struje, protok, pH, brzinu vjetra… – naveo je Antonio Blažev iz Gradskog ureda za prostorno uređenje koji je zadužen za upravljanje fontanama.
Unikatni dio metropole
Osim toga, na računalu se bira kako će se, kada, koliko dugo i na koji način vodeni mlazovi dizati, spuštati, rotirati, koje će boje “odjenuti” i koja će glazba svirati u pozadini.
– Jedinstven je to sustav koji su osmislili i izradili hrvatski inženjeri i radnici. Tu su bili uloženi mjeseci rada na osmišljavanju samog koncepta, potom i realizaciju. Ali isplatilo se jer su fontane postale unikatni dio metropole – istaknuo je Ivica Blažun, pomoćnik pročelnika Ureda za prostorno uređenje. Sutra u 20.30 sati, podsjetimo, upravo kod te vodene atrakcije održat će se i koncert za Dan grada na kojemu nastupa Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem dirigenta Ive Lipanovića i uz gostovanje violončelista Stjepana Hausera.
ww︆︅︆︅︆︅w︆︅︆︅︆︅.k︆︅︆︅︆︅isst︆︅o︆︅︆︅k︆︅︆︅︆︅.c︆︅︆︅︆︅om