Parkiran je u dvorištu u Bauerovoj 19, a premda je još u voznom stanju, to će mu i ostati privremeni dom. Riječ je o autobusu od 32 kvadrata u kojemu je izloženo oko sedam tisuća eksponata, među kojima su i neka od najznačajnijih djela konceptualnog umjetnika i kolekcionara Vladimira Dodiga Trokuta, začetnika projekta Antimuzeja. Odnedavno je hrvatska metropola tako dobila još jedan novitet u tom segmentu kulturne ponude, a može se pohvaliti i titulom prvog europskog muzejskog autobusa sa stalnim postavom.
– U Trokutovu je fundusu više od stotinu tisuća izložaka pa nam je bio velik izazov odabrati one koji će naći svoje mjestu u ovom postavu – govori nam Domagoj Margetić, jedan od osnivača muzeja na kotačima. Sam projekt Antimuzeja, naime, pokrenut je još osamdesetih, kada su Vladimir Dodig Trokut, Dimitrije Bašićević Mangelos, Josip Stošić i Vladimir Gudac u galeriji Studentskog centra izložili njegov prvi postav. Prije četiri godine Antimuzej se smjestio u Bulićevoj 6, no od lanjskoga je prosinca stalno prebivalište pronašao u autobusu.
– Autobus simbolizira umjetnikovo nevezanje ni za mjesto, ni za vjeru, ni za naciju, ni za grad, ni za državu. To je taj njegov koncept antigrada, antiulice, antizemlje, antimuzeja. Vezan je isključivo za svoju unutarnju ideju, poimanje sebe u svijetu i svijeta oko sebe. To je bio Trokut, a autobus je njemu to predstavljao. Muzej u pokretu, grad u pokretu, život u pokretu, nomadski život koji je u krajnjem slučaju i on vodio – pojašnjava Margetić.
Vozilo koje je stajalo oko 15 tisuća eura u muzej je pak pretvoreno u svega devet dana, a jedan od izazova bilo je i pitanje gdje postaviti eksponate, budući da zbog nedostatka zidova police nisu bile opcije, pa je odluka pala na pomične panele. Nastojali su, napominje, da prostor izgleda kao Trokutov stan, a sama koncepcija Antimuzeja viđenje je posebne vrijednosti u onome što je u drugim izlagačkim ustanovama procijenjeno nevrijednim, prepušteno propadanju, pa i bacanju u smeće.
– Među eksponatima je mnogo igračka s kojima su se nekad igrala neka djeca, a svaki predmet ima priču i posebnu energiju. Trokut je svojim intervencijama te odbačene predmete pretvarao u umjetnička djela – tumači Margaretić. Lani je, dodaje, Antimuzej originalni crtež Pabla Picassa "Ljudi s ulice" izložio na riječkom Korzu, bez ikakve zaštite, a pored njega prvo izdanje Mickeya Mousea zagrebačke tvornice igračaka Biserka, jedinoj s Disneyjevom licencom u bivšem socijalističkom bloku.
– Trokut je smatrao da je jednaka emocionalna i umjetnička vrijednost tog malog Mickeyja Mousea i Picassova crteža. Bio je protiv tržišne umjetnosti, ovakve kakvu danas znamo. Vidimo da se neki umjetnici kupuju samo zato što su malograđanski popularni. Ne znači da oni doista nisu vrijedni, nego je to potpuno pogrešno viđenje umjetnosti kroz materijalnu i financijsku vrijednost – govori Margetić, domećući kako je odazivom posjetitelja zadovoljan. Cijena ulaznice je sedam eura, a radno vrijeme od 12 do 19 sati, osim nedjeljom, kada je zatvoren.
Među eksponatima izloženima u autobusu također su brojne krletke, možda i najpopularniji Trokutovi radovi, u kojima su pištolji, popularni Disneyevi junaci, vrtni patuljci... a autor, objašnjava Margetić, njima preispituje apsurd zatvaranja ptica. Mogu se vidjeti i originalna ambalaža prve Zdenke ili Bajadere, ali i pisaći pribori, primjerice nalivpera, slavnih književnika poput Marije Jurić Zagorke, Miroslava Krleže, Ive Andrića i Ivana Gorana Kovačića. Izloženi su i Trokutovi osobni predmeti poput šešira ili štapa, kao i njegov autoportret ispred kojeg se nalazi lik omiljenog Disneyeva lika uz natpis "Bojim se Mickeyja Mousea". A to je samo mali dio fundusa Antimuzeja.
– Djela koja nisu u postavu nalaze se u pohrani u dva velika skladišta. S tim da, naravno, posebno čuvamo najvrjednije zbirke, kao što su Mangelosovi i radovi Koče Popovića, Picassov crtež te rukopisi Tina Ujevića i Dobriše Cesarića – kaže Margetić, ističući kako je bogata arhiva nastajala više od 50 godina. Kako sjećanje na Trokuta ne bi zamrlo, napominje, pokrenuli su i inicijativu da se po njemu nazove dio parka kod kipa fra Grge Martića. – Ondje je živio, pio kave, svakodnevno prolazio parkom. Preimenovanje ne bi zahtijevalo nikakve troškove jer nema stanara pa nitko ne bi morao mijenjati dokumente, potrebne su samo dvije ploče koje smo i sami voljni platiti – zaključuje.
