Loptanje s otpadom među hrvatskim gradovima ovih je dana postalo vruća politička i komunalna tema za koju se mora pronaći dugoročno rješenje. Stručnjaci s kojima smo razgovarali, poput Viktora Simončića, samostalnog savjetnika za zaštitu okoliša, te Tončija Tadića, nuklearnog fizičara s Instituta "Ruđer Bošković", kažu da su politika i vlade krive što smo se sada našli pred zidom, jer se nisu odlučili za rješenja kojim bi se sustavno rješavali komunalnog i ostalog otpada koji se ne može reciklirati. Podilazilo se i zelenima koji su vikali da su, primjerice, spalionice štetne, dok su kraj njih nicala odlagališta svakakvog štetnog otpada. V. Simončić kaže da je i uz recikliranje, koje provodimo, nužno imati spalionice jer se iz, primjerice, plastičnog otpada koje domaćinstvo odvoji u žutu kantu može oporabiti tek 40 posto otpada. U spalionice, odnosno energane, dodaje sugovornik, ne ide sve, nego ono što se materijalno ne može ili ne isplati preraditi.
– Otpor prema energanama kod nas se pojavio zato što je to najlakša priča za neodgovornu politiku koja ne razmišlja unaprijed. Još smo 1990. u Zagrebu imali gotovo sve pripremljeno za izgradnju spalionice. Tada su naše tvornice proizvodile iste takve energane i ugrađivale ih diljem svijeta. Znali smo da bez energane na otpad Zagreb neće moći riješiti problem gospodarenja otpadom. No nakon promjene vlasti došlo je i do zaključka da sve što je prethodna vlast napravila "ne valja", pa se odlučilo krenuti drugim putem. Danas vidimo da taj drukčiji pristup ne funkcionira, a najbolji je primjer brdo otpada na Jakuševcu – kazao je Viktor Simončić. Dodao je da tehnička akademska zajednica nije ništa odgovornija od političara.
– Bivši ministar Slaven Dobrović učio je studente da su energane najbolje rješenje za otpad. Kada je postao političar, postao je najveći borac protiv energana – kazao je V. Simončić. I dok mi tek govorimo o prvoj, Europska unija napravila je više od 500 energana. Podržava gradnju energane u Šibeniku ako će toplinsku energiju koju energana za spaljivanje komunalnog otpada proizvodi koristiti obližnja gospodarska zona. – Gradnja energana u Hrvatskoj ima smisla tamo gdje je razvijena toplinska mreža. Split, kao najveći grad nakon Zagreba, nema toplinski sustav i onda je, zapravo nelogično graditi energanu uz taj grad – kaže Simončić. Energane, ističe, imaju mnoge dobrobiti; od grijanja gradova, električne i toplinske energije do novih radnih mjesta. Nama najbliža, kaže, nalazi se u Celju i ima kapacitet od 40 tisuća tona. – Prikupljaju otpad iz općina i gradova, a nakon što izdvoje sve frakcije, preostali se dio koristi kao gorivo. Od 2008. godine energana se koristi za grijanje kućanstava u Celju. Slovenci su, za razliku od nas, izradili plan gospodarenja otpadom i zaključili da im je potrebna energana kapaciteta oko 150 tisuća tona goriva iz otpada u Ljubljani, jer taj kapacitet mogu iskoristiti. Druga, kapaciteta između 60 i 80 tisuća tona, gradi se u Mariboru – dodaje Viktor Simončić.
Nuklearni fizičar Tonči Tadić već dvadeset godina predlaže da Hrvatska sagradi još bolje i ekološki prihvatljivije rješenje od spalionica koje rade na oko 800 stupnjeva, koje za sobom ostavljaju 30 posto otpada i koje ne mogu uništiti i opasni otpad. No, postrojenje s plazma rasplijavanjem to može. Tadić ističe i to da dio otpada iz Gospića čini upravo pepeo iz nečijih spalionica.
– Postrojenje za termičko plazma-rasplinjavanje na Hokkaidu u Japanu izgradio je američki Westinghouse 2002. godine. Može obraditi 300 tona otpada dnevno, pri čemu proizvodi električnu energiju koja se isporučuje u mrežu, dok se troska koristi kao građevinski materijal. Postrojenje radi na ekstremno visokim temperaturama, višima od 1200 stupnjeva, što dovodi do raspada svih organskih molekula. Proces se odvija bez kisika: otpad se pretvara u sintetski plin, dok anorganske tvari završavaju kao kemijski inertna, staklasta troska koja se može koristiti, primjerice, pri asfaltiranju cesta. U procesu nema pepela, dioksina ni opasnih ostataka, jer se sav ispuh iz postrojenja vodi u frakcijsku destilaciju, kao u rafineriji. Izdvajaju se svi spojevi, a preostali sintetski plin odvodi se u plinsku turbinu, gdje se koristi za proizvodnju energije potrebne za rad samog postrojenja. Dakle, svrha nije proizvodnja energije spaljivanjem otpada, nego uništavanje opasnog otpada. Takvo postrojenje košta oko 94 milijuna eura, što odgovara iznosu od približno 0,17 milijuna dolara po toni dnevnog kapaciteta. U njemu bismo 33.000 tona otpada iz Gospića mogli podvrgnuti plazma-rasplinjavanju i mogli bismo ga zbrinuti u 110 dana. Mogli bi se obraditi i svi ostali opasni deponiji u Hrvatskoj, uključujući i one u Zagrebu – pojašnjava T. Tadić.
Ističe da je plazma-rasplinjavanje skuplje od klasičnog spaljivanja, ali ekološki daleko superiornije. Tradicionalno spaljivanje ostavlja toksični pepeo, stvara dioksine i furane te zahtijeva masivne sustave filtracije. S druge strane, plazma-rasplinjavanje radi u atmosferi bez kisika, potiskuje nastanak dioksina, ne proizvodi opasni pepeo i može obraditi gotovo svaku vrstu otpada – od medicinskog, industrijskog do automobilskih ostataka i kemijskog otpada, ali i mulj iz pročistača otpadnih voda. Sve što se ne može reciklirati. – Gdje god da se izgradi, takvo bi postrojenje moglo riješiti problem cjelokupnog opasnog i neopasnog otpada u Hrvatskoj. Jer što imamo danas? Gotovo da nema vrtače u Dalmaciji ili Lici u kojoj nema divljeg odlagališta, a slična je situacija i drugdje u Hrvatskoj. Ipak, ova bi ideja i danas naišla na isti otpor kao i prije 20 godina. Tada je otpor, s jedne strane, dolazio iz gradskih birokracija koje nisu htjele iskušavati ništa novo, u sprezi s tvrtkama koje su se bavile zbrinjavanjem otpada. No još veći otpor pružali su različiti zeleni aktivisti koji su smatrali da takvo rješenje nije dovoljno sigurno. Tvrdim da bi se, kada bi se Hrvatska odlučila izgraditi ovakvo postrojenje, ponovno pojavili isti protivnici te da bi izbila pobuna protiv njegova smještaja, ma gdje se ono u Hrvatskoj planiralo. A riječ je o postrojenju takvih karakteristika da u Hokkaidu ljudi po njemu hodaju u zaštitnim odijelima, a u okolici se uzgaja hrana. Dakle, nije riječ o Jakuševcu, Marišćini ili nekoj drugoj lokaciji opasnog odlagališta diljem Hrvatske – ekološkim bombama koje su mahom postavljene uz vodocrpilišta – kaže Tonči Tadić.
Otvori KEKS Pay
A kako bi onda Tomašević-Pripuz ekipa mogla zarađivati na "selektiranju" i "oporabi"?