Sudac Mislav Kolakušić u veljači je dao naslutiti što bi se moglo dogoditi s ratnim profiterstvom Ive Sanadera. Tražeći pravdu na Ustavnom sudu, ključni mu je argument bio upravo taj Sanaderov slučaj. Povezao ih je 16. lipnja 2010. kad su u Ustav unesene za ovu analizu dvije ključne odredbe, "Sanaderova" o nezastarijevanju ratnog profiterstva i "Kolakušićeva" o tomu da nitko ne može biti član Državnog sudbenog vijeća više od dva puta.
"Kako je bivši premijer Ivo Sanader mogao biti osuđen za ratno profiterstvo!?", čudio se Kolakušić ako je ispravno stajalište Vrhovnog suda da se ustavno ograničenje članstva u DSV-u odnosi samo na buduće slučajeve. Onda se ni odredba koja se tiče Sanadera nije smjela retroaktivno primijeniti, zaključio je Kolakušić efektnu argumentaciju koju je suprotstavio stavu petero sudaca Vrhovnog suda prema kojem je nebitno što je bilo prije izmjena Ustava. Netko je mogao biti član DSV-a od njegova osnutka 1990. i sve do izmjene Ustava to mu se ne broji. Nitko se tada nije čudio kako su onda, neki drugi suci, mogli osuditi Sanadera za ratno profiterstvo. I potpisnik ovih redaka stavljao je naglasak na Kolakušićev problem uvjeren da zna pročitati što piše u Ustavu.
Međutim, ubrzo je Ustavni sud odbacio Kolakušićevu tužbu jer izbor u DSV nije pravo, a što se tiče iščitavanja ustavne odredbe, izrazili su nadu da će se i u ostalim slučajevima to tako čitati. A Kolakušićev kolega može i četvrti put biti izabran za člana DSV-a iako Ustav kaže da nitko ne smije biti više od dva puta. Premda su protiv takvog tumačenja možda bili svi zastupnici od njih 131 koji su glasovali za ustavne promjene, dok sa sigurnošću možemo tvrditi da su svi htjeli da ne zastarijeva sav ratni kriminal, pa i onaj u kojem je nastupila zastara jer bi inače ta odredba izgubila smisao. Konačno, idejni tvorac te odredbe bio je kaznenoprocesni stručnjak prof. dr. sc. Ivo Josipović, koji je imao i podršku ustavnopravnog znalca Vladimira Šeksa. Uostalom, u vezi s tom je postojao takav društveni konsenzus da se pokoji glas struke, ako je i dopirao u javnost, čuo kao šapat.
Tek je prof. dr. sc. Zlata Đurđević svojom intervencijom spasila da Zakon o nezastarijevanju vlade Jadranke Kosor ne bude potpuni promašaj. I ta intervencija pokazala je da se tako važne normativne izmjene ne smiju raditi na brzinu i bez svestrane javne rasprave. Sličnoj smo populističkoj euforiji umalo podlegli i 2013. kad je afera s Josipom Perkovićem i Zdravkom Mustačem izrodila prijedlog da se u Ustav unese odredba o nezastarijevanju "teških ubojstava". Tada je premijer tumačio kako treba ukinuti zastaru za sva politički motivirana ubojstva. "Institut zastare ne smije se pretvoriti u ljudsko pravo i ne smije postati utočište zločincima", rekao je Zoran Milanović u emisiji "A sada Vlada" Hrvatskog radija te dodao: "Ako ne promijenimo Ustav i ne ukinemo zastaru, nema suđenja."
Zastara utočište ubojicama
Zastara je ipak ostala utočište ubojicama jer se politika nije mogla dogovoriti, premda u tomu, za razliku od posljednje odluke Ustavnog suda, nitko nije vidio moralni debakl, već logičan ishod političkih zakonitosti. I ministar pravosuđa Orsat Miljenić tada je u intervjuu Večernjem listu rekao da jedino Ustav može ukinuti zastaru gdje je ona već nastupila dodavši kako je zbog toga mijenjan Ustav 2010.: "Kad bismo zastaru ukinuli zakonom, to bi vrijedilo samo pro futuro, za buduća kaznena djela, a mi želimo da to vrijedi za ono što je počinjeno proteklih desetljeća, u slučajevima u kojima je zastara već nastupila", rekao je ministar. Političari tada nisu pitali specijalizirane stručnjake za mišljenje. Uostalom, zašto stručnim "prenemaganjima" kompromitirati dobru političku ideju koju su mediji i javnost dočekali kao žedni vodu u pustinji. I prof. dr. sc. Ivo Josipović bio je tada političar, a ne profesor pa je i on prešutio da u pravnoj znanosti postoje dvojbe osobito oko ukidanja zastare koja je već nastupila. Doduše, baš na slučaju Sanader pokazalo se da to glatko prolazi i u sudskoj praksi pa su se politika, mediji i javnost ponašali prilično "profiterski", vođeni osudom unaprijed izrečenoj Sanaderu. Sada se ispostavlja kako se itekako trebalo stručnjake pitati jer bi onda javnost barem čula i drugačija mišljenja pa sada ne bi bilo takvih frustracija, te odluka Ustavnog suda o ratnom profiterstvu ne bi izazvala takav šok. Novi list u uvodnom komentaru poziva: "Sabor treba zasjedati o pravosuđu".
Autorica je u čudu što se neovisnim pravosuđem "budi bog s nama, nitko ne bavi", zaključujući: "I onda se pitamo gdje je problem i zašto nam ne ide". Naravno da nam ne ide i zbog pravosuđa, jednako, više ili manje, kao i zbog politike, medija... Međutim, kad je o progonu ratnih profitera, pretvorbenog i privatizacijskog kriminala riječ, problem je što pitanja nije bilo kad se mijenjao Ustav i donosio Zakon o nezastarijevanju. Tada i oni koji su čuli profesore Davora Derenčinovića ili Branka Smerdela njihove riječi nisu shvatili kao zvono za uzbunu, već kao puhanje u vjetar. Koga zanima mišljenje stručnjaka uz tako jasne političke poruke: "Mi smo odlučili da takva djela ne zastarijevaju i sada smo donijeli i Zakon kojim će se to jasnije definirati, a ide u hitnu proceduru", još i popraćeno zaključkom premijerke kako "ništa više neće biti isto za one koji su se nečasno ponašali za vrijeme teške agresije na Hrvatsku". Od 12 do 20 godina nakon zločina, a i do deset godina nakon isteka zastarnih rokova, država se probudila shvativši da se zabunila kad je rekla "zaboravimo taj kriminal" te je ovaj put huliganski izvukla kaznenopravnu batinu makijavelistički opravdavajući sredstvo ciljem. Fućkaš zakonitost i slabosti države, pravedno je srušiti sve barijere, pa i civilizacijske, a kamoli ne tamo neka suvremena pravila i tumačenja.
Kad je Ustav izmijenjen, prof. dr. sc. Petar Novoselec i Dragan Novosel, zamjenik glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, o naoko jednostavnoj temi napisali su rad na 17 stranica u kojem su uvodno ustvrdili i sljedeće: "Ni Ustav ni Ustavni zakon nisu odgovorili na pitanje odnosi li se ukidanje zastare samo na kaznena djela kod kojih u trenutku stupanja na snagu izmjene Ustava zastara kaznenog progona još nije nastupila ili i na kaznena djela kod kojih je takva zastara već nastupila". Da su mediji tada propitivali i druge stručnjake vjerojatno bi javnost čula štošta od onoga što se sada može čitati u odluci Ustavnog suda: o općim pravnim dvojbama oko zastare, o tomu da francuski Kazneni zakonik ne omogućuje naknadne intervencije kad je zastara već nastupila, da identičan stav ima većina njemačkih autora i sudska praksa, da je to pristup Venecijanske komisije, pa i našeg Vrhovnog suda. Ali, "drukčije stoje stvari kada je to propisano Ustavom", možda bi tada čuli prof. Novoselca, kao i stručnjake koji misle drugačije. Tada bi možda imalo smisla čuti i ono što danas govori Josipović kad kritizira odluku Ustavnog suda samo u dijelu uz koji je intimno politički vezan ističući da ustavni suci nisu uzeli u obzir što je sudionik i zaštitnik kriminala u pretvorbi i privatizaciji bila država, koja je kontrolirala "sve procese koji su omogućavali ratno profiterstvo". I pobrojio je procese osim onog u kojem je kontrolor bio glavni državni odvjetnik Mladen Bajić jer, uza sve dobro što je učinio, na toj bi temi "završio u loncu da je prerano kukuriknuo".
Danas svi kukuriču. I oni koji su do jučer suvereno tumačili što si umišlja taj narod, da referendumom u Ustav mogu unijeti što god se sjete, danas suvereno kritiziraju Ustavni sud što se usudio dirnuti u volju ustavotvorca (iako nije), a sutra bi ga jednako strastveno napadali kad ne bi reagirao na želju nekog budućeg ustavotvorca koji bi ukinuo zastaru i nemogućnost propitivanja odgovornosti Josipa Broza Tita za komunističke zločine. Netko bi i za povrat smrtne kazne u Ustav ustvrdio, kao što je komentator Jutarnjeg lista za nezastarijevanje ratnog kriminala, da ima "legitimitet društvene vrijednosti koju svi moramo respektirati". Taj legitimitet imao je i referendum o braku, a osporavan je ponajviše baš u Jutarnjem listu.
Penaliziranje ratnih profitera
Pretvorbeni i privatizacijski kriminal u vrijeme rata, među moralno najgnusnijim je zločinima i jedna je od najvećih nepravdi što oni koji su profitirali od rata, danas ne samo da nekažnjeno uživaju u plijenu nego nam i diktiraju životima. S pravom je za taj zločin bez kazne sudac Ivan Turudić rekao: "Katastrofa." Ali, to nije odgovornost Ustavnog suda već politike, medija pa i demokratske javnosti što je dopustila taj moralni debakl koji se, da ima volje, još može penalizirati drugim sredstvima, građanskopravnima i poreznima, ali tko zna koga bi i kako to zahvatilo pa je bolje to ne dirati. Pogotovo ne sad kad u Ustavnom sudu imamo Pedra. Paradoksalno je da baš Sanader neće profitirati od tog dijela odluke Ustavnog suda premda nas očekuje nova runda pravnih nadmudrivanja je li za prekid zastare (time i obnove) u slučaju Hypo dovoljna sumnja ili je nužna pravomoćna osuda za jednako teško kazneno djelo.
>> Ivo Sanader nakon ukidanja presuda: Idemo dalje
>> Sudac Ivan Turudić: Zar treba dokazivati da je premijer dužnosnik
Ustavni sud bi trebao ponistiti sve sudske odluke donesene za vrijeme nezakonitih predsjednika mesica i josipovica....kako znademo izabrani su upotrebom miljun mrtvih glasaca......te krojili sa bajicem i stranim veleposlanstvima progon nepocudnih.....