Branimir Hackenberger je doktor znanosti, redoviti profesor u trajnom izboru na Sveučilištu J. J. Strossmayera u Osijeku, na Odjelu za biologiju. Njegove su specijalnosti ekotoksikologija i matematičko modeliranje u ekologiji i ekotoksikologiji. Otkako se u javnosti užario “slučaj Gospić”, na svom profilu na Facebooku objavljuje komentare, zapažanja, letke, priručnike i brošure s praktičnim savjetima i objašnjenjima mnogih stručnih termina bez čijeg razumijevanja, kad govorimo o onečišćenju, zagađenju ili trovanju, zapravo uopće ne znamo o čemu govorimo. Uz pomoć mlađe kolegice Tamare Đerđ napisao je i na internetu besplatno dijeli knjigu čiji puni naslov i podnaslov glase: “Otpad na području Like – Pregled stanja, nalaza i sustavnih uzroka, s ekotoksikološkim tumačenjem onoga što se iz podataka smije zaključiti”.
I čuvare okoliša i medije i zabrinuto stanovništvo i vlast – sve odgovorne i nadležne državne institucije neumorno upozorava da je najvažnije znati što znamo, a možda još važnije znati što sve ne znamo i kako to možemo saznati. Odgovore na mnoga pitanja u vezi s otpadom u Lici i drugdje po Hrvatskoj, za koja ne znate kome ih uopće postaviti, naći ćete na Facebook-profilu Branimira K. Hackenbergera. Stoga ovdje, primjerice, nećemo trošiti prostor na objašnjavanje što jest, a što nije ekologija, što je uopće ekotoksikologija i koje struke nedostaju u sastavu Vladina Savjeta za slučaj Gospić. Sve vam je to na Facebooku lijepo napisano, a često i nacrtano. On se drži znanosti i činjenica, ali ne oklijeva izreći ni zdravorazumske zaključke. Na primjer, da su ljudi koji profitiraju na zagađivanju i trovanju svoje zemlje i sugrađana jednostavno neodgovorni, pohlepni i zli. Razgovarali smo najprije putem WhatsAppa, a onda smo se i našli u Vodicama, gdje je ovih dana sudjelovao na međunarodnom kongresu Hrvatskog tloznanstvenog društva na temu: “Gospodarenje tlom i interdisciplinarni pristupi globalnim izazovima”.
Kada ste se prvi put susreli sa “slučajem Gospić” i što vas je pritom najviše iznenadilo ili zateklo?
Prvi put sam za otpad u Lici saznao prije otprilike godinu dana, kada me kolega zamolio da pogledam jedan nalaz iz Gospića koji je slučajno dobio od svog prijatelja i da dam svoje mišljenje. Pogledao sam nalaz i nisam tada uopće pomislio da zapravo svjedočim katastrofi kakvom se sve to poslije pokazalo. Zelene udruge ponekad doista prave veću buku nego što je sam problem. Međutim, postao sam oprezan zato što je taj nalaz zaista bio loš. Vidjelo se da tu nešto postoji, ali ništa neobično za otpad. Kasnije sam saznao da je analizirano tlo koje zapravo ne potječe sa samog odlagališta, nego neposredno pokraj njega. To me još više zainteresiralo pa sam otišao u Gospić. Ono što sam tamo vidio nije me odmah iznenadilo jer sam isprva mislio da je ipak riječ o nekakvom kontroliranom deponiju. Međutim, kada sam uočio hrpu rasutog materijala koji nije prekriven i kada nisam vidio nikakvu oznaku da je riječ o legalnom odlagalištu otpada, shvatio sam da se događa nešto što jednostavno nije normalno. Ali ja sam samo znanstvenik i nemam nikakve ovlasti. Sada, kada znamo sve što znamo, ne bih rekao da je to samo ekološka, nego i moralna katastrofa. Katastrofa sustava koji je dopustio da se tako nešto dogodi. A kada sam iz medija čuo da se radi o 40.000 tona otpada koji je ilegalno dovezen u Hrvatsku, ostao sam bez teksta. To me zgranulo. Čovjek bi takvo što možda očekivao u nekim drugim zemljama, čak možda i u nekim zemljama u našem okruženju. Ali u europskoj zemlji, u državi koja ima nekakve zakone i regulativu, to mi je naprosto bilo nezamislivo.
Udruga “Gospić je naš dom” tada je već upozoravala na problem. Dakle, za njega su morale znati i nadležne državne institucije?
To je ono što me je najviše zgranulo. Prvo, kada čujete da se radi o 40.000 tona i izračunate koliko je kamiona to moralo dovesti, nemoguće je da nitko nije znao i nemoguće je da nitko to nije uočio. Dok Udruga sama nije preuzela posao institucija i počela iznositi precizne i argumentirane činjenice na koje su nadležne službe napokon morale reagirati, prošlo je dosta vremena. U cijeloj priči meni je do danas zastrašujuće nekoliko stvari. Prvo, istup ministrice zdravstva koja kaže da je voda u Lici bila i ostala zdrava. Dakle, obrazovana liječnica koja kaže da je nešto zdravo, a mora znati za nalaze, mora znati za sve ono što smo sada saznali kada je USKOK to objavio. Ako kažete da je nešto ne samo ispravno za konzumaciju nego i zdravo – primjerice, ako vam netko kaže da je med zdrav – to znači: jedite to, pa ćete poboljšati svoje zdravlje. Dakle, kada netko zna da postoji rizik, a tvrdi da je nešto zdravo iz političkih razloga, za takvo je ponašanje teško naći pristojan i adekvatan izraz. Druga stvar koja me zgranula jest činjenica da državni odvjetnik izjavljuje kako ranije nisu htjeli obznaniti rezultate analiza zbog istrage. Prvo, rezultati analiza nemaju veze s istragom, barem ne u smislu da bi se objavljivanjem tih rezultata moglo utjecati na tijek istrage. Rezultati tih analiza imaju svrhu kvalificirati djelo: je li to djelo protiv sigurnosti, protiv okoliša ili protiv nečega drugog? Gospodin Turudić trebao je iz moralnih i etičkih razloga, iz razloga brige za stanovništvo, odmah naložiti da ti rezultati postanu javni. Dakle, oni su mjesec dana znali da otpad emitira u okoliš i u vodu. I ne samo da to nisu rekli nego su govorili suprotno: da otpad nema nikakve veze s vodotokom. To je meni nezamislivo.
Kad komentiramo povijesne ili sadašnje velike tragedije u kojima se kalkulira s brojem žrtava, obično kažemo da je i jedna žrtva previše. Ovdje se na pitanje o bunarskoj vodi službeno odgovara da samo manji dio ljudi nema vodovod. Znači, taj manji dio ljudi nije bitan i oni mogu piti što god? Odnos prema običnom čovjeku meni je u cijeloj ovoj priči možda ono najgore. Premijer u jednom trenutku kaže: “Pa nitko nije umro.” To je omalovažavanje problema i zdravlja tih ljudi. Da sam ja savjetnik premijera i njegovih ministara, rekao bih im: “Vrag je odnio šalu. Ne samo da smo pogriješili nego su ljudi postali svjesni te pogreške, imaju dokaze za nju i s pravom se boje. Nemojte više negirati problem, nego pogledajmo kako ga možemo riješiti”.
Vi sasvim ozbiljno na Facebooku ponavljate upozorenje ljudima u Lici: nemojte piti vodu iz bunara. Zašto takvo upozorenje nije dao Hrvatski zavod za javno zdravstvo?
Tko bira ravnatelje i uprave svih tih institucija koje možete prozvati zbog toga što nisu reagirale? Politika. To nije normalno, ali mogu razumjeti da ravnatelj nekog instituta, agencije ili zavoda kojim upravlja politika ima zavezane ruke i mora govoriti ono što mu politika dopusti. Postavlja se i pitanje zašto mnogi znanstvenici ništa ne kažu. Iz istog razloga. Mladi znanstvenik mora napredovati. Ne zna tko mu sjedi u matičnom povjerenstvu, ne zna tko će ga birati. Ako nešto kaže javno, ako izađe u javnost, odmah će se reći: “Pa nije on pravi znanstvenik. On se samo želi eksponirati i aktualizirati”. I onda čovjek jednostavno razmišlja: “Što će meni to? Bolje šutjeti, već će netko drugi nešto reći.”
Prate li i vas takvi glasovi?
Novinari me stalno pitaju jesu li me “nadležni” išta pitali, o bilo čemu, ili me uključili u neko tijelo. Nisu, niti će. Zato što me bije glas nekontrolabilne osobe. Kada su me predložili za nekakva savjetodavna tijela, rečeno je: “Nemojte njega, on je nekontrolabilan”. Da biste bili u nekom forumu, morate biti kontrolabilni. Kao što postoji režimsko novinarstvo, tako postoji i režimska struka, a nažalost postoji i režimska znanost. Veći je problem što su ljudi izgubili povjerenje u institucije. U 21. stoljeću najgora stvar koju možete napraviti ljudima jest uskratiti im informaciju. Najvažnije je dati istinitu informaciju, i to informaciju koja je provjerljiva. Znam slučaj da su ljudi živjeli u smradu, a lokalni im je zavod za javno zdravstvo govorio da je sve u redu. Tu nešto očito ne štima. Gubi se povjerenje i onda imamo to što imamo: nepovjerenje, građanski nemir, neposluh i prosvjede u koje se želi uključiti opozicija i na njima skupljati političke poene.
Što aktivisti i udruge moraju znati i činiti da bi postali relevantni i da bi ih se ozbiljno shvatilo kada iznose tako ozbiljna upozorenja?
Prva i osnovna stvar jest pravilo težine. Jedna argumentirana tvrdnja koja naizgled ima mali značaj vrijedi puno više nego deset tvrdnji koje su možda senzacionalnije, možda i jače, ali se ne mogu dokazati. Kružila je bombastična izjava da je incidencija malignih oboljenja u Lici veća nego bilo gdje u Hrvatskoj. Svatko može uzeti dostupna izvješća i ustanoviti da se to ne može dokazati. Automatski se onda sve što ta udruga tvrdi počinje smatrati neistinom. Zato bi moja poruka cijelom zelenom sektoru bila: izlazite u javnost samo s argumentima, s nečim što je provjerljivo.
Da se ugledaju u Vladu, koja na sva moguća upozorenja i pitanja uporno odgovara samo jednom provjerljivom tvrdnjom – da je voda iz vodoopskrbnog sustava ispravna?
Kada je ministrica zdravstva rekla da je voda zdrava, to je bila špekulacija. Ona nije mogla znati je li voda zdrava ili nije. Ali kada premijer kaže da voda zadovoljava zakonske uvjete, to je istina. Druga je stvar sve ono što stoji iza toga. Oni mjere 48 parametara, a postoji ih još mnogo koji se ne mjere. Isto tako, negdje je pisalo da su perfluorirani spojevi prisutni zbog ovog otpada. Mi to ne možemo tvrditi. Zašto? Zato što se ti spojevi mjere tek od početka ove godine. Prije se nisu mjerili. Mi ne znamo je li ih bilo prije.
Prirodno je da oporba pokušava iskoristiti situaciju. No čini li vam se da se na zagrebačkom prosvjedu dogodila neka vrsta građanske zrelosti i da su organizatori učinkovito isključili političare iz prosvjeda?
Apsolutno. Taj prosvjed bio je jedno od meni ugodnijih društvenih iznenađenja u posljednjih 20 godina. Organizatori prosvjeda jednostavno su isključili politiku. Nisu dopustili da se prosvjed pretvori u aktivnost oporbe. Tamo je bilo ljudi iz svih stranaka, od Radničke fronte do Domovinskog pokreta. Bilo je ljudi iz Hoda za život, bilo je ljudi iz HDZ-a. To je bilo zajedništvo. Zaista se pokazalo da u ovoj državi postoji građanska svijest. Nekoliko sam puta komunicirao s tim ljudima iz Like i ni u jednom razgovoru nisam osjetio nikakvu političku obojenost, ni u smislu “maknimo Vladu” ni u smislu veličanja oporbe. Ti ljudi zaista samo žele riješiti problem.
Što mislite, koliko su dobro formulirani i usmjereni zahtjevi prosvjeda?
Tu nema puno filozofije. Ti ljudi žele riješiti problem. Čak pristaju i na privremena rješenja i time pokazuju veliku zrelost. Prihvaćaju izolaciju tog otpada. Prihvaćaju da se dio otpada sanira tamo, “in situ”, dakle na mjestu na kojem se nalazi. Oni samo žele da se nešto počne rješavati. Lika nam je važna zbog vode, to je ogroman vodni resurs. Ovo ga je ugrozilo i sada dovodi u pitanje taj naš resurs. To je i ugrožavanje domovinske sigurnosti jer je 45.000 ljudi možda izloženo nekom zdravstvenom riziku. A da ne spominjemo ono što bi nas posljednje trebalo zanimati: koliko su ti ljudi zaradili i za koliko su novca prodali svoju državu?
Jedan natječaj za sanaciju tog otpada već je poništen, a tvrtka koja ga je dobila odustala je. Vlast je na prosvjed odgovarala: pa mi smo ti koji ćemo to riješiti, s prosvjedom ili bez njega. Kako po vašem mišljenju ide taj proces?
To pitanje moramo staviti na dva kolosijeka. Jedno je pitanje što će Vlada napraviti, a to ja ne znam. Ono što vidim jest da su sada za 6500 tona pronašli rješenje u spaljivanju u cementarama i, kao prva pomoć, to je, po meni, dobro rješenje. Ali samo za tih 6500 tona neopasnog otpada i samo uz strogu kontrolu. Što dalje s ostalim otpadom? A ovo što kažete: bio je javni natječaj, javile su se tvrtke, pa je jedna od njih odustala... Taj otpad je, slikovito rečeno, vrući krumpir. Jako je teško bilo što napraviti. Često ćete čuti da treba izbetonirati podlogu, izolirati taj otpad, prekriti ga i tako dalje. Opet trebate javni natječaj. Da završim odgovor, ja bih vas nešto pitao. Primjerice, izbije požar. Raspisuje li Vlada javni natječaj za gašenje? Naravno da ne. A koja je razlika između požara i ovog otpada? Praktički je nema. Razlika je u brzini posljedica. Požar razara i ubija odmah, a ovdje je riječ o dugotrajnim posljedicama i šteti. Za ovo možemo raspisivati natječaje, sazivati odbore, politizirati, razgovarati o tome je li opasno ili nije, umjesto da rješavamo problem.
Zašto Vlada ne proglasi stanje ekološke katastrofe i time aktivira mehanizam kojim bi se skratili ili izbjegli svi ti birokratski koraci?
I tu imamo problem neznanja. Vlada ne može proglasiti izvanredno stanje, stanje ekološke katastrofe, kada ne zna je li do nje došlo. Mi to ne znamo dok se to ne utvrdi mjerenjima koja trebaju početi danas. Jer danas tvrditi da se voda iz vodovoda može bez rizika za zdravlje piti isto je kao tvrditi da se ne smije piti. Ne zna se. Ovo da je voda ispravna za piće znači samo da zadovoljava parametre predviđene za normalne okolnosti. A mi nemamo normalne okolnosti. Imamo nepoznati otpad koji stalno emitira u okoliš. Ali ono što možemo napraviti jest izolirati taj otpad, iskopati ga i odnijeti negdje. Bilo je različitih ideja da se koriste neki stari vojni objekti. To je zapravo izvrsna ideja jer su ti vojni objekti zasigurno dobro hidroizolirani, mogu se kontrolirati, mogu se postaviti senzori. Neka to bude privremeno rješenje, samo da se otpad makne s tog mjesta.
Vlada je osnovala Savjet. Što mislite o njegovoj svrsi i sastavu?
Što je problem u Hrvatskoj? Politika je svugdje. Ali ovo više nije ni politika. Utjecaj politike imate i drugdje u demokratskim zemljama. A kod nas je to plemenski mentalni sklop. Što se Savjeta tiče, napravljen je vrlo inteligentno, ali ne s ciljem rješavanja problema, nego politički inteligentno. U njega je stavljen rektor Zagrebačkog sveučilišta. Ako se bavite znanošću, nemate vremena baviti se politikom. Ako se ne bavite politikom, nikada nećete biti rektor. Nema šanse. To je povezano. Zašto je taj čovjek sada postavljen tamo? Zato što, kada njemu Plenković kaže: “Daj sada dokaži to”, onda će on to dokazivati, antiznanstveno ili kako već. Ali to što kaže imat će težinu zbog njegove titule rektora Sveučilišta. Tako vlast komunicira s akademskom zajednicom.
Napravili ste vlastiti prijedlog članova savjeta. Po kojim ste ih kriterijima birali?
To su ljudi koje manje-više poznajem, koji nisu skloni panici, koji se ne žele samopromovirati putem novina i pojavljivanjem u medijima. Ljudi koji su zaista stručni i koji ne bi bili ni lijevo ni desno. Međutim, što vlast radi takvim ljudima? Njih, baš kao i nezavisne udruge, treba diskreditirati. Radi se na diskreditaciji ne samo svakog tko je protiv njih, nego svakoga tko im nije po volji. Meni ovih dana, prvi put u 30 godina koliko vodim projekte na Sveučilištu, dolaze ne jedna, nego dvije inspekcije. Dolaze mi rešetati projekte, a znam i zašto. Samo što se ja ne bojim jer znam da je kod mene sve čisto. Eto, to vam je naš “sustav”.
Po logici onoga što Plenković govori obraćajući se oporbi, upravo vi biste bili savršen kandidat za Savjet. Vi od početka afere upozoravate na to da se zbog neznanja ne smiju dizati panika i histerija.
Meni je još zanimljivije to što nisam ni primijetio da je itko u panici. Nisam primijetio ni da su ljudi iz “Gospić je naš dom” u panici, da histeriziraju. Samo su s punim pravom zabrinuti i traže odgovore na logična pitanja. U Vladi priznaju da su uvezene ogromne količine opasnog otpada. Iz toga slijedi logično pitanje: na temelju čega je taj otpad uvezen kada mi nemamo spalionicu i nemamo odlagalište za opasni otpad? Tko je mogao izdati odobrenje za uvoz opasnog otpada? Pa zna se tko. Netko je potpisao. Gdje je taj papir da vidimo tko ga je potpisao? Jučer je Plenković u Saboru također rekao: “Pa što vi mislite, da Vlada prati kamione? Pa ne bavi se Vlada time. Prati li SOA, policija? Valjda, ja ne znam”. Tu je Benčić dobro odgovorila: “Vi se neznanjem štitite od odgovornosti”. Samo neznanje već jest problem. Ti si odgovoran za to što ne znaš.
Kažete da se ne može proglasiti ekološka katastrofa dok se ne izmjeri i utvrdi je li do nje došlo. Koliko je zahtjevno obaviti sva ta mjerenja? Je li to uopće izvedivo ili je riječ o praktički nemogućem zadatku?
Zadatak nije nemoguć, samo je težak. Samo ovdje može biti više od 1000 spojeva za koje znamo da se mogu očekivati u medicinskom otpadu. Ako je to otpad iz kemijske industrije, računajte još barem deset puta toliko. Ono što bi sada prvo trebalo napraviti jest dokazati utjecaj na biološke sustave. Napraviti biotestove. Postoji cijeli niz laboratorija koji to mogu napraviti. Sada bi trebalo aktivirati sve te laboratorije kako bi svi zajedno napravili što više bioloških testova i provodili ih barem godinu dana. Upravo je to problem nerazumijevanja kronične toksičnosti. Nešto sigurno nije akutno toksično i zapravo se zaustavlja samo ono što bi moglo biti akutno toksično jer su posljedice odmah vidljive. Ono što može biti kronično toksično, dakle ono što djeluje tek nakon višemjesečne ili višegodišnje konzumacije, pušta se. Kada netko pita: “A tko je umro?” – pa nije bilo akutnog trovanja. Hvala Bogu da nije bilo mrtvih. Ali koliko će ljudi umrijeti zbog malignih oboljenja koja će se pojaviti nakon višegodišnje konzumacije vode koja u sebi sadrži, primjerice, benzapiren ili neki PFAS koji je kancerogen? To je drugo pitanje. Zato kažem: ne možemo proglasiti izvanredno stanje, ali možemo izolirati otpad. Da ja mogu odlučiti, ovoga bih trenutka izravno ugovorio posao s bilo kojom tvrtkom koja bi dovezla mehanizaciju, hitno izbetonirala kadu i u roku od tjedan ili dva premjestila otpad.
I u Našicama i u Istri očito kod dijela stanovništva postoji veliko nepovjerenje prema ideji spaljivanja neopasnog dijela otpada iz Gospića u tamošnjim cementarama. Kako da ljudi povjeruju u to da će doista biti utovaren i na spaljivanje dovezen samo neopasni otpad?
Ljudi više ničemu ne vjeruju. Jedini lijek za to je transparentnost. Treba objaviti sve analize, sve detalje: koliko je uzoraka uzeto, gdje su uzeti i što je sve pronađeno. Ne objašnjenja, ne interpretacije, nego rezultate. Mene je našička peticija iznenadila zato što naslov počinje riječima “protiv dovoženja”, a onda u tekstu peticije stoji da oni zapravo na to pristaju, ali pod određenim uvjetima. Zbog toga sam i potpisao tu peticiju. Ako se poštuju uvjeti koje su oni tamo naveli, a ja sam ih dodao još nekoliko, mislim da se to može spaliti u Istri i u Našicama bez bitnog povećanja rizika za tamošnje stanovništvo. Budući da mi je poznata tehnologija proizvodnje cementa, temperatura koja se razvija u toj peći dovoljna je da ukupnu organsku tvar, koja je najopasnija, pretvori u ugljični dioksid i vodu, bez nastanka dioksina i furana. To je u ovom trenutku za tih 6500 tona optimalno rješenje. I naglašavam: ne samo uz službenu nego i uz neovisnu kontrolu.
Još jednu stvar stalno ponavljate: potrebna su mjerenja, treba utvrditi što se zapravo tamo nalazi. A najlakši bi put bio utvrditi odakle je to točno došlo. Koliko znam, to još uvijek javno ne znamo. Što vam govori ta činjenica? Ne bi trebala biti baš tolika misterija utvrditi način i put kojim je otpad došao.
Ne bi. I to je vrlo začudno u cijeloj ovoj priči, pogotovo zato što znamo tko su osumnjičeni, potencijalni krivci. Ako je to otpad iz Europske unije, a tvrdi se da jest, znamo da Europska unija ima vrlo stroge zakone. U EU nema šanse da natovarite kamion nečim, a da nemate tovarni list i deklaraciju o tome što kamion prevozi. Kada je riječ o otpadu, postoje posebne oznake koje sadrže glavne informacije o tom otpadu: o kakvom je otpadu riječ i u koju kategoriju spada. Zna li USKOK te informacije, zna li ih Vlada? Odgovori bi zapravo bili nužni za planiranje sanacije i olakšali bi posao onima koji će je provoditi. Najvažnije je brzo izolirati taj otpad. Tu nema diskusije. Što prije. Dolaze jesen i kiše. Sve će se ponovno ispirati u podzemne vode Like. Ali to neće tamo stati, nego će ići dalje prema Dalmaciji i u more. Nadam se da je barem dio ljudi iz ove situacije naučio što je krš i koja su mu svojstva.
Ljudi bi trebali shvatiti još jednu stvar. U posljednje vrijeme čujem kako im se servira ovakvo tumačenje: “Nema problema, nakon ne znam koliko kilometara koncentracija će se smanjiti toliko da više neće biti detektabilna”. To je istina. Ako mjerite koncentraciju pojedinih tvari u otpadu, a zatim u potoku, kako se udaljavate, koncentracija je sve manja i na nekoj udaljenosti doista postane nedetektabilna. U tome i jest problem. Kada se prije više od 100 godina počelo s masovnim bacanjem otpada u mora i rijeke, ljudi još nisu znali za pojavu koja se zove bioakumulacija. Ako u vodi imate tvar koja se bioakumulira, ona se ili otapa u masnom tkivu i ondje akumulira ili se veže za proteine. Imate malu koncentraciju, toliko malu da nije detektabilna, ali se tvar u organizmu nagomilava. I onda nakon tri, pet, deset, 15 ili 20 godina dosegne efektnu koncentraciju u organizmu i počne djelovati. Zato je u 21. stoljeću nedopustivo reći da nema veze ako nešto više nije detektabilno. Monitoring je sada nužan kako bi se ljudima moglo argumentirano reći: “Ovdje ste sigurni i nema problema za vaše zdravlje”. Ili im jasno reći: “Rizik vam je povećan”.
Je li moj instinkt ispravan kada me prošla jeza dok sam čitao vaše tekstove i brošure i kada sam, primjerice, tamo saznao za antimon u ličkom kupusu?
Da. Antimon u kupusu znak je da je antimon napustio izvor, napustio otpad i ušao u ekološki sustav. Ono što je nedostatak tog nalaza jest da opet ne možemo tvrditi kako je antimon dospio tamo. Prema mom sudu, taj je antimon došao s bunarskom vodom. Dakle, najvjerojatnije se navodnjavalo ili zalijevalo bunarskom vodom, a u bunarsku vodu antimon je došao iz otpada. To je još jedan znak da treba mjeriti, znak da iz tog otpada tvari ulaze u sustav. Isto tako, mikroplastika i sve što je nađeno u vodotoku, a karakteristično je za otpad, znak su da se iz tog otpada ipak tvari ispuštaju u vodonosnik.
Koliko bi stvari bile drukčije kada bismo napravili lingvističku reformu naše politike tako da u nju vratimo glagol “pogriješiti” u prvom licu jednine i množine? Vi ste, naime, primijetili da naši političari te oblike više uopće ne koriste.
Da, to sam napisao. Naši političari uspjeli su prvo lice tog glagola izbrisati iz naše gramatike. Mislim da je veličina političara, kao i veličina svakog čovjeka, u tome da ima snage izgovoriti: “Pogriješio sam”. Politička opcija na vlasti napravila je najveći korak unatrag kada je u ovom slučaju odbila reći da su pogriješili. Još uvijek nije kasno. Uvijek se nadam da će i u HDZ-u, koji ima moć i odlučuje o sudbini ljudi i o svim upitnicima koji ovdje postoje, proraditi neka zdrava, svijetla strana. Da će ipak početi donositi ispravne odluke i rješavati te probleme. Zaista ne vidim razloga zašto ne priznati pogrešku. Time bi čak zaradili i političke poene. Ponašaju se kao da ne žele dobiti sljedeće izbore.
Vi ste predložili sustavni biomonitoring, organizirano testiranje krvi i mokraće stanovnika Gospića i šireg područja. Ima li naznaka da bi se ta ideja mogla realizirati?
Ne znam, ali mogu pretpostaviti da će nastati problem jer će se Hrvatski zavod za javno zdravstvo vjerojatno pozivati na anonimnost. Anonimni su podaci o imenu i prezimenu čovjeka koji je dao krv ili urin i oni se ne mogu i ne smiju objaviti. Međutim, rezultati nisu anonimni. Podatak o tome koliko je pojedine tvari nađeno u krvi i urinu mora biti javan. Nisam još čuo da je netko ponudio stanovništvu takvu besplatnu analizu krvi i urina uz objašnjenje da osobni podaci ostaju strogo zaštićeni. Ali to bi svakako trebalo napraviti. I ne jednom, nego sada, a zatim svakih šest mjeseci. Samo tako možemo saznati dolazi li do bioakumulacije štetnih tvari.
Otvori KEKS Pay
Trebali su u Savjet uzeti Branimira, Sandru, Sinišu, Troskota, Miletića i sve bi bilo u redu.